BORBA ZA ŽIVOT

ISTINITA PRIČA: 'Briga o teško bolesnom sinu udaljila me od muža! Ostala sam potpuno sama!'

'Umorio se i odustao od nas'

Renato i ja bili smo sretni mladi ljudi bez ikakvih problema u životu: zdravi, fizički privlačni, iz dobrostojećih obitelji. Hodali smo tijekom cijeloga studija i jedva dočekali svoje zapošljavanje i vjenčanje. Uživali smo u životu, putovali, nastavili se usavršavati. U tridesetoj smo odlučili imati djecu, jedno za drugim - dvoje.

A tada smo upoznali i onu drugu, okrutnu stranu života. Dobili smo teško bolesno dijete.

Uslijedili su šok, suze, nemoć, tuga, čak očaj. Zagrljaji koje smo Renato i ja izmjenjivali, roditelji i prijatelji koji su nam htjeli biti podrška, ništa od toga nije pomagalo. Bili smo neutješni. Zašto se to baš nama dogodilo? Kako to da liječnici nisu ništa primijetili na ultrazvuku?

- Sin vam je lijepo napredovao, i sami ste svjedočili tome - moj me ginekolog izbjegavao pogledati u oči.

Bila je to istina. Naše je dijete rođeno s normalnom tjelesnom težinom i izgledom, a to što nije disalo kako treba, što su mu udovi visjeli kao da nema kosti, što je imalo zamućen pogled, što nije moglo jesti ni piti, on nije ni mogao vidjeti.

- Trebala sam ići na pregled plodove vode - okrivljavala sam sebe.

- I da si išla, što bi to promijenilo - tješio me Renato - dijete je već bilo živo.

- Nije sve tako crno - pokušala nas je utješiti pedijatrica - uz sustavan rad dijete može napredovati.

No tada nam nije rekla, niti bismo mi to razumjeli i da nam je rekla, koliko je to malen napredak.

- Na žalost, ili na sreću, ova djeca žive kraće od, nazovimo to, normalne djece. Patnja ne traje dugo - jedna druga liječnica pokušala je valjda biti optimističnija.

- Glazbena terapija čini čuda - tvrdila je jedna privatna liječnica s američkom diplomom i ja sam joj beskrajno vjerovala.

- Vježbati i vježbati - glasno je tvrdila fizioterapeutkinja koja je svaki put kad bismo došli na "mjerenje" uočavala novi ograničavajući pokret u našega djeteta, ili usporeniji rast stopala lijeve noge, ili iskrivljenje kralježnice. Kao da smo mi krivi za to i kao da ne vježbamo. I tako godinu, dvije, tri.

- Svakako nastojte imati pomoć u kući - svaki mi je put ponavljala pedijatrica kada bih sina dovela na kontrolu, a kojoj je valjda jedinoj bilo stalo i do mene.

- Nema potrebe, napustila sam posao, ja sam uz Vanju.

- Pogriješili ste. Trebate raditi. Ima načina da se dobije četverosatno radno vrijeme. Morate se malo maknuti iz kuće.

No, s obzirom na stanje svoga djeteta, duboko u sebi osjećala sam kako je najbolje da sam ja uz njega, naravno i moj muž koji se u to, prvo vrijeme jako angažirao oko sina. Uskoro se to pokazalo i točnim. Za brigu o tako bolesnom djetetu trebala je i poduka, i ljubav, i hrabrost. Uz to, samo sam ja mogla dati ono najbolje od sebe za Vanju. Samo ja. Ne bake i djedovi, ne moja sestra niti Renatova. U njihovim sam očima čitala i strah, i očaj, i sažaljenje. Zbog svega toga smatrala sam da samo Renato i ja možemo preuzeti tu brigu. Čak sam vjerovala da naša ljubav, vjera i predanost mogu pomoći njegovu izlječenju.

- Postoje dnevni boravci za takvu djecu. Ostavite ga samo nekoliko sati na dan, a vi prošećite, učinite nešto za sebe i muža - pokušavala je pedijatrica i dalje.

- Muž i ja tako smo se dogovorili - odbijala sam poslušati njezine savjete.

