ZAGREB -
Josip Brzo Tito krajem 1938. imenovan je prvim čovjekom KPJ zahvaljujući pismenim izvješćima i cinkanju uglednih jugoslavenskih komunista NKVD-u, sovjetskoj tajnoj policiji, koja je provodila čistke i upravljala logorima. Titova denuncijantska izvješća koštala su života svakog uglednog komunista kojeg je smatrao možebitnom konkurencijom. Karakteristike koje je Broz pisao glavešinama Kadrovskog odjela Kominterne, koji su kontrolirali NKVD-ovci, sačuvane su u Ruskom državnom arhivu za društvenu i političku povijest (RGASPI). Na temelju tih izvješća, ukupno 389 stranica dokumenata, povjesničar Silvin Eiletz objavio je knjigu “Titove tajanstvene godine u Moskvi 1935.-1940.”
Nakon bombaškog procesa 1928. Tito je odslužio zatvorsku kaznu u trajanju od šest godina te 1934. otišao u Beč gdje se sastao s Milanom Gorkićem, generalnim sekretarom CK KPJ od 1932.-1937.
No, Gorkić je Tita ponovno poslao u ilegalni rad u Sloveniju i Hrvatsku zbog čega je Tito bio ogorčen. Tito je želio otputovati u Moskvu pod izgovorom da želi studirati na Lenjinskom sveučilištu te vidjeti ženu Pelagiju Belousovu i sina Žarka. Nakon Gorkićevih preporuka, Broz putuje u Moskvu. No pravi razlog odlaska u Moskvu je ambicija da postane generalni sekretar KPJ. Budući da nije bio poznat i ugledan, putem Kominterne to nije mogao ostvariti pa je zaigrao na kartu NKVD-a koji je kontrolirao Kadrovski odjel.
U travnju 1935. Tito je u Moskvi uspostavio kontakte sa šefovima NKVD-a koji su od njega tražili da napiše karakteristike svojih drugova i vlastitu biografiju. Time je Tito stekao povjerenje te je, unatoč protivljenju partijskog vodstva, preko NKVD-a uključen u jugoslavensku delegaciju VII. kongresa Kominterne.
Godine 1937. i 1938. Tito je otputovao u Pariz, gdje se iz Beča preselilo vodstvo KPJ. Tito se u Parizu htio nametnuti kao prvi čovjek partije, međutim, ni Gorkić ni drugovi nisu ga doživljavali ozbiljno, budući da su imali zaštitu Komunističke partije Francuske. Pa ipak, Gorkić je 1937. pozvan u Moskvu, a zatim uhićen i likvidiran. Kako ostali članovi tzv. paralelnog vodstva KPJ-a u Parizu ni dalje nisu htjeli prepustiti partijsko vodstvo Titu nego su poduprli kandidaturu Petka Miletića (koji je do 1939. robijao u Srijemskoj Mitrovici), Tito je o njima u Moskvu slao loše karakteristike. Kako ni njegovi protivnici nisu mirovali, krajem 1938. Tito je proglašen “trockistom”. Bilo je samo pitanje trenutka kad će biti uhićen i likvidiran.
U dramatičnom raspletu šefovi NKVD-a ne samo da su Tita uspjeli spasiti, nego su ga uspjeli nametnuti i imenovati privremenim sekretarom KPJ. Prema dokumentima do kojih je došao povjesničar Silvin Eiletz, Tita su spasili i podržali važni ljudi NKVD-a, Mihail Trilisser Moskvin, vrhovni zapovjednik NKVD-a u Kadrovskom odjelu Kominterne, Ivan Karaivanov-Špiner, Josip Kopinič i zagonetni Jakubovič. Valterova izvješća NKVD-u dokument su o vremenu konspiracije, podmetanja i bešćutnosti prema partijskim drugovima. Tito je NKVD-ovcima 1938. predložio cinkanje i onih koje dotad nije spomenuo. U Staljinovim čistkama, osim uglednih članova KPJ, još je stradalo više od 700 jugoslavenskih komunista.
