Bože, zašto nam to činiš?

Psalam 65 pjeva: “Ti pohodi zemlju i ti je natopi, /obogati nju veoma./Božja se rijeka vodom napuni,/ti pripravi ljudima žito./Ovako pripremi zemlju:/brazde joj natopi, grude joj poravna;/kišom je omekša,/usjeve joj blagoslovi" (Ps 65, 10-11). Tako je biblijski prorok mogao zahvalno pjevati nad poljima svoje domovine - neke sretno plodne godine. Ali te retke nije baš prilično čitati u ovo doba strašnih poplava. Vjernik se - baš danas slaveći Presveto Srce Isusovo - protivi napasti da pita: “Bože, zašto nam to činiš?” Ali jednaka i još gora pitanja bude mnoge vijesti ne samo o prirodnim katastrofama, nego još više o strašnim ratnim razaranjima i o kriminalnim pothvatima. I nezaustavljivim pošastima.

Bog je neizmjerno dobar - drugačiji ne može biti! U svijetu - u prirodi i u društvu, u gotovo svakom čovjeku - zlo je ipak neizrecivo. Ako to nisu Božje kazne - otkud toliko zla? Zar je zaista zloporaba nepovratno stvorene slobode i za samoga Boga nesavladiva zapreka, zar se stvaranjem slobode - slobodnih bića koja mu se mogu i usprotiviti i onda u svoje zlo povesti i prirodu - tako vezao da prečesto djeluje kao nemoćan?

To je zapravo najteže i zaista nezaobilazno pitanje za svakoga koji u Boga vjeruje. Logičnog odgovora kao da nema, jer riječ je o slobodi koja logici izmiče. Inače bi bila matematika, a ne sloboda. Vjernik ne može ne misliti, a površne odgovore mora izbjegavati. Jedini - zaista preteški, ali nezaobilazni odgovor je da dobri Bog zajedno s nama trpi zbog grijeha stvorenih slobodnih bića. Bogočovjek Isus Krist je preuzeo na sebe svu odgovornost za zlo svega svijeta i taj je grijeh u svojoj okrutnoj smrti usmrtio.

Bolje rekavši: stalno ga sa svim patnicima usmrćuje do kraja povijesti. Postavši čovjekom, Bog je s nama i za naše zlo suodgovoran. Ali - onda je svaka patnja najava pobjede - svako raspeće jamstvo uskrsnuća. Samo je tako učovječeni Bog čovjeku patniku prihvatljiv. Zato baš danas slavimo Božje - Isusovo Srce! Njime se ništa ne tumači, nego se sve supatnjom pobjeđuje.