U ljeto 2013., točnije 1. srpnja, kada je Irska predala Litvi šestomjesečno predsjedanje EU, Hrvatska je i formalno postala 28. članica i time ostvarila jedan od svojih glavnih strateških ciljeva. Okončan je tada bez sumnje najvažniji i najteži proces, i politički, i gospodarski, i administrativni i društveni, kroz koji je Hrvatska prolazila u prvom desetljeću 21. stoljeća. Članstvo u EU hrvatski politički čelnici po važnosti za povijest države stavljaju odmah uz čin osamostaljenja.
Republika Hrvatska ušla je u EU bez velike euforije, bez pretjeranih očekivanja građana od članstva, ali spremna dati svoj doprinos i iskoristiti mogućnosti koje pruža članstvo. Ušla je u EU nakon što je u desetogodišnjem procesu ispunila sve kriterije i uvjete koje joj je EU postavila. I EU je bila svjesna da ulazak Hrvatske u punopravno članstvo ne mijenja puno Uniju, koja se upravo u vrijeme kad joj je Hrvatska pristupila suočavala s najvećim izazovima u svojoj povijesti, s financijskom i gospodarskom krizom, rastom nezaposlenosti, najavama mogućeg izlaska Velike Britanije, ilegalnom migracijom i drugim izazovima koji su utjecali na procese u Uniji i dovodili u pitanje jedno od osnovnih načela na kojima počiva EU, načelo solidarnosti između bogatijih i manje bogatih članica te otvara pitanje čak i same egzistencije EU.
U usporedbi s ranijim članicama, Hrvatska, s tada nešto manje od 4,5 milijuna stanovnika, nije ni mala niti velika, ni previše siromašna niti bogata. Suočena također s teškim posljedicama gospodarske krize, Hrvatska je ušla u EU s povećanom stopom nezaposlenosti i nastavkom pada bruto nacionalnog dohotka, ali i prognozama da će nakon članstva u EU početi skromni rast. To se i dogodilo i danas Hrvatska više nije u postupku prekomjernog deficita, ima kakav-takav, skroman, gospodarski rast te nije u recesiji, značajno je smanjila nezaposlenost, a i javni dug je u stalnom padu.
Za Hrvatsku je put prema EU bio jedinstven, drugačiji i teži od puta kojim su prema članstvu išle druge države ranije te se smatrao primjerom kako će se proširenje odvijati dalje na države zapadnog Balkana. Hrvatska je bila prva država koja je ušla u EU nakon velikog vala proširenja kada je 2004. i 2007. u članstvo primljeno 12 novih članica. Prva koja je ušla u EU, a ne tako davno je imala agresiju i rat na svom teritoriju. Hrvatska je za svoje članstvo u EU pregovarala dulje od svih prije nje. Formalno je zatražila članstvo kada je EU imala 15 članica, a ušla kao 28.
Tijekom pregovora Hrvatska je imala mnoge prepreke, neke predvidljive, a mnoge neočekivane. Na mnoge okolnosti u kojima se proces odvijao nije mogla sama utjecati. U mnogim stvarima sve što je moglo ići loše po Hrvatsku, išlo je loše. Nakon što su u proljeće 2005. članice odlučile odgoditi otvaranje pristupnih pregovora uvjetno zakazano za 17. ožujka, odbačen je Europski ustav na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj, EU se počela baviti sama sobom, a morala je istodobno “apsorbirati” 12 novih članica.
Ulazak u EU Bugarske i Rumunjske koje nisu bile potpuno spremne loše je utjecao na raspoloženje EU i umanjio apetite za proširenje, što je utjecalo i na brzinu hrvatskih pregovora. Nije pomogla ni činjenica da je Hrvatska pregovore otvorila isti dan kad i Turska, protiv čijeg su članstva u EU i javno govorili razni šefovi vlada i država. Tijekom pregovora su se kao prepreka pojavili i neriješeni sporovi sa Slovenijom, a na kraju je i financijska kriza u EU dodala argumente onima koji razloge krize traže i u proširenju iako ona nije imala veze s ovim procesom. I kada bi Hrvatska uklonila neke postavljene prepreke, pojavljivale su se nove poput suradnje s Haaškim sudom, čije je Tužiteljstvo stalno tražilo razloge za optuživanje Hrvatske da ne surađuje dovoljno. Tražili bi uhićenje nekog optuženika. Kada bi Hrvatska ispunila taj uvjet, onda bi tražili razne dokumente, čak i one za koje se poslije ispostavilo da doista ne postoje.
U deset godina hrvatskog puta prema EU stvarao se dojam kao da se o tome odlučuje u Ljubljani i na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu, a ne u Bruxellesu. Suradnja s Haaškim sudom i pritisak Tužiteljstva tog suda na Hrvatsku te prepreke koje je na putu prema EU Hrvatskoj stavljala susjedna Slovenija dobivali su veću pozornost javnosti i političara nego sav sadržaj pregovora u 35 poglavlja.