‘Avanturist s tendencijama da postane vođa’
Jovan Mališić Martinović (1902. - 1939.), Član KPJ od osnutka, sekretar CK KPJ, profesor filozofije, Španjolski borac
“Poznajem ga od ljeta 1928. kad je radio u zemlji. Ovdje je profesor u Astrahanu, u zemlji je bio vrlo odvažan, ali je ostavljao dojam da je avanturist. Već je tada pokazivao tendencije da bude vođa. Za vrijeme mojih susreta s njim u Moskvi nije pokazivao nezadovoljstvo vodstvom... Naša partija makla ga je s dužnosti i on radi po liniji VKP (b). Mislimo da ga se može angažirati za teoretski rad u partiji, ali ja sam apsolutno protiv toga da ga se vrati u zemlju (u Jugoslaviju, op. pr. ). U situaciji u kakvoj mi živimo ne bi ga bilo svrsihodno poslati”.
‘Njegov bliski prijatelj je trockist’
Antun Mavrak-Kerber (1899. - 1939.), urednik Borbe, sekretar PK KP-a za Hrvatsku, 1929. emigrirao u Austriju, zatim prognan u Francusku, 1931. sekretar CK KPJ
“Njega sam upoznao prvi put na partijskoj konferenciji u Križevcima 1925. ili 1926. Nisam ga dobro poznavao. On je na mene kao partijskog aktivista iz provincije ostavio dobar dojam. Kada sam početkom 1927. došao u Zagreb, mene su tada izbacili iz svih poduzeća u Jugoslaviji, ostao sam sa ženom i djetetom bez posla, on mi je čak ustupio svoj stan na privremeno korištenje. Isprva smo bili u prijateljskim odnosima, no zatim, on više nije imao povjerenja u mene iz nekog razloga. Zajedno smo radili u Zagrebu svega nekoliko mjeseci, nakon čega je on pobjegao preko granice jer je istukao i ubio štrajkbrehere. Ovdje me stalno molio da se založim da se vrati u zemlju, no to nisam napravio zato jer nisam imao povjerenja u njega da tamo neće smetati partiji. 1937. doznao sam da je njegov bliski prijatelj Braun u Zagrebu trockist, a sada smatram da i Kerber nije dalek od toga”.
‘Nije bio na pravoj liniji po pitanju grupašenja’
Filip Filipović (1879. - 1938.), sudionik 1. ruske revolucije, osnivač KPJ i prvi sekretar KPJ, Član IK Kominterne.
“Nisam o njemu imao loše mišljenje jer ga nisam poznavao... 1932. i 1933. nije bio na pravoj liniji po pitanju grupašenja. S njim sam se prvi put susreo 1928., nekoliko dana prije moga uhićenja, i potom opet u Moskvi, gdje sam ga često susretao. No, među nama nije došlo nikada do bliskih partijskih odnosa, premda sam ga poštovao i nikad nisam o njemu imao loše mišljenje, budući da sam ga vrlo slabo poznavao”.
‘Opazio sam da nanosi štetu našoj partiji’
Kamilo Horvatin (1896. - 1938.), hrvatski komunist od 1919., Član CK KPJ i urednik Borbe, od 1929. u emigraciji u Beču, Pragu i Moskvi
“Mi smo se borili protiv te frakcije. Njegovo se ponašanje radnicima nije sviđalo. Ljudi nisu s njim mogli razgovarati, jer ih je gledao s visoka. Što se tiče konspiracije, vrlo je oprezan i nema povjerenje u ljude... Kad sam pušten s robije 1934., opet sam se susreo s Horvatinom u Beču. Već u Beču, a potom i u Moskvi, s Horvatinom sam se više puta porječkao. Ponajviše radi njegova neozbiljnog odnosa prema zadaćama, kao člana CK. Opazio sam da nanosi štetu našoj partiji. O tome sam 1936. pisao karakteristiku za Kadrovski odjel”.
