U zemlji najživahnijih medija u Europi, čiji se tisak za jednih izbora javno hvalio da je odlučio o rezultatu parlamentarnih izbora, zadnje što želiš kao političar je zamjeriti se nacionalnim medijima neposredno prije izbora. No, upravo to se dogodilo Davidu Cameronu usred javne razmirice s televizijskim postajama o sudjelovanju u televizijskim debatama.
Koncept TV kuća bio je jednostavan i u skladu s kreiranjem visoke gledanosti. BBC, Channel 4, ITV i SKY News iznijeli su plan o tri debate, dvije sa svih sedam vodećih stranaka i posljednjom između aktualnog premijera Davida Camerona i vođe opozicije Eda Milibanda, od kojih će jedan postati sljedeći premijer Ujedinjenog Kraljevstva. Cameron je taj plan odbio, pristavši na samo jednu debatu sa svim predstavnicima stranaka, i to prije službenog početka kampanje.
Njegov nepopustljivi stav rezultirao je bijesom televizijskih postaja, javnim ismijavanjem političkih oponenata i nadimkom kukavica. Prvotna rasprava u međuvremenu je postala afera koju je domišljati tisak već prozvao “Debategate”.
No u javnoj histeriji, u kojoj odjednom svaki Britanac tvrdi da ima pravo čuti sve kandidate u televizijskom okršaju uživo, tri puta, mnogi zaboravljaju da britanski premijer ne krši nikakva pravila već postupa u skladu s britanskom tradicijom.
Pojam parlamentarna debata prvi put je uveden u politički rječnik Ujedinjenog Kraljevstva 1964. kada je vođa laburističke opozicije Harold Wilson pozvao tadašnjeg premijera Aleca Douglas Homea na debatu, što je ovaj spremno odbio rekavši da izbornu utakmicu ne valja pretvoriti u “Top of the Pops”, glazbeni show za tinejdžere. “Dobit ćeš najboljeg glumca za lidera zemlje, a glumac će raditi po uputama scenarista”, komentirao je. Poslije njega debatu su odbili i Ted Heath, Margaret Thatcher i John Major. Čak ni Tony Blair, koji je u svom stvaranju reformiranih laburista i Cool Britanije pretvorio medije u superoružje uz pomoć svog nenadmašnog spin-doktora Alastaira Campbella, nije pristao sudjelovati u debati uoči parlamentarnih izbora.
Za praćenje svađe stranačkih kandidata Britanci su morali pričekati 2010. kada su se prvi put u televizijskoj povijesti Britanije suočili vođa laburista i tadašnji premijer Gordon Brown, vođa torijevaca David Cameron i čelni čovjek Liberalnih demokrata Nick Clegg. I tako je politički show business preko Atlantika došao i na britansko otočje, inače sumnjičavo prema holivudizaciji svojih političara. Efekt debate očito se svidio i gledateljima i televizijskim postajama jer su zaključili da će ona postati neizostavan dio izbora. Najglasniji su dakako laburisti koji prozivaju premijera da se boji odgovoriti na pitanja o svojem mandatu, pritom namjerno zaboravljajući da je najuspješniji laburistički kandidat u povijesti stranke triput odbio sudjelovati u debati, što se očito pokazalo ispravnim jer je pobijedio na sva tri izbora. Za razliku od jedina tri sudionika debate koji su, ustvari, izgubili izbore. (S nedovoljno glasova, David Cameron bio je prisiljen ući u koaliciju s Liberalnim demokratima, što je bila prva stranačka koalicija u šezdeset godina.)
Iako je njegova logika jasna - a poznato je da David Cameron u Tonyju Blairu vidi, ako ne svoga idola, onda nekoga tko bi potajno barem malo želio postati - kao i činjenica da na malim ekranima napad opozicije u pravilu zvuči bolje nego obrana aktualne vlasti - britanski premijer našao se na opasnom teritoriju. Koju god odluku donese u ovom trenutku, bit će pogrešna. Ako popusti pod pritiskom TV postaja, građana i političkih oponenata, izgledat će da je slabog karaktera. Ako se drži svoje odluke da sudjeluje samo u jednoj debati sa svim kandidatima, riskira medijsku ljutnju i nacionalno ismijavanje.
Smijeha neće nedostajati jer televizije inzistiraju na sve tri debate, čak i po cijenu da premijerovo mjesto ostane prazno. Napadi oponenata mogli bi tako, prvi put u televizijskoj povijesti, biti upućeni u zrak iznad prazne govornice.
A moglo je biti jednostavnije. Da je Cameron pratio tradiciju svojih prethodnika, nikad ne bi predložio debatu 2010., čime je odškrinuo vrata opasnom uplitanju show businessa u politiku. A kažu da nema businessa do show businessa. Baš kao što nema dobrih parlamentarnih izbora bez ovakve fabularne napetosti.