Jutarnji list bez ikakvog je dvoumljenja objavio analizu kao i dijelove sadržaja dokumenta pomalo čudnog naziva "EUR 1.060,000.000 Ugovor o najstarijem kreditu". Naši zaključci o prirodi tog ugovora koji je regulirao odnose ključnih vjerovnika Agrokora koji su pristali dalje financirati koncern kojem je likvidnost u jednom trenutku potpuno presahla, svjesno su bili krajnje konzervativni; bez nekog posebno poentiranja, moraliziranja, optužbi i bilo kakvih dramatičnih zaključaka. Naše geslo kao medija vrlo je jednostavno i glasi: javnost ima pravo znati.
Iz takve uređivačke pozicije bilo je vrlo zanimljivo promatrati kako su drugi prenosili pa i iskrivljivali informacije koje smo prvi objavili. To se prije svega odnosi na političare koji su u našoj analizi ugovora o roll up financiranju Agrokora odmah prepoznali krunski dokaz nekakve urote, velike namještaljke i zloćudne interesne igre u kojoj će izgubiti pravda i hrvatski porezni obveznici, a profitirati nekakav bogataško-politički polusvijet. Međutim, nekako nije baš dobro ako najednom ispadne da ste super poslužili svim dežurnim saborskim demagozima, pa ćemo izložiti tri činjenice zbog kojih ne treba brzati s bombastičnim zaključcima.
Prvo, i dalje ostaje nepobitna činjenica da je lex Agrokor bio i ostao jedino suvislo rješenje, kako za koncern, tako i za onaj dio hrvatskoga gospodarstva čije je poslovanje u značajnoj mjeri ovisilo o tome ima li Ivica Todorić dovoljno keša na računu za plaćanje nagomilanih obveza. Ako se sjetimo da su u jednom trenutku na Agrokor počele kao bombe padati ogromne blokade računa, onda nam je valjda svima bilo jasno da bi bez lex, Agrokor davno završio u stečaju. A tada bi kataklizmični kaskadni efekt loših utjecaja na sve tvrtke u Agrokorovu sustavu kao i na njegove dobavljače bio nezaustavljiv. Banke Agrokoru tijekom stečaja ne bi htjele (a niti smjele bez 100-postotnih rezervacija) osigurati novo financiranje, što bi za sobom povuklo udare blokada na male, srednje i velike dobavljače Agrokora, a u konačnici možda i na dijelove hrvatskoga financijskog sektora. Teško je procijeniti kakvi bi bili ukupni učinci stečaja Agrokora, ali u pesimističnoj varijanti on bi mogao prouzročiti ono što financijski ekspert Jim Rickards u svojoj knjizi "The Road to Ruin" naziva Ice-Nine efektom. Ice-Nine efekt fraza je posuđena iz knjige Kurta Vonneguta "Cat's Cradle" te se koristi u opisivanju doomsday scenarija. Konkretno, Ice-Nine molekula je vrlo slična H20 tj. običnoj vodi, s tom razlikom da se zamrzava već na sobnoj temperaturi te uzrokuje posebno neobični fenomen: kad Ice-Nine molekula dodirne vodu, sve molekule vode se - zamrzavaju. Ukratko, stečaj Agrokora vrlo bi lako mogao stvoriti Ice-Nine molekulu koja bi zamrznula svu vodu u kojoj živi najveća riba (Agrokor) i sve druge ribetine, ribe i ribice.
Drugo, potpuno je jasno da je država morala intervenirati. Dužnost je države da donosi akte, uredbe i zakone, kojima će spriječiti da jedan ili više loših gospodarskih subjekata ugrožavaju poslovanje ostalih sudionika na tržištu. Zakon o stečaju, kao i onaj ne baš sretni uradak koji regulira predstečajne nagodbe, primjeri su legislative gdje država regulira načine kojim se sprečava širenje veće štete u sustavu zbog financijskog ili bilo kakvog drugog poslovnog kolapsa neke posrnule kompanije. Lex Agrokor nije ništa drugo nego svježi primjer preuzimanja odgovornosti Vlade i zakonodavca u širenju posljedica strašnih problema jedne ogromne kompanije na ostatak hrvatskog gospodarskog sustava. Teško je procijeniti koliko bi ljudi ostalo bez plaće da vlada nije A) donijela lex Agrokor koji je B) omogućio potpisivanje roll up ugovora s grupom vjerovnika te tako osigurao svježi novac s kojim su plaćeni veliki partneri Agrokora, srednji dobavljači, ali i, posebno valja naglasiti, tisuće malih OPG-a u kojima bi ljudi ostali kruha gladni bez te tobožnje "financijske urote".
