To bi suđenje moglo biti brzo završeno - poručio je sudac zainteresiranoj javnosti, od čega je onaj kojega sučeve riječi najviše interesiraju, optuženi, vjerojatno dobio slom živaca. Sudac je, nema skrivenosti, rekao kako zna koju će odluku donijeti. A na to bi svaki optuženik potražio neku žlicu da iskopa tunel iz zatvora ili kvaku da se objesi. Jer, koga vraga čekati novo suđenje kada sudac već zna da presudu može donijeti u roku od nekoliko mjeseci? Taj vjerojatno zna i kakvu će presudu donijeti, a ako zna i kaznu, možda je bolje ne zafrkavati se predstavom sa svakodnevnim odlaskom na sud, slušanjem dokaza krivnje i nevinosti, glumatanjem raznih uloga da bi se donijela presuda koju sudac zna od samog početka suđenja.
Tako je sudac Turudić rekao na nacionalnoj televiziji prije neki dan, sjedeći na klupici na Zrinjevcu gdje sjde turisti i klijenti Županijskog suda u Zagrebu. Turisti zastanu i maštaju o tome kako Zagrepčani žive idilu. Klijenti tu sprže cigaretu, odslušaju uzdahe odvjetnika koji im objašnjavaju da se neće izvući od zatvora, ali da im je u svemu najbolje što su si izabrali dobrog odvjetnika koji, nažalost, ne može ništa protiv namrgođenog suca pa će malo dulje trajati i više koštati. U zemlji izvjesne pravde i poštivanja zakona odvjetnička bi priča bila tek štos kojim prikrivaju vlastitu nesposobnost i koriste priliku da bolje naplate uslugu, no u Hrvatskoj je to najviše što neki odvjetnik može reći svom klijentu. Kao predsjednik Županijskog suda sudac Ivan Turudić je zanimljiva osoba. Obrati li se pažnja na njegovu biografiju, vidi se da je i tip koji ima petlju, makar samo zbog toga što je osudio Hrvoja Petrača u doba kada je za to stvarno trebalo imati petlje, Polančeca je proglasio krivim radi malverzacije teške 500 tisuća kuna iako je bila riječ o novcu koji su dobili radnici Borova, Damira Šlogara osudio je za ubojstvo Ivane Hodak, osudio je Nevena Juricu jer se kao diplomat neovlašteno koristio proračunskim novcem.
Jedna od presuda koja kaže da ima neki osjećaj pravde je i ona kada je osudio hrvatskog vojnika koji je s grupom vojnika upao u kuću srpske obitelji gdje su pobili ženu, njenog supruga i kćer pred očima bake koju su ostavili živu. Na više od tri godine strpao je u zatvor čovjeka koji je usred noći pucao na svog susjeda zbog prevelike buke, no presuda Sanaderu ga nije proslavila.
Ustavni sud mu je poručio da je presuda zbrljana, da su propisi pogrešno pročitani, a tako i korišteni, jer da kada nastupi zastara onda se ne može suditi za djelo koje je otišlo u zastaru, da je dokazni postupak kompromitiran te da bi bilo najbolje da suđenje krene ispočetka.
No, tu je krenulo suca Turudića. Izjavio je hrabro, samouvjereno i nevino da i on kao sudac ima pravo na greške. Bravo! Možda jednom na nekim izborima i Sanader izjavi da je pogriješio pa birači dokažu da su glupi, ali kada sudac izjavi da je pogriješio, a iza toga se nalaze nečije godine pritvora to je cinizam. - Ima li sudac Turudić pravo na pogrešku - glasilo je novinarsko pitanje u nedavnom novinskom intervjuu, a sudac Turudić je samouvjereno rekao: Apsolutno!
Pitanje nije bilo vezano uz izbor kravate, odabir vina uz večeru ili zabunu oko posljednjeg dana roka. Ne, sudac Turudić si je uzeo za pravo da je pogriješio i da je to sasvim normalna stvar. Nije. To je opasno. Sudac koji griješi nije dobar sudac. A loš sudac koji nema frku pred vlastitim pogreškama je opasan za cijelo društvo. - Pogriješio sam, ali nema veze, sudit ću mu opet - sukus je Turudićevih poruka iz kojih možemo samo zaključiti da to neće dobro završiti. Za ovu zemlju i optuženika. Optuženika zato što to govori da iako ga je sudac već u dva navrata osudio bez veze, neće odustati i od trećeg pokušaja, a državu zato što nećemo imati postupak i presudu iz koje bi itko mogao nešto pametno zaključiti, a kamoli naučiti.
I kako onda očekivati da će sudac u novom suđenju, istom optuženiku dati odgovarajuću kaznu? Što će to biti, kaznena sudska ekspedicija, osmišljavanje forme kako nekoga osuditi? Jer, Turudić nije glup, i ne treba ga podcijeniti. Ali mu ne treba dopustiti da se sveti i iživljava nad pravom. On je nasilan u stavovima, ambiciozan, a pokazuje se i vrlo moćan. To je ozbiljna kombinacija. Kako očekivati da će ikome drugom adekvatno presuditi kada je u ovom postupku pokazao da će suditi s pozicije moći, a ne pravde? Koji će žalbeni sud jednog dana propustiti činjenicu da sudac jedva čeka da mu ponovno dovedu istog optuženika da ga strpa u zatvor? Uostalom, kako će kao pravnik koji je zastupao jedan stav o zastari, nakon odluke Ustavnog suda, zastupati suprotstavljeni? Čije mišljenje taj sudac u konačnici koristi? Nije li to onda nefer suđenje, pa čak i kada je Sanader u pitanju? Kako računati da će ijedan sudski predmet izaći s tog suda kao dobro suđenje ako je predsjednik najvećeg Županijskog suda suda spreman pokazati da funkcionira po sistemu pokušaja i pogrešaka, ne bi li ostvario svoje ciljeve? Prilično je gadno, naime, ako dopustimo da cijeli sustav bude podređen jednom čovjeku. Imali smo takvog Tuđmana, Sanadera, a sada i Turudića koji će sudstvo podrediti sebi.