Renatu i meni trebalo je dugo da se uopće suočimo s činjenicom da nam dijete nije zdravo i da nikada to neće biti. Uporno smo obilazili liječnike tražeći lijek, a ne pomoć i pomagala koja su nam trebala olakšavati život. Ali Vanja je rastao i bilo je sve teže s njime. Ono što su njegovi vršnjaci znali s godinu dana, on niti približno nije znao s tri, onako kako su se oni kretali, on neće nikada jer mu i sada treba moja ruka pomoćnica da prijeđe nekoliko koraka, nije samostalno jeo, a problemi s disanjem znali su izazvati pravu paniku.

Ipak, nakon treće godine uslijedilo je mirnije vrijeme s Vanjom, kao da smo se nas troje naviknuli jedni na druge, vrijeme u kojemu smo mu pokušavali olakšati život intenzivno ga podučavajući i tjelesno osnažujući. Jedan dan je bio bolji, drugi gori, a Renato i ja funkcionirali smo poput stroja. Katkad nas je znala primiti golema tuga kada bismo pogledali svoje nesretno dijete i njegov mali ograničavajući život i baš zato davali smo sve od sebe da ga zbrinemo, socijaliziramo, razveselimo. Tako smo do njegove šeste godine uistinu prevalili golem put i Vanjin je napredak bio vidan, a mi pohvaljeni kao roditelji. Svi su to primijetili pa se moja nada u njegov bolji život opet razmahala. Bila sam silno motivirana za daljnji rad s djetetom.

A Renato i ja?

No postojala je i druga strana toga života. Ona koja se neizbježivo poljulja kada se na ljude sruči ružna sudbina - moj i Renatov bračni život.

Nakon sinova rođenja prva tuga i bol najprije su nas silno povezali. Naglo smo iz našega života nestali mi sami, naše želje, potrebe i radosti, a uselili su se brige i strahovi. Iz te atmosfere povlačili su se i ljudi koji su nas nekad okruživali, ostali su tek neki bliski prijatelji i bliža obitelj. Ali su se zato uselili ljudi sa sličnim potrebama i problemima, liječnici i savjetnici svih profila. Nažalost, dan zna biti jako kratak pa smo se posvećivali ovima posljednjima koji su nam sada bili važniji za naš jedini cilj - da naš sin ozdravi.

Kada se stvari tako postave, izgubi se mnogo. Pa smo se tako, u toj borbi, trudu, želji, i Renato i ja udaljili jedno od drugoga. Nismo čak spavali u istoj sobi jer sam ja bdjela uz Vanju koji je mogao zatrebati respirator ili se jednostavno znao probuditi i ustati usred noći i zahtijevati jelo ili igru. Naime, uza sve drugo, Vanja je imao i poremećen bioritam i višak energije, koju njegovo ograničavajuće tijelo nije uspijevalo potrošiti niti obuzdati i u tome sam mu ja morala pomagati. Time sam htjela poštedjeti Renata, jer je on ipak radio i priskrbljivao nam sve kako bismo mogli i mi i naš sin imati sve što nam je potrebno.

Renato me tu i tamo znao privući u zagrljaj i poljubiti, znali smo čak voditi ljubav, no bilo je nekakvog očaja u toj našoj intimi, neke utjehe koja nije tješila. A onda je i to prestalo. O tome više nisam mislila. Čak ni o tome gdje provodi večeri. Katkad sam nakon cjelodnevnih obveza s Vanjom bila tako iscrpljena da sam žudjela za tim da Renato kasni kući kako s njim ne bih morala ni razgovarati.

Toga dana Renato je došao s posla kući s buketom cvijeća. Čestitao mi je desetu godišnjicu braka i rekao da je rezervirao stol za dvoje u jednom prekrasnom novom hotelčiću.

- Hvala, ljubavi, cvijeće i to što si se sjetio je nešto najljepše što si mi priuštio posljednjih godina, ali znaš da ja ne mogu ići.

- Ne brini se. Pozvao sam i moje i tvoje roditelje, i tvoju i svoju sestru. Svi će biti u našem stanu, čuvat će Vanju.

- Nisi to trebao...

- Trebao sam. Sve što želim je biti s tobom malo nasamo, izvan svega ovoga - podigao mi je bradu i gledao me ravno u oči.