‘Imao je intiman odnos s kćerkom fašista’
Ivan Gržetić-Flajšer (1896. - 1937.), Član CK KPJ, 1935. - 1937. predstavnik KPJ u Kominterni.
“Gržetić je 1928. dok je bio u Jugoslaviji otvoreno zastupao trockističke pozicije. Radio je pod rukovodstvom provokatora Brezovića koji ga je kasnije poslao u Moskvu na studij...
Kad je 1930. završio Moskovsku lenjinsku školu, bio je imenovan za instruktora zemaljskog komiteta KPJ za Dalmaciju u Splitu. Stanovao je u kući jednog istaknutog fašista i s njegovom kćerkom imao intiman odnos. U istom se mjestu družio s načelnikom mjesne policije. I s njegovom se kćerkom sastajao više puta i fotografirao... Kasnije se Flajšer spetljao s nekom Slovenkom koja je radila u talijanskoj protuobavještajnoj službi i koja je znala da je komunist koji je došao iz Moskve na ilegalni rad. Ovo posljednje Flajšer je priznao pred komisijom CK KPJ, koja se specijalno bavila pitanjem Flajšera. 1932. u Dalmaciji je uhapšen partijski kurir koji je priznao na policiji da je materijale koje je od njega oduzeo dobio od Flajšera... Pri ispitivanju je odao nekoliko članova partijske organizacije. Flajšer se nalazi u Jugoslaviji i doznao je za to. I naredio je otkucanim drugovima da nikud ne odlaze, zahvaljujući čemu su i oni kasnije bili uhićeni.
Uhapšen je i sam Flajšer, prilikom toga, ali je po vlastitom iskazu uspio pobjeći pri čemu su njegova objašnjenja prilično fantastična. Flajšer je vrlo dobro poznat jugoslavenskoj policiji kao komunist i bez obzira na to nikad ga nisu hapsili. 1934. Flajšer se u Splitu nalazio ilegalno i susreo s načelnikom policije, ali nije bio uhićen. Flajšer je bio vrlo blizak s Gorkićem s kojim je zajedno priređivao pijanke. Flajšer je, također, kao i Gorkić pokvaren čovjek, ima pet žena od kojih tri studiraju u Lenjinskoj školi. Trenutno Flajšer želi pod svaku cijenu otići preko granice jer se boji da ga mogu privesti u NKVD. U razgovoru s našim izvorom Flajšer je iskazao bojazan da njegova korespondencija koju je vodio s inozemstvom ne dođe u ruke NKVD-a”.
‘S takvima kao što je on treba biti vrlo oprezan’
Milan Gorkić-Somer (1904. - 1939.), sekretar IK Kominterne, a 1932. - 1937. sekretar CK KPJ, pozvan u Moskvu 1937. i dvije godine poslije strijeljan
“Od 1918. je u Komsomolu, znam da je ranije bio intelektualac i radio sam s njim u kolovozu 1934. do sada. Prije ga nisam znao, no vi ste ga znali dobro. Kad sam ga upoznao, bio sam kooptiran u CK na konferenciji. Ostavio je na mene vrlo dobar dojam, teoretski je vrlo dobro potkovan, vidio sam kako radi i vrlo je radišan čovjek. Što se tiče njegovog osobnog karaktera i odnosa s ljudima, vrlo dobro surađuje s ljudima. On ima samo jedan nedostatak, sve je koncentrirao u svojim rukama (ja sam na jednom sastanku CK govorio o tome). Koji su motivi za to, teško mi je reći. Možda nema dovoljno povjerenja u političke sposobnosti drugova. U njegovom osobnom životu ne zamjećujem ništa loše. Živi vrlo skromno, ne trči za ženama. Obitelj nema, no ima jednu ženu, ne znam gdje, čini mi se u Češkoj, kod koje odlazi kad mu se ukaže mogućnost. On je iz Beča putovao u Češku na dva-tri dana, no ne često. Na primjer, pola godine nitko nije dobivao dopust. To se događa dva-tri puta godišnje, ne više. I to samo na par dan, ne više. Vrlo dobro radi kao instruktor kadrova, zna odabrati kadrove, to sam vidio po sebi. Kada sam dolazio, on me vrlo ozbiljno ispitivao. Vidio sam da zna izabrati kadrove. Što se tiče konspiracije, i tu je vrlo oprezan. I što sam još primijetio? Vrlo je povjerljiv prema ljudima, a s tim ljudima treba biti vrlo oprezan i potrebno ih je puno provjeravati”.
