PIŠE DAVOR BUTKOVIĆ

Što je u Hrvatskoj danas uistinu važno? Kako to da se u zemlji loših ekonomskih trendova ignorira vijest o značajnome povećanju izvoza

Početkom tjedna objavljena je potpuno neobična vijest: hrvatski je izvoz u siječnju ove godine porastao za čak 21,6 posto u odnosu na lanjski siječanj. Tom se viješću, usred najgore i najdugotrajnije ekonomske krize, nitko nije ni pokušao ozbiljno baviti.
 Damjan Tadić/CROPIX

Mediji su je gotovo prešutjeli, kao i opozicijski političari, dok su je političari na vlasti neizravno demantirali: Slavko Linić u svom je saborskom istupu, opravdavajući rebalans državnog proračuna, istaknuo, među ostalim, kako nije došlo do rasta izvoza!

Kako je, dakle, moguće da se u zemlji koja već pet godina biježi isključivo negativne gospodarske trendove u potpunosti ignoriraju informacije koje bi mogle svjedočiti o prvim ozbiljnim naznakama pozitivnog preokreta? Činjenica je da je informaciji o drastičnom porastu izvoza (i mnogo manjem rastu uvoza) prethodila i informacija o rastu industrijske proizvodnje za 5,4 posto, kojom se, također, nitko nije ozbiljno bavio.

U “normalnim” bi zemljama, osobito u onima koje su dugo vremena provele u recesiji, mediji bili prepuni različitih interpretacija ova dva statistička podatka: publika bi, u svakom slučaju, imala priliku doznati radi li se o početku ekonomskog oporavka, o neobičnom ekscesu ili o statističkoj ekshibiciji, bez stvarnih posljedica na stanje u gospodarstvu. Opozicija bi osporavala utemeljenost brojki, dok bi se vlast posvuda glasno hvalila kako njeni napori napokon donose rezultate.

Mamićevanje

U nas se, međutim, potencijalno iznimno važna ekonomska informacija naprosto ignorira. Što nije slučajno (ali nije ni posljedica nikakve zavjere). Riječ je, naprosto, o još jednoj od sve brojnijih manifestacija nerazlikovanja važnog i nevažnog na hrvatskoj političkoj sceni i u hrvatskom društvu.

Evo još dva karakteristična primjera, iz dvije potpuno različite sfere. Otprilike istodobno s objavljivanjem podataka o rastu izvoza, u hrvatskim se medijima, kao i među hrvatskim političarima, počelo sve glasnije osporavati važnost presude Ivi Sanaderu i HDZ-u zbog afere Fimi-Media, bilo da je riječ o difamiranju sutkinje koja je izrekla presudu ili, pak, o prosvjedima zbog činjenice da su drugi loši momci iz afere dobili samo simbolične kazne. U redu, to jest nepravedno, ali što je bolje: da ti ljudi, koji su činili kaznena djela, nisu svjedočili o svom šefu, pa da su se svi skupa izvukli ili da je Sanader, na temelju njihove suradnje (zbog koje su nagrađeni malim kaznama) dobio devet godina zatvora, a HDZ trajnu oznaku kriminalne organizacije? Svakom razumnom odgovor na ovo pitanje potpuno je jasan. Nažalost, ne i većem dijelu hrvatske političke javne scene.

Drugi primjer drastičnog nerazlikovanja važnog i nevažnog jest nedavna Mamićeva najava odlaska iz Dinama. Radilo bi se, nesumnjivo, o atraktivnoj novinskoj temi kada ne bi imala reprizni značaj. No, sam je Zdravko Mamić, čak i kada bi se povukao iz nogometa, razmjerno nevažan. Važna je činjenica da je hrvatska nogometna organizacija dubinski kriminalizirana (kao, uostalom, i veći dio svjetskog nogometa, od Barcelone do Juventusa, i od Uefe do Fife, o čemu, uostalom, svjedoče nedavni dokazi da je potpredsjednik Fife bio pomogao Kataru u kampanji za dobivanje Svjetskog prvenstva, uz naknadu od 2,3 milijuna dolara). Cirkus oko Mamića ostat će potpuno nevažan sve dok država, riskirajući sukobe s Fifom i Uefom, ne pokuša uvesti zakon i red u hrvatski nogomet i dok i u nogometu ne dobijemo niz dugogodišnjih zatvorskih kazni poput Sanaderove.

Sva tri primjera koja smo iznijeli pojedinačne su naravi i taktičkog značaja. Problem je, međutim, što se u Hrvatskoj vrlo malo ili vrlo pogrešno govori o strateški najvažnijim pitanjima za ovo društvo. Jedno od njih svakako je pitanje identiteta. I utoliko vječne polemike između “ustaša” i “partizana”, koliko god se doimale dosadnim i apsurdnim, nisu neutemeljene i neaktualne. One, naprotiv, ukazuju da hrvatski građani niti dvadeset i tri godine poslije stjecanja neovisnosti nisu uspjeli razviti zasebni identitet, nego svoje identitete traže u razmjerno nedavnim povijesno-ideološkim sukobima. Konzervativna revolucija, koja je lani na antigay referendumu uspjela okupiti skoro milijun ljudi i koja je neposredni izraz masovnog sukoba različitih identiteta unutar jedne nacije, na hrvatsku političku scenu nije donijela ništa novo osim pokušaja nacionalističke rekristijanizacije društva, uz jačanje desnog političkog ekstremizma. U Hrvatskoj, očigledno, i dalje traje vrlo snažan sukob oko temeljnog identiteta našeg naroda, države i društva. Niti jedna politička stranka nije kadra ponuditi model za rješavanje ideološkog sukoba iz 1945. godine; Karamarkov HDZ taj sukob, dapače, zloupotrebljava u populističke svrhe, što Ivo Sanader, kao ni Jadranka Kosor, skoro nikada nisu radili (osim u Sanaderovoj parlamentarnoj kampanji 2007. godine).