Šutjela sam jer sam znala da je odlučan i da će očito provesti svoje, a ja sam se baš toga bojala. Zaboravila sam biti sama s Renatom. Osim toga, zasmetalo mi je to što želi biti "izvan svega ovoga" i htjela sam reagirati, no u taj čas stigli su moji roditelji, a mama mi je odmah, pomalo uzbuđena, prišla i rekla:

- I seka će ti uskoro doći, još je na poslu, a ti brzo idi Zorici, najavila sam te - mislila je na svoju frizerku. Nije vrhunska, ali će ti barem oprati kosu i istegnuti je fenom - rukom je dodirnula moje izlomljene pramenove koji su visjeli ispod kopče za kosu. - I bez opiranja - šapnula mi je. Imaš divnog muža koji se za ovo potrudio i dobro ga čuvaj.

Otišla sam Zorici, ali uslijedio je novi problem. Što odjenuti kad mi je sva moja odjeća bila prevelika.

- Pa ti si kost i koža! - bila je iznenađena mama dok sam pred njom isprobavala svoje nekad lijepe haljine. - Tihana moja, što to sebi činiš?

No brzo se sabrala i nazvala moju sestru te joj naredila da poslije posla svrati po svoje krpice i donese nešto lijepo, a ova je žurno stigla s punom torbom svoje odjeće koju su me odmah natjerale da isprobam, ali i da odjenem ono što je bilo po njihovu izboru. Kad sam se pojavila pred Renatom, on je ostao bez riječi, a njegovoj je mami spontano izletjelo:

- Izgledaš predivno, Tihana! Već smo zaboravili koliko si lijepa.

- I Renato je divan - rekla sam samo da skrenem pozornost sa sebe.





Otišli smo, večerali, a potom otišli u sobu na katu koju je Renato također rezervirao. Sve je bilo kao iz bajke. Sve osim mojih uznemirenih misli koje sam pokušala skriti od Renata.

- Opusti se, ljubavi - šaptao mi je nježno i ljubio me, a meni je sve to teklo sporo i trajalo beskrajno dugo. Željela sam kući.

Kada sam ujutro otvorila oči i shvatila gdje se nalazim i koliko je sati, doslovce sam iskočila iz kreveta. Renato me povukao natrag i ponovno htio voditi ljubav sa mnom, no izvukla sam se iz njegova zagrljaja. Sinoć su me prevarile one dvije čaše vina, ali jutros se nisam dala.

- Tihana, dođi još malo - molio je. - Ne moramo voditi ljubav. Željan sam te ne samo tjelesno. Željan sam tvoje prisutnosti. Htio bih s tobom razgovarati, dijeliti misli.

- Znaš sve i sam, što da ti objašnjavam. Mi nismo takav par. Imamo važniju brigu od nas samih - brzo sam govorila i odijevala se.

- Ne idem dok ne porazgovaramo - ja sam već obula cipele, a on još u krevetu.

Gledala sam njegovu pobunu u nevjerici. Uvijek je bio tako suradljiv.

- Renato, molim te - nervozno sam rekla.

- Ne idemo nikamo dok ne riješimo neke stvari.

- Koje stvari? Najvažnija mi je stvar što prije doći kući. Dijete nam je samo.

- Nije samo! Šestero ljudi koje voli brine se o njemu. Nije mokro! Nije gladno! Subota je, nema terapiju! - na moje iznenađenje, bio je ljut.

- Dobro, reci - pokušala sam smiriti situaciju.

- Reci ti meni. Zar će naš život ovako izgledati? Zar ti ne misliš da nam može biti i bolje i ljepše?

- Molim te, Renato, opet stara priča - gotovo sam zaplakala.

- Tako je. Rekao bih stara neriješena priča. Onu koju kad je ja ponavljam, ti ne čuješ. Kad zahtijevam, ti ne čuješ. Kad pokušam učiniti nešto lijepo za nas, ti također ne čuješ, dapače, to te živcira i želiš me se riješiti kao dosadne muhe.

- To nije istina - zauzela sam obrambeni stav.

- I te kako je istina. Najbolji sam ti kada radim deset sati dnevno, po mogućnosti i subotom, i kad krepam navečer pred televizorom od umora pa ne moraš sa mnom ni riječi prozboriti. Dobar sam i kad ne pomažem oko Vanje jer ti sve znaš najbolje. A nedjelju nekako uspijemo pregurati zajedno i to samo zato što si negdje duboko u sebi svjesna činjenice da dijete ima i oca kojemu se veseli i s kojim se rado igra, i to onoliko koliko nam ti to dopustiš, jer i za to postoje pravila.

