Čiji je zapravo sveti Nikola

Za ovoga je velikoga sveca sigurno da ga nijedna slika ni kip vjerno ne prikazuju. Ne samo po licu - jer fotografija onda nije bilo, niti ga je ikoji slikar portretirao, nego prije svega po odjeći. On je bio pravi apostolski nasljednik, pravi zaređeni biskup u Maloj Aziji potkraj 3. i početkom 4. stoljeća - ali nikada nije na glavu stavio mitru, niti je uzeo u ruke biskupski štap, niti se zaogrnuo liturgijskim plaštem. Hodao je kao i svi ondašnji ljudi, i biskupi i svećenici, u običnom građanskom odijelu. Biskupska mitra pojavljuje se tek u 7. stoljeću. Slikari ga, eto, htjedoše i likovno učiniti bližim europskoj djeci, što je po namjeri dobro, ali nehotice utvrđuje povijesne neistine.

Sada je o Nikolinju prilika za ispravke povijesnih zabluda glede odnosa kršćanskog Istoka i Zapada. Istina je da je Nikolino tijelo nakon više stoljeća preneseno u Bari u Italiji, ali time on nije postao rimokatolik.



Budući da je živio 6,5 stoljeća prije velikoga crkvenog raskola, ne možemo ga smatrati podijeljenjim pravoslavcem. Latinski vjerojatno nije ni govorio, bio je grčkoga jezika i obreda. Zbog jedinstva s papom, kao i svi biskupi onoga vremena bio je, dakle, kako bismo danas rekli: grkokatolik.

Tko na sve to misli kad slavi najdražeg dječjeg sveca, ne samo na Istoku, nego posebno na katoličkom Zapadu? No, možda je napokon vrijeme da se o tome jasno govori. Važno je to zbog sadašnjih i budućih odnosa Kristove Crkve na zapadu i te iste Crkve na istoku -katolištva i pravoslavlja; posebno zbog dužnog poštovanja prema onima koji se obično zovu grkokatolici i koji stoljećima žive baštinu kršćanskog Istoka, a teškom mukom uspijevaju ne priznati crkveni raskol koji se konačno dogodio u 11. stoljeću. Oni žive svu baštinu kršćanskog Istoka, priznaju jedinstvo vjere i određeno prvenstvo rimskog biskupa u cijeloj Crkvi. Tko se možda boji, osobito pred djecom, ulaziti u ove činjenice, vjerojatno mu je teško podnijeti sva usmjerenja Drugog vatikanskog koncila.