‘Nije osoba od povjerenja jer je frakcionaš’
Sima Marković (1888. - 1939.), jedan od osnivača KPJ, viŠestruki sekretar CK KPJ, radio u Institutu za filozofiju pri Akademiji znanosti SSSR-a.
“Bivši sekretar KPJ. Vođa desne frakcije. Bio izbačen na prosinačkom plenumu iz 1929. jer se nije složio s prijedlogom da ode izvan zemlje. Vraćen u partiju 1935. U prvo vrijeme nije okupljao ljude oko sebe, no u zadnje vrijeme, kako je poznato, njemu su dolazili mnogi nezadovoljni bivši članovi desne frakcije... Po mome mišljenju nije osoba od povjerenja jer očito da nije iživio svoje frakcionaštvo”.
‘Širi razne priče o radu rukovodstva’
Đuro Cvijić-Krešić (1996. - 1939.), Član i sekretar CK KPJ
“Jedan je od lidera lijeve frakcije. Politički i teoretski vrlo dobro potkovan. Godine 1928. u vrijeme otvorenog pisma Kominterne bio jedan od prvih koji se složio s tim pismom. Kasnije, na poslu u Beču (TASS) bio je u sukobu s biroom CK po pitanju... Istupao je protiv člana CK, druga Gorkića, na osnovu čega ga je delegacija makla s rada u KPJ. Ponašanje druga Krešića u Moskvi 1935. i 1936. bilo je korektno, nisu primijećeni elementi frakcionaštva. Elementi grupašenja kod njega se iskazuju u širenju raznih priča o radu rukovodstva i položaju partije u zemlji mada on uopće nije u bliskoj vezi s partijom. Te priče on širi među emigrantima - Braun, Kerber i drugi. Na pitanje Valtera što on misli o CK u cjelini i o određenim ljudima, drug Krešić je dogovorio da on u ovaj CK nema povjerenja... To znači da se on lično odnosi vrlo neprijateljski prema drugu Gorkiću...”
‘Nije se dobro ponašao pred policijom’
Petko Miletić (1897. - 1943.?), vodeći jugoslavenski komunist, sekretar PK KPJ za Srbiju. Nakon izlaska iz zatvora u Srijemskoj Mitrovici 1939. Tito mu je bio konkurent za mjesto
sekretara CK KPJ
“Ovdje sam u odjelu kadrova našao pismo druga Ungera iz 1931. protiv Miletića u kojem, između ostalog, stoji kako je Miletić nekog studenta poslao iz Beograda u Beč s pismom u kojem traži da se preko tog druga pošalje novac za partiju. On je dobio novac i nestao, sakrio se u Pariz. To je nakon Triljnika drugi provokator kojeg je Miletić ubacio u partiju.”
“Nije se dobro ponašao pred policijom. To pitanje treba raščistiti budući da se do danas nigdje nisu pojavili policijski zapisnici o Petku Miletiću, premda su do sada dobivali sve zapisnike”.
‘Partiji pravi štetu kao da je idiot’
Marić Ivan-Željezar, dalmatinski komunist, Član KPJ u Parizu, poslije rata završio na Golom otoku.