- Vrijeđaš me, Renato - rekla sam kroz suze i žaleći što sam uopće pristala na ovaj izlazak.

- Ne želim to. Sve što pokušavam je osvijestiti u tvojoj glavi činjenicu da pogrešno postupaš. Da nam može biti i lakše i ljepše, osobito tebi.

- Ali ja ne želim da bude drugačije. To vrijeme koje imam želim provesti sa svojim djetetom.

- A gdje sam ja u tome, moje želje i potrebe?

- Mislila sam da želimo isto.

- Želimo, ali na različite načine - rekao je umorno i ustao iz kreveta.

Vozili smo se kući u tišini. Čim smo ušli, Vanja se zaputio svojim šeprtljavim korakom prema meni jedva izgovarajući "mama" i šireći mi ruke. Čučnula sam da ga dočekam i zagrlim. Toga trenutka nestali su svi glasovi oko mene. Na pitanja roditelja kako nam je bilo valjda je odgovorio Renato.

Od toga dana drukčije sam gledala na svoj brak. Smatrala sam da se Renato umorio, odustao od sina, prepustio ga sudbini. Zašto bi inače spominjao mir i želio biti sa mnom nasamo. Možda će tako jedanput odustati i od mene. Baš zbog tih iscrpljujućih misli izbjegavala sam nove rasprave, ne bih ih podnijela, jer bih mu to morala reći u lice. Zato sam nastojala biti što nevidljivija u njegovoj prisutnosti. Trajalo je to neko vrijeme, a tada je Renato opet počeo od mene zahtijevati neke odgovore, sada još više iznenađujuće.

- Tihana, možda je zadnje vrijeme da pokušamo s još jednim djetetom.

- Ne usudim se, zbog Vanje, a i zbog naših godina.

- To su samo izgovori. Liječnici su rekli da...

- Ne vjerujem im. I prošli put su rekli da je sve u redu s djetetom.

- To bi nas dijete moglo razveseliti, ali i Vanju.

- Nemam više snage.

- Mogli bismo...

- Renato, budi otvoren, što želiš od mene?

- Želim kvalitetniji život za nas troje.

- Mislim da želiš drugačiji život, ali za sebe. Za Vanju i mene on ne postoji. Premalo si kod kuće da bi shvatio kako izgleda briga o ovakvom djetetu. Jednostavno ne razumiješ.

- Sudjelujem koliko mogu, za to me ne optužuj, ali raditi moram i ti znaš da je dogovor takav. Ja ga se pridržavam i osiguravam vam sve što trebate. Mislio sam da smo barem u tome dobar tim. No što god učinio, nailazim na zid koji si ti izgradila. Želiš da radim i da me nema, ali bi onda i da sam u kući kako bih bolje shvatio tvoju situaciju. A ja mislim da je odlično shvaćam. Opterećena si djetetom, ili bolje reći svojom opsesijom da uspiješ s njime.

- Prvo, razlika između opterećenja i ljubavi prema djetetu je golema. Ja uspijevam zahvaljujući ljubavi koju imam za njega. A drugo, nije riječ o opsesiji, već o trudu i požrtvovnosti. On hoda, govori, diše, čini sve ono što su liječnici rekli da nikada neće - bila sam povrijeđena.

- U redu - sada je bio oprezniji - onda dopusti da netko drugi katkad bude uz dijete nekoliko sati na dan, a ti otiđi na posao, putovanje, provedi vrijeme sa mnom. Ovo ti govorim za tvoje dobro.

- To ne mogu i neću. Već sam ti rekla da je Vanja moja briga dok god je živ.

Ovakvi i slični razgovori počeli su se ponavljati, a tada je naglo uslijedio mir. Renato je sve kasnije dolazio s posla, sada je svaku subotu radio, a nedjelju se posvećivao sinu. No, iako nije bilo velike promjene u njegovu ponašanju u usporedbi s prijašnjim, sada se osjećala napetost među nama, koja je rasla i svaki dan prijetila da će proključati. Ali dogodilo se nešto posve drugo. Renato mi je jednu večer mirno rekao da je našao stan i da se namjerava odseliti. Smatrao je da sam ga ja izgurala iz zajedničkog života, a ja sam mu pak rekla kako nije izguran, već da ima drugačiju zadaću u ovoj situaciji koja od njega zahtijeva odsutnost veći dio dana. No nije mislio da je tako i dodao je da ipak odlazi i da želi vikende provoditi s Vanjom nasamo.

