U našem je društvu uobičajeno da žene vode glavnu brigu oko odgoja i brige za dom. To je bilo potpuno prirodno dok smo živjeli u pećinama, pa iako nečiji umovi i dalje prebivaju u tim mračnim prostorima, danas više nema potrebe za striktnom podjelom uloga. Zapravo je vrlo jednostavno - ako i majka i otac rade, nema apsolutno nikakvog razloga da žena doma mora još odraditi i drugu šihtu dok se muškarac odmara. S druge strane, ako jedan roditelj ne radi, onda je sasvim logično da će preuzeti veću brigu oko odgoja i održavanja kućanstva jer ima više slobodnog vremena. Svejedno je radi li se o muškarcu ili ženi, prirodno je da veći dio brige za obitelj i dom preuzima onaj tko je slobodniji. Tako bi barem bilo logično. Ali nije u našem društvu.
Sjećam se razgovora s Dijanom, udanom majkom dvoje tinejdžera, i to prilično dobro odgojenih tinejdžera. I već joj za to treba skinuti kapu. Kada znate da uz klasičan posao još ima i glavnu ulogu u odgoju jer joj partner baš i ne pomaže previše, divljenje može biti samo još veće. To je jedno od onih kućanstava u kojem se smatra da je odgoj ženski posao, a muškarci eventualno samo malo pomažu. No ona se nije žalila, nije bila takvog kova. Navikla je nositi velik teret. A ona nije nikakva iznimka!
Svakako treba pohvaliti njezinu snagu, ali samo zato što netko može nositi velik teret, znači li to da ga doista i treba nositi? Samo zato što Dijana može biti dobra u svom poslu, a uz to držati i tri kuta kuće i imati glavnu riječ u odgoju, znači li da treba preuzeti sve te odgovornosti? Treba li doista kuhati u 95 posto situacija, stalno prati i peglati rublje, ići na sve roditeljske, pomagati djeci oko škole kad je potrebno...
Zašto? Zašto bi ona to trebala? Zašto je prosječni muškarac umoran kad dođe s posla pa se treba odmarati, a žena treba nastaviti šljakati? Pa kome je to normalno?
Kada mi je prepričavala od čega joj se sve sastoji dan, počela me boljeti glava od beskonačnog nabrajanja. I naravno da je bila umorna. Bila je potpuno iscrpljena, iako se već toliko navikla na tu iscrpljenost da je to smatrala normalnim, prirodnim stanjem. Ujutro se pobrine da djecu otpremi u školu, doručkuje s nogu, obavi kratko tuširanje, a frizuru i šminku u autu. “Na svu sreću, putujem 35 minuta do posla pa imam vremena”, kaže ona sretno jer uspijeva dobro iskoristiti vrijeme. Posao je srednjeg intenziteta pa je relativno izmori, no onda slijedi ta druga šihta kada dođe doma. I tu se jako razlikuju pozicije žena i muškaraca.
Kada dolazi s posla, prosječni muškarac traži najbrži put do kauča jer se čovjek mora odmoriti, a prosječna žena razmišlja što još sve mora napraviti. Ako nije skuhala dan ranije, onda kuha za taj dan. To je i Dijanina situacija. Kako nemaju zajedničke ručkove, a ujutro svi jure po stanu kao obezglavljene kokoške, Dijana želi da barem imaju zajedničku večeru. Ako taj dan treba samo podgrijati hranu, onda je tu pranje i peglanje, pregledavanje zadaća, sređivanje računa i sve uobičajene aktivnosti za funkcioniranje obitelji. Muž si je uzeo dužnost odlaska vikendom na plac i to je otprilike to. Ponekad napravi gotovu juhu i smatra to kulinarskim podvigom. Ima i obitelji u kojima su malo ravnopravnije raspoređene uloge, no ovakva je situacija i dalje tragično prečesta.
Ali Dijana se nije žalila, samo je konstatirala da je umorna, no ni na kraj joj pameti nije bilo da nešto treba mijenjati. To je jednostavno tako. Žene rade sve te poslove jer je to tako oduvijek. I njezina mama se brinula za sve njih, a bilo ih je četvero, i baka je to radila pa je i njoj to sasvim normalno. I tu je zapravo najveća tragedija. Kad očiglednu nepravdu prihvatimo kao nešto najnormalnije. Jer njezina mama i baka nisu radile pa je logično da su preuzele veću brigu oko djece i doma.
Dakle, drage moje žene, samo zato što možete raditi sve i svašta ne znači da i trebate. Doista mislim da biste trebale više misliti i na zadovoljavanje svojih potreba, a ne toliko na zadovoljavanje svih oko sebe. Cilj je pronaći zdravu ravnotežu da budete tu za druge, ali da ne zanemarujete sebe. Da se ne ugušite brigom za sve druge i preuzimanjem tuđih odgovornosti, nego da pronađete dovoljno prostora i vremena za svoje želje. Žalosno je robovati drugima, ali i nekim suludim standardima koje si često same namećete. Vrijeme je za slobodu!