Urlao je tako da sam umrla od straha. Muškarac od oko 30 godina tresao je željeznom rešetkom na vratima pošte na Knežiji, lupao nogom. Vrijeđao je i prijetio na sav glas: Zvat ću vam policiju! U utorak u 17.05, znam jer sam se parkirala u 17 i ostala sjediti u autu dok ne čujem vijesti na radiju. I pošta ovih dana radi prema uputama stožera, do 17.
Taj se tip kasnije vratio kući. Poštansku službenicu štiti rešetka, vjerojatno i zaštitar, njegovi doma izručeni su mu na milost i nemilost.
Taj tip je nasilnik.
Ne moram biti stručnjak da bih to znala. Krajnja nesigurnost i egzistencijalna neizvjesnost u koju nas je gurnula korona izaziva puno ljutnje. No, ono što se dogodilo u utorak na isteku radnog vremena poštanskog ureda na Knežiji nije bila nekontrolirana provala egzistencijalnog straha. Mladić se nije posramio, nije se ispričao. Beskonačno dugo je urlao, očito naviknut na to da mu nitko ništa ne može.
I onda se vratio doma. Ženi, ili majci. Mrak mi pada na oči kad pomislim da taj čovjek možda ima djecu, i da ta djeca moraju slušati to isto.
Ili mislite da je tip inače miran kao janje, samo sam ja imala nesreću da naletim taj jedan jedini put u životu kad je podivljao?
Jedna od najgorih posljedica socijalne izolacije zbog korone drastičan je porast obiteljskog nasilja. UN je apelirao na zemlje da vode računa i pomognu žrtvama. Po čitave dane doma, sa ženama i djecom, ili starim roditeljima koji ne smiju izaći iz kuće, nasilnik ima beskrajno polje i bezbroj izgovora za iživljavanje.
Jezive su slikovne upute ženskih udruga na društvenim mrežama: “Izbjegavajte kuhinju (noževi itd.). Izbjegavajte sve prostorije u kojima je oružje. Ne idite u prostoriju u kojoj su vaša djeca, jer bi vaš partner mogao ozlijediti i njih. Izbjegavajte sve prostorije iz kojih nema izlaza, kupaonice itd.”
Razumljivo je da ste prestrašeni, ljutiti, bijesni. Svi smo. Udariti drugoga, prijetiti, urlati, nije razumljivo ni prihvatljivo. Ako niste u stanju kontrolirati bijes, obratite se stručnjacima, psiholozi i psihoterapeuti znaju puno o tome. Kontrola bijesa se uči kao što ste naučili voziti bicikl. Nazovite jedan od desetaka brojeva telefona za psihološku pomoć. Ne iskaljujte se na ukućanima.
Jedna od najvažnijih riječi koje smo ovih dana ponovo naučili je solidarnost. Svi smo u istoj nevolji, bez solidarnosti se ne možemo izvući. Zato je sada velika odgovornost na svakome od nas: ne okrećite glavu, ne okrećite leđa žrtvama!
Nitko se ne može sam izliječiti, nitko se ne može sam izvući iz pakla obiteljskog nasilja. Nemojte reći da vas se ne tiče: ne živite u oblacima, nego u konkretnoj zgradi s konkretnim susjedima. Znate iz kojeg je stana i prije znala dolaziti buka. Ne okrećite glavu. Ta djeca nisu zaslužila da budu zlostavljana. Nazovite policiju.
Niste dužni sami se suočiti s nasilnikom. Pustite to onima koji su obučeni za to: policajcima. Nema veze ako je žena jednom, dvaput u sličnim situacijama negirala da se išta loše događa. Nemojte govoriti da to nije vaš posao, jer tiče vas se. Nazovite policiju. Mislite na djecu, djecu u tom stanu i u susjednim stanovima, oni su također izloženi nasilju, jer moraju slušati nečije divljačko ponašanje.
Nazovite policiju.
Nije kriv on, nego službenica koja mu je zatvorila poštu pred nosom. Nije kriv on, nego dijete koje trči dok on pokušava gledati televiziju. Nije kriv on, nego žena koja zvecka suđem, a lijepo joj je rekao. On je nasilnik. Iživljava se samo nad slabijima. Kad mu pozvoni policajac, odjednom će biti miran i ljubazan. Jer zna da bi, nastavi li urlati, mogao biti odveden u pritvor ili u bolnicu.
Zašto netko tuče ženu, zašto urla na trogodišnjeg sinčića? Zato što može. Može dokle god ga svi mi ostali nismo zaustavili, dok mu jasno nismo rekli: Ne, ne možeš. Mi smo mu to dopustili.