“U Parizu su Marić-Željezar i Kusovac-Labud kojima sam zabranio sudjelovanje u radu zbog njihova frakcijskog djelovanja i nanošenja štete partiji. Potkopavali su autoritet među emigrantima (komunistima u inozemstvu). U zemlji šire oštre glasine, daju razne svoje direktive i tako uzrokuju zbrku među članovima partije... Ne znam što reći o njemu, jer našoj je partiji napravio takvu štetu kao da je idiot (“durak”) ili svjesni štetočina”.
Ivica Radoš
Nakon bombaškog procesa 1928. Tito je odslužio zatvorsku kaznu u trajanju od šest godina te 1934. otišao u Beč gdje se sastao s Milanom Gorkićem, generalnim sekretarom CK KPJ od 1932.-1937.
No, Gorkić je Tita ponovno poslao u ilegalni rad u Sloveniju i Hrvatsku zbog čega je Tito bio ogorčen. Tito je želio otputovati u Moskvu pod izgovorom da želi studirati na Lenjinskom sveučilištu te vidjeti ženu Pelagiju Belousovu i sina Žarka. Nakon Gorkićevih preporuka, Broz putuje u Moskvu. No pravi razlog odlaska u Moskvu je ambicija da postane generalni sekretar KPJ. Budući da nije bio poznat i ugledan, putem Kominterne to nije mogao ostvariti pa je zaigrao na kartu NKVD-a koji je kontrolirao Kadrovski odjel.
U travnju 1935. Tito je u Moskvi uspostavio kontakte sa šefovima NKVD-a koji su od njega tražili da napiše karakteristike svojih drugova i vlastitu biografiju. Time je Tito stekao povjerenje te je, unatoč protivljenju partijskog vodstva, preko NKVD-a uključen u jugoslavensku delegaciju VII. kongresa Kominterne.
|
|
Godine 1937. i 1938. Tito je otputovao u Pariz, gdje se iz Beča preselilo vodstvo KPJ. Tito se u Parizu htio nametnuti kao prvi čovjek partije, međutim, ni Gorkić ni drugovi nisu ga doživljavali ozbiljno, budući da su imali zaštitu Komunističke partije Francuske. Pa ipak, Gorkić je 1937. pozvan u Moskvu, a zatim uhićen i likvidiran. Kako ostali članovi tzv. paralelnog vodstva KPJ-a u Parizu ni dalje nisu htjeli prepustiti partijsko vodstvo Titu nego su poduprli kandidaturu Petka Miletića (koji je do 1939. robijao u Srijemskoj Mitrovici), Tito je o njima u Moskvu slao loše karakteristike. Kako ni njegovi protivnici nisu mirovali, krajem 1938. Tito je proglašen “trockistom”. Bilo je samo pitanje trenutka kad će biti uhićen i likvidiran.
U dramatičnom raspletu šefovi NKVD-a ne samo da su Tita uspjeli spasiti, nego su ga uspjeli nametnuti i imenovati privremenim sekretarom KPJ. Prema dokumentima do kojih je došao povjesničar Silvin Eiletz, Tita su spasili i podržali važni ljudi NKVD-a, Mihail Trilisser Moskvin, vrhovni zapovjednik NKVD-a u Kadrovskom odjelu Kominterne, Ivan Karaivanov-Špiner, Josip Kopinič i zagonetni Jakubovič. Valterova izvješća NKVD-u dokument su o vremenu konspiracije, podmetanja i bešćutnosti prema partijskim drugovima. Tito je NKVD-ovcima 1938. predložio cinkanje i onih koje dotad nije spomenuo. U Staljinovim čistkama, osim uglednih članova KPJ, još je stradalo više od 700 jugoslavenskih komunista.
