U Hrvatskoj je kvaliteta života odlična, znatno bolja nego u većini zapadnih zemalja, sigurno bolja nego u Irskoj, problem je što je ovdje teško živjeti. Ovaj hrvatski paradoks iznio mi je visoko pozicionirani menadžer multinacionalne kompanije, Irac s privremenom adresom u Zagrebu, dok ga karijera ne odvede drugdje. Sličnu priču protekli sam tjedan čuo od petero stranih menadžera. Svi oni izrazito su zadovoljni boravkom u Hrvatskoj, pogotovo u Zagrebu, čak toliko da je unutar velikih korporacija danas već teško dobiti prekomandu na zagrebačku adresu. I nije ih teško razumjeti. S desetak tisuća eura mjesečno u džepu, oni doista punim plućima uživaju u hrvatskoj kvaliteti življenja - sigurnim gradovima, dobroj hrani, jeftinim dječjim vrtićima, solidnim zubarima, nevjerojatnoj obali i dobrim vezama prema ključnim europskim metropolama, od kojih nijedna nije više od dva i pol sata leta udaljena od Zagreba.
Problem nastaje kada, poneseni osjećajem te kolonijalne ugode, odluče ostati i živjeti “poput Hrvata”. Oslobođeni privilegija koji dolaze s izmještenim radom za veliku kompaniju, u trenutku kada se njihova pozicija izjednačava s našom, odjednom su prisiljeni na susret sa sporom i kompliciranom administracijom, kompleksnim i skupim sustavom poreza i doprinosa, s hrvatskom sklonošću švercu, utaji poreza i sitnim “protuuslugama”, borbom s neproduktivnim radnim satima, nepredvidivom pravnim okvirom i, vjerojatno najteže, s nemogućnošću dugoročnog planiranja. Kad stranac odluči “postati Hrvat”, ili barem živjeti poput Hrvata, Hrvatska prestaje biti butik zemlja za razmažene.
- Tako je bilo i u Irskoj, dok nam nije krenulo - kaže mi prvi sugovornik koji je u Zagrebu već nekoliko godina i svjedoči polaganoj preobrazbi Hrvatske. Još imate šansu, kaže mi, još poznajete svoje susjede, još cijenite slobodno vrijeme i još možete mirno noću šetati gradovima. “Bila bi šteta da to izgubimo”, ističe. Dublin, odakle je stigao, danas je dramatično drukčiji od Dublina u kojem je odrastao prije četiri desetljeća. Daleko bogatiji, ali neusporedivo skuplji, često neugodno nesiguran i s niskom razinom usluga. Zašto onda Hrvati odlaze u Irsku? Pitanje je, zapravo, zašto odlaze uopće, jer ako je moj sugovornik u pravu, odlaze na lošije.
Sljedeći, domaći, citat daje drukčiju sliku Hrvatske. “Ne znam zbog čega sindikati misle da smo mi radosni zato što uvozimo strane radnike. To je nužnost, a ne nekakva strategija kojom želimo rušiti cijenu rada. Poslodavcu je uvijek jeftinije zaposliti domaćeg radnika. Ne morate ga učiti jezik, pronalaziti mu smještaj, a i drugačija je radna motivacija”, rekao je Davor Majetić, direktor Hrvatske udruge poslodavaca (citat je ukraden s T-portala).
OK, ako je tako, zašto poslodavci uvoze radnike? Zašto, ako je jeftinije zaposliti domaćega, tu razliku u cijeni ne uplate domaćemu na račun? Ili jednostavno podignu plaće pa zaposle onog tko dođe, bez razmišljanja odakle je. Jedno je, naime, neupitno - da su plaće više, poslodavci bi lakše pronalazili radnike. Stvari, međutim, nisu tako jednostavne.
Hrvatska je zemlja u kojoj su radne migracije odavno jednosmjerne, ali tek odnedavno i jednokratne. Za razliku od nekadašnjeg gastarbajterskog “privremenog boravka u inozemstvu”, sada se odlazi da bi se ostalo. Razlika u troškovima života između Hrvatske i Njemačke ili Irske današnjem emigrantu više ne omogućava značajnu uštedu. Onaj tko je zaključio da će mu negdje drugdje život biti materijalno sigurniji, organiziraniji, mogućnost napredovanja vjerojatnija, a da će obitelji, koja za razliku od nekadašnje gastarbajterske danas odlazi u paketu, moći osigurati bolju budućnost, taj ne odlazi s mišlju o povratku.
Prema nedavno predstavljenom prijedlogu Ministarstva rada pripremljenom u suradnji s poslodavcima, Hrvatska bi nagodinu trebala uvesti 63.000 radnika (ove godine uvezla ih je oko 35.000). Žele li privući dobre radnike, poslodavci im moraju ponuditi bolje uvjete od onih koje imaju kod kuće. Mogu li im to osigurati? Čime će ih privući?
Hrvatska prosječna neto plaća (843 eura) danas je, unutar EU, znatno bolja još samo od rumunjske (586 eura) i bugarske (455 eura), ali i tamo znaju da je njemačka prosječna plaća (2322 eura) znatno bolja od hrvatske, a barijere za useljavanje u Njemačku pale su još 2014.. Zašto bi rumunjski radnik struke koja je jednako deficitarna u Njemačkoj i u Hrvatskoj odlučio doseliti u škrtiju i neuređeniju, a usto i prilično skupu Hrvatsku? Radnici iz BiH (prosjek 446 eura), tradicionalna postava domaćih građevinskih kompanija, odavno su se preorijentirali na bogatija tržišta. Ako dovedemo ukrajinske (233 eura), koliko dugo ćemo ih moći zadržati? Jednom kada se zaposle u EU, unutarnje migracije postaju značajno lakše.
Problem, naravno, nije samo u plaći, nego i u odnosu prema radu i radnicima, a tu su u velikoj mjeri zakazali i poslodavci/menadžeri i država. “Došli smo do točke kad nam podizanje plaća postaje ekonomski upitno jer plaće rastu brže od produktivnosti. Ide se svjesno u gubitak, kompanije odustaju od novih tržišta, proizvoda, tehnologija sve kako bi ulagale u radnu snagu”, kaže Majetić i otkriva najbolniju točku hrvatskog zaostajanja: loše i pogrešno tempirano upravljanje. U takvoj zemlji, visoka kvaliteta življenja dostupna je malobrojnima.