- Kako to misliš? Odvesti ga iz njegova okruženja. Pa tu su mu pomagala...

- Onda ti otiđi nekamo, a ja ću doći ovdje. U protivnom ću ga uzeti sa sobom. Imam na to pravo ili želiš da to pravo tražim sudskim putem. I ne gledaj me tako zaprepašteno. Znam da ti je sin važan, i meni je, ali ni trepnula nisi na to što sam rekao da vas napuštam. Zar ti je tako malo stalo do mene? Znaš li, Tihana, koliko to boli?

Nakon njegovih posljednjih gorkih riječi zašutjela sam shvaćajući koliko je i sam nesretan. Istina, nisam ni trepnula na njegovu odluku da ode, ali valjda zato što su sve druge emocije osim onih prema sinu već odavno stavljene na čekanje, što sam se osjećala sigurnom uz Renata, jer kamo god otišao, nikada neće otići od nas. Mjesto na kojemu će spavati ili boraviti nije bilo važno jer smo Vanja i ja uvijek s njim. On živi, radi i diše da bismo mi živjeli. Da, tako sam osjećala i mislila.

No ovo je bilo prvi put da sam primijetila nešto drugo, činjenicu da među nama, u našim životima, postoji mala sitna mrljica koja nas, unatoč toj našoj međusobnoj ljubavi i ljubavi prema djetetu, ipak razdvaja i koja me uplašila. Naime, ja sam bila za potpuno predavanje djetetu i ovoj situaciji, a on je tražio život i izvan nje. Baš zato, sada je kasno za razgovor o tome. Renato je već slagao svoje stvari u torbu.

Presjedila sam cijelu noć. Plakala sam i tješila se. Pred jutro je nastupila grižnja savjesti jer sam se pitala koliko sam ja griješila, a potom je proradio obrambeni mehanizam. Nitko, pa ni Renato, ne može razumjeti koliko je zahtjevno odgajati dijete poput Vanje, koje te treba dvadeset i četiri sata na dan. Bez stanke. To je dijete koje treba nadzor čak i kada spava. Neka ide. I tako sam sama u tome. Bolje me razumije svaki roditelj s kojim se srećem na terapijama nego vlastiti muž. Zato sam i podignula slušalicu i nazvala Nenada. Naravno da je bio budan.

- Renato me napustio - kratko sam izgovorila.

- Često se dogodi da odu - rekao je - ali to ne znači da nas ne vole. Samo na stvari gledaju drugačije. No, imaš nas - mislio je na grupu roditelja s djecom s rijetkim bolestima.

- Da, imam vas - ponovila sam.

Toga dana počelo je druženje s Nenadom. Bio je dobar čovjek koji je samo bio tu. Odlično je sve razumio jer je i sam prošao ovo što ja prolazim.

Roditeljima sam dala samo šture odgovore na pitanja o razlazu između mene i Renata, uvijek ponavljajući da među nama nema ružnih riječi niti misli. Na kraju su odustali od zapitkivanja, ali svesrdno su nudili pomoć i svraćali. Moj se životni ritam nije promijenio, ali taj osjećaj sigurnosti da će Renato doći kući, da je tu preko noći, da nisam sama, da je netko pokraj mene dogodi li se što nepredvidljivo, pretvorio se u suprotan. Bila sam uznemirena, nesigurna, tako sama, napuštena i umorna od svega. Ipak, nisam ga time željela zamarati. Zapravo sam htjela da nađe što želi i bude sretan.

Jedina osoba s kojom sam počela dijeliti svoje misli bio je Nenad. Imali smo iste probleme, bolesno dijete, nesanicu i bili smo sami sa svojom mukom. Isprva smo znali satima razgovarati telefonom držeći ga ramenom i glavom dok obavljamo naše i dječje rituale, a poslije smo znali i šetati učetvero. K njemu u stan natjerao me zapravo Renato kada jedne kišne nedjelje nisam znala kamo bih sa sobom, a morala sam otići iz stana kako on ne bi Vanju odveo k sebi.