‘Avanturist s tendencijama da postane vođa’
Jovan Mališić Martinović (1902. - 1939.), Član KPJ od osnutka, sekretar CK KPJ, profesor filozofije, Španjolski borac
“Poznajem ga od ljeta 1928. kad je radio u zemlji. Ovdje je profesor u Astrahanu, u zemlji je bio vrlo odvažan, ali je ostavljao dojam da je avanturist. Već je tada pokazivao tendencije da bude vođa. Za vrijeme mojih susreta s njim u Moskvi nije pokazivao nezadovoljstvo vodstvom... Naša partija makla ga je s dužnosti i on radi po liniji VKP (b). Mislimo da ga se može angažirati za teoretski rad u partiji, ali ja sam apsolutno protiv toga da ga se vrati u zemlju (u Jugoslaviju, op. pr. ). U situaciji u kakvoj mi živimo ne bi ga bilo svrsihodno poslati”.
‘Njegov bliski prijatelj je trockist’
Antun Mavrak-Kerber (1899. - 1939.), urednik Borbe, sekretar PK KP-a za Hrvatsku, 1929. emigrirao u Austriju, zatim prognan u Francusku, 1931. sekretar CK KPJ
“Njega sam upoznao prvi put na partijskoj konferenciji u Križevcima 1925. ili 1926. Nisam ga dobro poznavao. On je na mene kao partijskog aktivista iz provincije ostavio dobar dojam. Kada sam početkom 1927. došao u Zagreb, mene su tada izbacili iz svih poduzeća u Jugoslaviji, ostao sam sa ženom i djetetom bez posla, on mi je čak ustupio svoj stan na privremeno korištenje. Isprva smo bili u prijateljskim odnosima, no zatim, on više nije imao povjerenja u mene iz nekog razloga. Zajedno smo radili u Zagrebu svega nekoliko mjeseci, nakon čega je on pobjegao preko granice jer je istukao i ubio štrajkbrehere. Ovdje me stalno molio da se založim da se vrati u zemlju, no to nisam napravio zato jer nisam imao povjerenja u njega da tamo neće smetati partiji. 1937. doznao sam da je njegov bliski prijatelj Braun u Zagrebu trockist, a sada smatram da i Kerber nije dalek od toga”.
‘Nije bio na pravoj liniji po pitanju grupašenja’
Filip Filipović (1879. - 1938.), sudionik 1. ruske revolucije, osnivač KPJ i prvi sekretar KPJ, Član IK Kominterne.
“Nisam o njemu imao loše mišljenje jer ga nisam poznavao... 1932. i 1933. nije bio na pravoj liniji po pitanju grupašenja. S njim sam se prvi put susreo 1928., nekoliko dana prije moga uhićenja, i potom opet u Moskvi, gdje sam ga često susretao. No, među nama nije došlo nikada do bliskih partijskih odnosa, premda sam ga poštovao i nikad nisam o njemu imao loše mišljenje, budući da sam ga vrlo slabo poznavao”.
‘Opazio sam da nanosi štetu našoj partiji’
Kamilo Horvatin (1896. - 1938.), hrvatski komunist od 1919., Član CK KPJ i urednik Borbe, od 1929. u emigraciji u Beču, Pragu i Moskvi
“Mi smo se borili protiv te frakcije. Njegovo se ponašanje radnicima nije sviđalo. Ljudi nisu s njim mogli razgovarati, jer ih je gledao s visoka. Što se tiče konspiracije, vrlo je oprezan i nema povjerenje u ljude... Kad sam pušten s robije 1934., opet sam se susreo s Horvatinom u Beču. Već u Beču, a potom i u Moskvi, s Horvatinom sam se više puta porječkao. Ponajviše radi njegova neozbiljnog odnosa prema zadaćama, kao člana CK. Opazio sam da nanosi štetu našoj partiji. O tome sam 1936. pisao karakteristiku za Kadrovski odjel”.
‘Imao je intiman odnos s kćerkom fašista’
Ivan Gržetić-Flajšer (1896. - 1937.), Član CK KPJ, 1935. - 1937. predstavnik KPJ u Kominterni.
“Gržetić je 1928. dok je bio u Jugoslaviji otvoreno zastupao trockističke pozicije. Radio je pod rukovodstvom provokatora Brezovića koji ga je kasnije poslao u Moskvu na studij...