Treće, u Hrvatskoj vlada uvjerenje da su lex Agrokor i roll up ugovor dokumenti koji su trebali kreirati neki politički proces u kojem bi netko u maniri velikog državnog planera doveo Agrokorov polupotopljeni brod u neku mirnu luku. Hrvatska je ipak (mnogi će se začuditi) mala, otvorena i tržišna (!) ekonomija u kojoj lex Agrokor i roll up služe prvenstveno stvaranju pretpostavki za proces što bezbolnije poslovne transformacije iz stanja prezaduženosti i nelikvidnosti u neko novo poslovno-financijsko agregatno stanje koje će osigurati održivost barem dijela Agrokorova poslovanja. Čudi li se doista netko da su ljudi koji su osigurali stotine novih milijuna eura za kakav-takav nastavak Agrokorova poslovanja i plaćanje pretežno hrvatskih dobavljača bili jako sitničavi po pitanju osiguranja svog potraživanja te su postavili svakojake, pa čak i neke pomalo ekstravagantne uvjete? Valja podsjetiti da su te stotine milijuna za roll up davali praktično naslijepo; u tom trenutku znalo se samo da su problemi u Agrokorovu knjigovodstvu veliki, ali nije se znalo koliko su ogromni, tj. ima li uopće smisla uložiti jednu dodatnu kunu. Tada još nije bilo revizije opskurnih financija Ivice Todorića, a kakvo je obavila, potpisala i tek nedavno objavila ugledna svjetska revizorska kuća PwC. A tek je to izvješće potvrdilo da značajni dio Agrokorovih kompanija ipak ima budućnost iako su razmjeri friziranja rezultata - prikrivanja dugova i troškova garniranih izvlačenjem novca - bili zastrašujući. Toliko zastrašujući da je danas baš bizarno čitati blog čovjeka koji bez obzira na to što je izbušio financijsku rupetinu epskih razmjera od 20-ak milijardi piše o nekakvom politički orkestriranom progonu u ime nekih skrivenih i, naravno, prljavih interesa. Dokument koji smo objavili zapravo je dokaz kako država, upravo suprotno tvrdnjama Ivice Todorića, nije nacionalizirala Agrokor, nego je pomogla njegovim vjerovnicima da pripreme proces restrukturiranja sukladno tržišnim principima.
Zaključno, iz perspektive Jutarnjeg postalo je vrlo zanimljivo pratiti kako su nas iz raznih pozicija optužili za zastupanje vrlo različitih prljavih interesa. Todorić nas proziva zbog medijske hajke. Poznati SDP-ov demagog i jedan od najlošijih ministara u hrvatskoj povijesti, Gordan Maras, optužio nas je prije 15-ak dana da smo u sprezi s privremenom upravom Agrokora i Vladom. To je učinio nakon što smo objavili koliko je HBOR odobrio kredita Agrokoru dok je on kao ministar bio u njegovu Nadzornom odboru. Vladin povjerenik Ante Ramljak rekao je pak jučer, nakon što smo objavili dokument o kojem je on zapravo trebao informirati hrvatsku javnost, da smo to objavili zato što su ugroženi nečiji veliki interesi. Fora. Ovom priliku podsjetili bismo još na slične neumjesne prozivke Jutarnjeg lista iz manjih političkih opcija, posebno na neprimjerene napade zastupnika Grmoje. Odlično: izgleda da smo se pozicionirali baš kao što treba; neutralni smo, nezavisni mediji koji objavljuje ozbiljne informacije te nije čudno da jako živciramo sve umočene u neke čudne rabote ili, isto tako, površne skupljače jeftinih poena.