- To je jako dobro za tebe. Renato te zapravo prisiljava na odmor i opuštanje. Vidiš da Vanja može funkcionirati i bez tebe - govorio mi je Nenad.

Zanimljivo, Renata nisam slušala, uvijek ga doživljavajući kao nekoga tko me želi izbaciti iz ležišta i poremetiti moj cilj, ali Nenadove su riječi dopirale do mene. Poslušala sam ga pa je ta nedjelja postala dan kada sam obilazila roditelje, sestru, prijatelje. Dan kada sam nakon godina i godina otišla u kino. Htjela sam čak Renatu priznati učinak njegove "terapije" i pomišljala sam na naš novi, drugačiji suživot, no on me preduhitrio. Rekao je da želi rastavu braka.

Bila sam jako povrijeđena i nesretna, ali mu nisam ništa zamjerila. Kako bih i mogla, pa voljela sam ga. Ali, nažalost, i izgubila zbog spleta nesretnih okolnosti. To je moja sudbina, mislila sam. Tako jednostavno mora biti. Ipak, trebam biti zahvalna na njegovoj širokogrudnosti i financijskoj sigurnosti koju nam pruža. Barem nisam i neću biti u Nenadovoj situaciji. Naravno da me to nije moglo usrećiti, ali je sa svim tim bilo lakše živjeti. Bilo je divno imati i Renata koji je nesebično davao sav taj novac, stan, auto.

Renato i ja smo polako počeli gubiti kontakt kada mu je djevojka ostala trudna. Obilazili su liječnike kako bi bili sigurni da im se neće dogoditi bolesno dijete. A kada je rodila, on je bio ushićen. Kada bi svratio, jer više nije ostajao s Vanjom vikendom, pokazivao bi mi slike svoga sina i pričao mi kad je zagugutao, kad mu pružio ruke, kada je stao na noge. Bila sam i sretna zbog njegove sreće, i tužna što sve to nije imao sa mnom. A tada sam i ja odlučila započeti život s Nenadom.

- Preselila bih se k njemu - rekla sam Renatu.

- Ne moraš. Ne smeta mi da on dođe k tebi. Naš je stan veći, u prizemlju je, ima vrt. Jednostavno je lakše s takvom djecom kod nas.

Nenad je poslije toga predložio da iznajmi svoj stan i plaća stanarinu Renatu, no on je i to vrlo prijateljski otklonio.

- Želim vam olakšati. Na kraju i ja sam otac bolesnog djeteta i znam što je bolje i za djecu i za vas. Ako vam je tako lakše, odmah ću pravno riješiti da stan bude samo na Tihanino ime. Također, Tihani neću uskratiti uzdržavanje. Da ne dajem vama, svakako bih to, zbog Vanje, davao nekoj ustanovi za bolesnu djecu.

Godinu dana poslije rodila sam preslatku djevojčicu. Zdravu, što je najvažnije. Bila sam toliko zahvalna i sretna da se to nije dalo riječima opisati. Prvi put sam bila majka koja s lakoćom doji, previja, hrani svoje djetešce, koja lako obavlja svoje majčinske dužnosti. Bilo je divno gledati kako to malo biće lako i brzo napreduje i raste, kako već s tri godine razaznaje raspoloženja svoje braće, ali najdirljivije od svega bilo je to što su je braća obožavala. Bila im je sve ono što oni nikada nisu mogli biti.

Ipak, s Nenadom i sa mnom nije sve išlo u dobrom smjeru. On je mene zavolio, ali ja njega nisam uspjela. Kako je vrijeme teklo, kao da smo oboje počeli odustajati od nas. Shvatili smo da naše duboko prijateljstvo nikada neće prerasti ni blizu nečemu što se naziva ljubav.

Nažalost, dočekala sam i ono od čega sam toliko strahovala. Naš je Vanja polako počeo nazadovati, a hitni odlasci u bolnicu postali su česta pojava. U to vrijeme u Nenadu sam imala veliku podršku. Oboje smo dobro znali što to znači i koliko god da sam se pripremala za taj dan, on je došao iznenada. Toliko iznenada da kad sam čula vijest o njegovoj smrti, pala sam u nesvijest. I Renato se osjećao isto.