Kad je 1930. završio Moskovsku lenjinsku školu, bio je imenovan za instruktora zemaljskog komiteta KPJ za Dalmaciju u Splitu. Stanovao je u kući jednog istaknutog fašista i s njegovom kćerkom imao intiman odnos. U istom se mjestu družio s načelnikom mjesne policije. I s njegovom se kćerkom sastajao više puta i fotografirao... Kasnije se Flajšer spetljao s nekom Slovenkom koja je radila u talijanskoj protuobavještajnoj službi i koja je znala da je komunist koji je došao iz Moskve na ilegalni rad. Ovo posljednje Flajšer je priznao pred komisijom CK KPJ, koja se specijalno bavila pitanjem Flajšera. 1932. u Dalmaciji je uhapšen partijski kurir koji je priznao na policiji da je materijale koje je od njega oduzeo dobio od Flajšera... Pri ispitivanju je odao nekoliko članova partijske organizacije. Flajšer se nalazi u Jugoslaviji i doznao je za to. I naredio je otkucanim drugovima da nikud ne odlaze, zahvaljujući čemu su i oni kasnije bili uhićeni.
 |
 |
Uhapšen je i sam Flajšer, prilikom toga, ali je po vlastitom iskazu uspio pobjeći pri čemu su njegova objašnjenja prilično fantastična. Flajšer je vrlo dobro poznat jugoslavenskoj policiji kao komunist i bez obzira na to nikad ga nisu hapsili. 1934. Flajšer se u Splitu nalazio ilegalno i susreo s načelnikom policije, ali nije bio uhićen. Flajšer je bio vrlo blizak s Gorkićem s kojim je zajedno priređivao pijanke. Flajšer je, također, kao i Gorkić pokvaren čovjek, ima pet žena od kojih tri studiraju u Lenjinskoj školi. Trenutno Flajšer želi pod svaku cijenu otići preko granice jer se boji da ga mogu privesti u NKVD. U razgovoru s našim izvorom Flajšer je iskazao bojazan da njegova korespondencija koju je vodio s inozemstvom ne dođe u ruke NKVD-a”.
‘S takvima kao što je on treba biti vrlo oprezan’
Milan Gorkić-Somer (1904. - 1939.), sekretar IK Kominterne, a 1932. - 1937. sekretar CK KPJ, pozvan u Moskvu 1937. i dvije godine poslije strijeljan
“Od 1918. je u Komsomolu, znam da je ranije bio intelektualac i radio sam s njim u kolovozu 1934. do sada. Prije ga nisam znao, no vi ste ga znali dobro. Kad sam ga upoznao, bio sam kooptiran u CK na konferenciji. Ostavio je na mene vrlo dobar dojam, teoretski je vrlo dobro potkovan, vidio sam kako radi i vrlo je radišan čovjek. Što se tiče njegovog osobnog karaktera i odnosa s ljudima, vrlo dobro surađuje s ljudima. On ima samo jedan nedostatak, sve je koncentrirao u svojim rukama (ja sam na jednom sastanku CK govorio o tome). Koji su motivi za to, teško mi je reći. Možda nema dovoljno povjerenja u političke sposobnosti drugova. U njegovom osobnom životu ne zamjećujem ništa loše. Živi vrlo skromno, ne trči za ženama. Obitelj nema, no ima jednu ženu, ne znam gdje, čini mi se u Češkoj, kod koje odlazi kad mu se ukaže mogućnost. On je iz Beča putovao u Češku na dva-tri dana, no ne često. Na primjer, pola godine nitko nije dobivao dopust. To se događa dva-tri puta godišnje, ne više. I to samo na par dan, ne više. Vrlo dobro radi kao instruktor kadrova, zna odabrati kadrove, to sam vidio po sebi. Kada sam dolazio, on me vrlo ozbiljno ispitivao. Vidio sam da zna izabrati kadrove. Što se tiče konspiracije, i tu je vrlo oprezan. I što sam još primijetio? Vrlo je povjerljiv prema ljudima, a s tim ljudima treba biti vrlo oprezan i potrebno ih je puno provjeravati”.
