Draga Valerija, obično na početku odgovora naglasim ono pozitivno, ali ovdje ću napraviti iznimku jer doista mislim da bi bilo pametno preispitati svoje kriterije za prijateljstvo. Jer ako si bliska s osobom koja “čitav život laže i manipulira”, a u ovako kratkom tekstu čak dva puta naglašavaš bliskost, nešto tu ne funkcionira.
S druge strane, pozitivno je da ti je stalo do odnosa i da se želiš truditi. Jako mnogo ljudi odustane čim neki odnos upadne u probleme, a ti definitivno ne spadaš u tu kategoriju, blago rečeno. No možda si sklonija drugom ekstremu pa toleriraš i ono što prema tvojim vlastitim pravilima nije ispravno. Naime, zdravo prijateljstvo treba se bazirati na iskrenosti i međusobnom poštovanju, a očito je da ne poštuješ opisanu osobu. Jednostavno je nemoguće poštovati osobu koja “vara ljude, narcisoidnog je karaktera, laže i manipulira…” Ima ljudi koji nemaju nikakvih moralnih kriterija, ali ti sigurno ne spadaš u tu kategoriju.
To znači da te u tom odnosu drži nešto drugo, možda osjećaj dužnosti ili želja da ga spasiš… O tome mogu samo spekulirati, no sigurno postoji dublji razlog zašto bliskom smatraš osobu koju doista ne cijeniš.
Moguće je da je stvar i u jednoj sveprisutnoj maksimi koja se nalazi u manje-više svim duhovnim knjigama, pa i mnogim knjigama popularne psihologije. U njima često piše: druge ljude ne trebaš mijenjati, već ih trebaš prihvatiti takve kakvi jesu.
Načelno se slažem s tom izjavom. Naša uloga doista nije mijenjati druge. Možemo im pružiti podršku ako se žele promijeniti, možemo im povremeno dati neki savjet, pogotovo ako je mudar savjet i ako ga traže, možemo im pružiti zrcalo da vide kakvi su, možemo im pokloniti blagoslov iskrenosti… ma možemo imati razne konstruktivne uloge u životima drugih ljudi no naša uloga doista nije mijenjati ih, čak i kada smo 100 posto uvjereni da znamo što je najbolje za njih. Ako određujemo kako se trebaju mijenjati, ako donosimo odluke o njihovu životu, govorimo im što trebaju raditi i kakvi trebaju biti, kratkoročno možda i možemo smanjiti nered u njihovim životima, ali tako im zapravo krademo slobodnu volju. Krademo im mogućnost da žive svoj život. Dakle, ne trebamo odgajati naše partnere, ne trebamo biti terapeuti prijateljima, ne trebamo odgajati ni naše roditelje, što također nekima briljantno padne na pamet… Sve to nisu naše uloge jer druge bismo doista trebali prihvatiti kakve jesu.
No tu postoji jedna nezgodna kvaka o kojoj se ne piše i ne govori, a zapravo nas vodi do razumnog shvaćanja spomenute maksime. Da, mi doista ne trebamo mijenjati druge, ali to nikako ne znači da ne smijemo promijeniti svoj odnos prema njima! To su dvije odvojene stvari. Mudro je prihvatiti drugog kakav jest jer ih ne trebamo mijenjati, ali još je mudrije promijeniti odnos prema njima ako nas taj odnos kronično ne zadovoljava.
Prevedeno na tvoju situaciju, sasvim je u redu prihvatiti da ga ne trebaš mijenjati, ali imaš apsolutno pravo promijeniti svoj odnos prema njemu, odnosno prestati hiniti i forsirati bliskost. Očigledno govorite različitim jezicima, očigledno imate različite prioritete i suludo je forsirati blikost koju je nemoguće postići. Takvo forsiranje boli. Svaki put kad te razočara njegova reakcija, iako je predvidljiva jer čovjek je očigledno dosljedan, boli te, zar ne? Osjetiš bol svaki put kad vidiš kakav je on doista za razliku od onoga što želiš da on bude. I ta je razlika velika i prokleto bolna. Znam da bi te bolio i prekid prijateljstva, ali ovako tu bol proživljavaš svakodnevno. I tu imaš slobodu. Njegov život je njegova odgovornost, ali tvoj odnos prema njemu je tvoja odgovornost! To možeš odabrati i to je mudro odabrati.
Naravno da ti ni ja ni bilo tko drugi ne može reći što da napraviš, ali ti mogu pomoći odvagnuti opcije pa da bolje razumiješ što se događa. Jer dok nemamo odgovornost za druge, itekako imamo za svoj odnos prema njima! Ako od nekoga tražimo nemoguće i forsiramo odnos koji nije moguće postići, to nije njihov problem, nego naš. Svatko smije odabrati kako će živjeti, a mi smijemo odabrati svoj odnos prema njima. Nadam se da sam pomogao, sretno!
Kolumnist Jutarnjeg lista, sociolog i pisac najpopularnijih hrvatskih knjiga o samopomoći, Bruno Šimleša, u svojoj će redovitoj kolumni ubuduće odgovarati na vaša pitanja. Autor bestselera "Škola života" i "Ljubavologija" pomoći će vam u svakodnevnim problemima: bračnim krizama, obiteljskim te prijateljskim odnosima te onim najvažnijim: odnosima sa samim sobom. Imate li nedoumice oko neke važne životne situacije i treba li vam savjet, pitajte Brunu! Mail je Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.