Uslijedili su teški dani, plač, bol, suze. Isplakala sam valjda svu bol potisnutu u sebi, sav svoj jad koji sam osjećala od Vanjina rođenja do njegova kraja. Nenadov zagrljaj nisam željela jer me nije mogao utješiti, on je svoje dijete još uvijek imao, a Renatovu podršku sam odbila jer već odavno sa mnom nije bio u ovome. On je pripadao drugoj ženi. Ostala sam beskrajno sama.





Što želim od života, toliko sam se puta u te dane pitala, ali odgovora nisam našla. Bez Vanje bila sam izgubljena. Noću sam se budila u Vanjino vrijeme, hodala stanom, plakala. Praznina i pustoš bili su golemi.

- Tihana, trebali bismo porazgovarati - rekao je jednoga dana Nenad. - Pretpostavljam da znaš o čemu.

Kimnula sam glavom, a suze su mi skliznule niz obraze.

- Samo mi nemoj uzeti Luciju - rekla sam kroz plač.

- Nikada ti je ne bih uzeo - odgovorio je. - Uostalom, kako bih sam s dvoje djece. Divna je i volim je, baš zato ti je ostavljam. Želim da raste bez ikakvih ograničenja, da bude slobodna i sretna. Ti si najbolja majka koja može postojati i divna žena - bile su njegove riječi.

- Tako si dobar, Nenade. Uvijek ćeš mi ostati najbolji prijatelj - rekla sam.

- I ti ćeš uvijek biti moja najbolja prijateljica.

Tako mi se, nakon sinove smrti, život u kratkom vremenu jako promijenio. Nakon Nenadova odlaska, unatoč svemu dobrome što je naša veza donijela, ipak sam osjetila olakšanje. Ali i olakšanje zbog Vanjine smrti, trebalo je vremena, no konačno sam sebi priznala. S njihovim odlaskom iz kuće otišao je i miris bolesti i toliko opreme koja je potrebna takvoj djeci, prestali su odlasci u bolnice, ljekarne, nestalo je one stalne napetosti, strahova. I što je zanimljivo, na to se trebalo naviknuti, na to da više nisi stroj koji se uključuje na tuđe potrebe, na višak vremena, na nedostatak intenzivnih emocija koje su pratile svaki dan.

Trebalo je prihvatiti da je Vanja sada na nekom drugom, boljem mjestu. Također, izgledalo je kao da sam i sama određeni broj godina provela u nekom drugom životu koji je sada naglo prekinut.

Imala sam četrdeset godina, predivnu djevojčicu i beskrajno mnogo vremena koje sam posvećivala samo njoj. Čak sam je prestala odvoditi u vrtić. No brzo se pokazalo kako je Lucija, valjda baš zato što je rođena u specifičnim uvjetima, vrlo samostalna i da je vrtić za nju dobra opcija. Zato sam brzo nakon Vanjine smrti odlučila naći posao.

- Ekonomiju sam završila davno, ali valjda ima nešto i za nas ostarjele žene - rekla sam Renatu kada smo se jedanput slučajno sreli na jednoj dječjoj kazališnoj predstavi, kamo sam ja dovela Luciju, a on i njegova supruga svoga sina.

- Mogu ti pomoći - odmah je rekao.

- Hvala, ali radije bih pokušala sama. Nije do tebe, jednostavno mi je to izazov, dio života koji netko prođe nakon završetka studija, a netko, kao ja, tek sada. Tako bih i tebi olakšala.

- Novac nije problem - rekao je.

- Znam. No došlo je vrijeme za potpuno neovisan život.

Njegova supruga je cijelo vrijeme šutjela. No na odlasku je ipak rekla kako imam preslatku djevojčicu.

- Sliči vam - dodala je.

- Da, iste smo - nasmiješila sam joj se. - Vaš Matija pak sliči Vanji - rekla sam i primijetila da joj to nije bilo drago čuti. - Ili bolje rečeno Renatu - pokušala sam ispraviti stvar, ali nakon toga brzo smo krenuli svatko prema svome sjedalu.

Nekoliko dana poslije, nemirna, osjetila sam potrebu ispričati se zbog "usporedbe" i nazvala sam Renata.