‘Nije osoba od povjerenja jer je frakcionaš’
Sima Marković (1888. - 1939.), jedan od osnivača KPJ, viŠestruki sekretar CK KPJ, radio u Institutu za filozofiju pri Akademiji znanosti SSSR-a.
“Bivši sekretar KPJ. Vođa desne frakcije. Bio izbačen na prosinačkom plenumu iz 1929. jer se nije složio s prijedlogom da ode izvan zemlje. Vraćen u partiju 1935. U prvo vrijeme nije okupljao ljude oko sebe, no u zadnje vrijeme, kako je poznato, njemu su dolazili mnogi nezadovoljni bivši članovi desne frakcije... Po mome mišljenju nije osoba od povjerenja jer očito da nije iživio svoje frakcionaštvo”.
‘Širi razne priče o radu rukovodstva’
Đuro Cvijić-Krešić (1996. - 1939.), Član i sekretar CK KPJ
“Jedan je od lidera lijeve frakcije. Politički i teoretski vrlo dobro potkovan. Godine 1928. u vrijeme otvorenog pisma Kominterne bio jedan od prvih koji se složio s tim pismom. Kasnije, na poslu u Beču (TASS) bio je u sukobu s biroom CK po pitanju... Istupao je protiv člana CK, druga Gorkića, na osnovu čega ga je delegacija makla s rada u KPJ. Ponašanje druga Krešića u Moskvi 1935. i 1936. bilo je korektno, nisu primijećeni elementi frakcionaštva. Elementi grupašenja kod njega se iskazuju u širenju raznih priča o radu rukovodstva i položaju partije u zemlji mada on uopće nije u bliskoj vezi s partijom. Te priče on širi među emigrantima - Braun, Kerber i drugi. Na pitanje Valtera što on misli o CK u cjelini i o određenim ljudima, drug Krešić je dogovorio da on u ovaj CK nema povjerenja... To znači da se on lično odnosi vrlo neprijateljski prema drugu Gorkiću...”
‘Nije se dobro ponašao pred policijom’
Petko Miletić (1897. - 1943.?), vodeći jugoslavenski komunist, sekretar PK KPJ za Srbiju. Nakon izlaska iz zatvora u Srijemskoj Mitrovici 1939. Tito mu je bio konkurent za mjesto
sekretara CK KPJ
“Ovdje sam u odjelu kadrova našao pismo druga Ungera iz 1931. protiv Miletića u kojem, između ostalog, stoji kako je Miletić nekog studenta poslao iz Beograda u Beč s pismom u kojem traži da se preko tog druga pošalje novac za partiju. On je dobio novac i nestao, sakrio se u Pariz. To je nakon Triljnika drugi provokator kojeg je Miletić ubacio u partiju.”
“Nije se dobro ponašao pred policijom. To pitanje treba raščistiti budući da se do danas nigdje nisu pojavili policijski zapisnici o Petku Miletiću, premda su do sada dobivali sve zapisnike”.
‘Partiji pravi štetu kao da je idiot’
Marić Ivan-Željezar, dalmatinski komunist, Član KPJ u Parizu, poslije rata završio na Golom otoku.
“U Parizu su Marić-Željezar i Kusovac-Labud kojima sam zabranio sudjelovanje u radu zbog njihova frakcijskog djelovanja i nanošenja štete partiji. Potkopavali su autoritet među emigrantima (komunistima u inozemstvu). U zemlji šire oštre glasine, daju razne svoje direktive i tako uzrokuju zbrku među članovima partije... Ne znam što reći o njemu, jer našoj je partiji napravio takvu štetu kao da je idiot (“durak”) ili svjesni štetočina”.
Ivica Radoš