Ali i sama Hrvatska je odgovorna što je proces pristupanja EU trajao tako dugo. Povremeno nije znala balansirati između političke potpore i nužnosti ispunjavanja kriterija. Kada je dobivala snažnu političku potporu, mislila je da će Europska komisija automatizmom dati zeleno svjetlo za napredak prema članstvu. Kada su se pojavljivale prepreke zbog neispunjavanja uvjeta, pogotovo oko reforme pravosuđa, depolitizacije javne administracije i borbe protiv korupcije, hrvatska vlast je mislila da to može riješiti političkim lobiranjem. Bilo je i suprotnih slučajeva, kada bi Hrvatska ispunila sve uvjete, Komisija to i potvrdila, ali zbog političkih prepreka proces nije mogao ići dalje. Ni najveći pesimisti početkom stoljeća nisu predviđali da će Hrvatska u EU ući tek 2013. godine.
Ali gledano iz današnje perspektive, pet godina poslije, možemo biti sretni što smo tada ušli u EU jer bismo možda još dugo ostali izvan nje. EU je nekako prihvatila Hrvatsku, ali za nastavak proširenja stalno traži razloge za dodatne odgode.
Kako je EU na Hrvatsku primijenila “naučene lekcije” iz prijašnjeg proširenja tako i pouke koje je izvukla u pregovaračkom procesu s Hrvatskom primjenjuje na sadašnje kandidate. To je razlog zašto u sljedećih deset godina vjerojatno niti jedna država regije neće moći ući u EU, ne zato što će proširenje stati nego jednostavno brže neće moći.
Ono što je Hrvatska sačuvala tijekom cijelog procesa je konsenzus svih relevantnih političkih stranaka za članstvo u EU, čak i kada to članstvo nije bilo popularno među građanima. Ovaj je proces pokazao da EU kao partnera vidi državu, a ne političke stranke i da niti jedan pojedinac nije vlasnik procesa. Hrvatska će i po ovom pitanju biti primjer drugima u regiji. Put prema EU započela je tijekom Vlade Ivice Račana 2000. godine, ta je vlada i predala formalni zahtjev za članstvo i završila posao kako bi Hrvatska dobila status kandidata. Pregovore je otvorila Vlada HDZ-a na čelu s Ivom Sanaderom i odradila veći dio pregovora. Završila ih je Vlada Jadranke Kosor da bi Hrvatsku u EU formalno uvela Vlada Zorana Milanovića na čelu sa SDP-om. I kriteriji koje je Hrvatska tijekom pristupnog procesa ispunjavala dokazuju da je zapravo svaka stranka koja je bila na vlasti činila nešto što je nepopularno upravo za simpatizere tih stranaka. HDZ-ova Vlada je tako najviše i najbolje surađivala s Haaškim sudom i riješila pitanje procesuiranja ratnih zločina pred domaćim sudovima.
HDZ-ova Vlada je ukinula primjenu Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa (ZERP) na moru prema Sloveniji i Italiji, a učinila je i najveći napredak u rješavanju pitanja povratka i zbrinjavanja srpskih izbjeglica. Dok je SDP bio na vlasti, riješen je jedan od najtežih socijalnih problema u Hrvatskoj, preustroj brodogradilišta, što je značilo ukidanje državnih potpora za taj osjetljivi sektor hrvatske industrije. Ali je konsenzus za članstvo u EU sačuvan do kraja procesa. Sadašnji premijer Andrej Plenković, ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović-Burić, a i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović bili su ključni dio cijelog procesa u raznim ulogama, bilo kao diplomati, članovi pregovaračkog tima ili djelatnici Ministarstva.
Koliko je proces bio složen, nepredvidljiv, dramatičan i donekle paradoksalan pokazuje i naslovna stranica Jutarnjeg lista od 10.12. 2011., dan nakon potpisivanja Pristupnog ugovora. Na naslovnici je bila velika fotografija kako tadašnji predsjednik Ivo Josipović i tadašnja premijerka Jadranka Kosor potpisuju taj povijesni ugovor, a pokraj fotografija gdje se vidi kako bivši premijer Ivo Sanader, koji je otvorio pregovore i bio na čelu Vlade tijekom većeg dijela pristupnog procesa, ulazi u auto uz naslov: “Sanader ipak ostaje u pritvoru”. General Ante Gotovina, zbog čijeg je slučaja na nagovor Haaškog suda EU odgodila otvaranje pregovora, slobodan je čovjek.
Kada se jedan cilj ostvari, put do njegova ostvarenja postaje manje važan. Tako je i s članstvom Hrvatske u EU i rijetko tko će se sjetiti koliko je težak i dugotrajan bio put do ispunjenja tog cilja.
Puno toga se u pet godina promijenilo i u Hrvatskoj i u EU. Nešto je bolje, a nešto gore. U Hrvatskoj je manja nezaposlenost, ali su veći demografski problemi. U EU nema ekonomske krize, ali zbog podjele oko migracija sam opstanak Unije doveden je u pitanje. Bilo kako bilo, bolje je biti unutra nego EU gledati izvana.