- Najprije se želim ispričati i tebi i tvojoj ženi što mi je ono izletjelo.

- Ne brini se. Prepoznao sam s koliko si to ljubavi rekla. I ja sam toliko puta pomislio da bi Vanja izgledao baš ovako da je bio zdrav. No ona to ne može razumjeti, premlada je i ima zdravo dijete - kratko je objasnio. - No, ima li što novo kod tebe.

- Dobila sam posao u jednom velikom privatnom rekreacijskom centru. Trebali su računovotkinju, ali sam već prvi dan shvatila da im treba osoba za sve - nasmijala sam se. - Ima posla, ali lijepo je, zabavno, i plaća je solidna. Nisam ni znala što sve ljudi čine za ljepotu.

- Nekima ni to ne pomaže, a nekima poput tebe to i ne treba - rekao je jedva čujno, čak sjetno.

Uslijedila je kratka šutnja.

- Preporučujem ti da dođeš katkad na rekreaciju ili masažu. A imamo i lijepu trgovinicu zdravom hranom - prešutjela sam kompliment.

- Plaćaju li te za reklamu? - pitao je i odmah dodao: - Svratit ću jedan dan. Zašto ne.

Nije trebalo dugo, tek nekoliko kava, i oboje smo osjećali da smo nastavili ondje gdje smo nekada davno stali. Isprva smo oboje odbijali to sebi priznati, no dobro smo se poznavali i odlično čitali jedno drugo. Ipak, i on i ja izbjegavali smo preljub, nismo o tome razgovarali. Još davno, uz Vanju, naučili smo kontrolirati i svoje osjećaje i svoje ponašanje. Zato ništa od Renata više nisam očekivala, ali sam uživala i bila jako sretna kada bih u njegovoj prisutnosti drhtala kao nekada kada sam bila mlada djevojka.

No jednoga me dana ipak nazvao, i to kasno navečer.

- Pretpostavljao sam da ne spavaš - rekao je.

- Da se nije što dogodilo? - odmah sam se uznemirila.

- Dogodilo se, ali nešto dobro.

- Pa reci.

- Opet sam se zaljubio u tebe. Zapravo te nikada nisam ni prestao voljeti. Ne mogu te izbaciti iz svojih misli. Znam da i ti to osjećaš.

- Oženjen si - rekla sam tiho da ne primijeti drhtanje u mom glasu. - Imaš divnog sina i lijepu mladu ženu. Nemoj to upropastiti. Ja te volim, ali više nisam ona koju pamtiš. Nemam ti što pružiti.

Zaplakala sam kada je razgovor završio. Moj je život takav kakav jest, mislila sam, i ne bih ga mijenjala. Ne bih mijenjala ni Vanju za neko drugo, zdravo dijete. Bez njega nikada ne bih upoznala sve one duboke osjećaje bliskosti, ljubavi, odanosti, povjerenja, ali i očaja, beznađa, nemoći straha, koje može spoznati samo roditelj koji ima takvo dijete i koji mi sada toliko nedostaju.

Bez Vanje ne bih upoznala ni što je velika ljubav, onu koju smo imali Renato i ja i koja još uvijek živi. Ne bih znala što znači odreći se te ljubavi za drugoga, pustiti ga da ode, kako bi onaj drugi bio sretniji. Ne bih znala ni što su bol i čežnja koje sada osjećam i za Vanjom i za Renatom, ali ni sreća što sam ih imala.

Konačno, bez Vanje ne bih upoznala ni Nenada, prijatelja kakvoga samo rijetki dobiju. Prijatelja koji do kraja razumije i tebe i tvoju muku. Pred kojim ništa nije skriveno, ništa nedodirljivo. S kojim si, obostrano, samo ogoljen čovjek u muci svoga tijela i duha.

Toliko toga si mi dao, Vanja, dragi moj sine. Da je barem tvoj otac imao snagu sve to prihvatiti i primiti od tebe. Vidiš, Vanja, samo zato što i u toj maloj sitnici u tome našem pretrpanom životu nije bio potpuno moj i naš, ne mogu tvoga tatu primiti natrag. Unatoč tome što ga nikada nisam prestala voljeti, unatoč tome što on mene nikada nije prestao voljeti.

Te noći odlučila sam tako.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. siječanj 2022 15:48