Druga bitna značajka našeg društvenog i političkog žvota, o kojoj se ozbiljno ne raspravlja, osobito ne među političarima (jer se sva energija troši na diskusiju o famoznim strukturnim reformama, koje još nismo vidjeli), jest strahovita nesposobnost upravljanja magistralnim društvenim procesima. Govoreći na primjeru sadašnje Vlade, potpuno je nerazumljivo da se proračun mora mijenjati svaka tri mjeseca, jer su se, barem za tako kratkoročno razdoblje, naprosto morali predvidjeti realni parametri u formiranju državnog budžeta. Jednako je nerazumljivo da nitko nije predvidio posljedice prije dvije godine smanjenog doprinosa za zdravstvo, što je, među ostalim, dovelo do višestrukog stečaja zdravstvenog sustava te, naposljetku, do povratka na stari doprinos.

Gdje je upravljanje

Podjednako je nevjerojatno da niti jedna vlada unatrag 14 godina - dakle od Račana i Čačića, preko Sanadera i Šukera do Milanovića, Čačića, Linića i Grčića nije uspjela preurediti državnu upravu tako da je učini barem prohodnom, ako ne i atraktivnom za strane investitore. Hrvatske vlade, naprosto, nisu kadre upravljati državnom administracijom niti su kadre mijenjati državnu upravu. Jedina državna institucija koja je sposobna upravljati određenim strateškim procesima i koja može predvidjeti posljedice svojih odluka jest Hrvatska narodna banka, koja niti jednom nije posustala pred bezbroj politikantskih nasrtaja da se sruši tečaj kune, čime bi hrvatski ekonomski život izgubio i zadnji sigurnosni element. Naposljetku, nitko ne može racionalno objasniti zašto se svakih nekoliko godina provode ili najavljuju reforme obrazovanja, što iz godine u godinu dovodi do kaosa u obrazovnom sustavu i do sve lošijih i lošijih rezultata naših učenika, studenata i sveučilišta.

Nesposobnost upravljanja društvenim i makroekonomskim procesima jedna je od glavnih osobina svih hrvatskih vlada, od 1990. godine do danas, i jedan od najtežih problema hrvatskog društva.

Treći strateški problem s kojim se naše društvo katkad odbija suočiti jest nespremnost većine njegovih slojeva i građana na promjene. Ta se nespremnost u javnosti često krivo očitava kroz sindikalne pokušaje da se blokira bilo kakav liberalniji zakon ili kroz vječita poljoprivrednička naricanja o tome kako im, eto, baš nikada nije bilo teže i kako će svi oni za koji dan propasti. Problem je, međutim, puno dublji, a sindikalni lideri i seljački tribuni koriste ga, pretpostavljam instinktivno, kako bi se održali na javnoj sceni i usput izlobirali ponešto državnog novca.

Banalne politikarije

Činjenica je da Hrvati zapravo ne žele promjene. Dobar dio hrvatskih građana liberalan je u svjetonazorskim pitanjima, ali stječe se vrlo snažan dojam da su Hrvati ozbiljno koznervativni kada je riječ o bilo kakvim promjenama statusa quo. Bilo da se radi o kliznom radnom vremenu, o stranim ili domaćim investicijama ili o zadržavanju nekretnina pa i po cijenu realnog osobnog siromaštva, čini se da većina državljana Republike Hrvatske zapravo ne želi promjene, jer promjene doživljavaju kao potencijalnu osobnu materijalnu prijetnju ili kao ugrožavanje osobnih uvjerenja.

Čak i male promjene, poput fiskalizacije, dočekane su nevjerojatnim otporom i nezasluženim medijskim cirkusom: niti jedan dobro vođeni restoran nije propao zbog fiskalizacije, niti je prodavačicama na placu pao promet otkada su im uvedene blagajne. Hrvatsko društvo nije kadro prihvatiti promjene i zato što ne vjeruje onima koji trebaju provesti promjene: vlastima. Stoga je glavni zadatak stranke koja želi pobijediti na idućim parlamentarnim izborima da artikulira viziju budućnosti hrvatskog društva u kojoj će građani htjeti sudjelovati.

Ako se HDZ-ova vizija ekonomske budućnosti Hrvatske uistinu temelji na navodnjavanju Slavonije (radi se o Sanaderovu projektu iz 2007., koji se nikada nije realizirao jer ni onda nije bilo novca) i na podmorskim međuotočnim tunelima, to podjednako govori o nesposobnosti glavne oporbene stranke da odgovori na glavne društvene izazove, kao i o njenoj unutarnjoj spremnosti da prepusti još jedan mandat SDP-u.

Socijaldemokratska partija, čak i ako dobri gospodarski podaci, poput siječanjskog rasta izvoza, postanu pravilo umjesto iznimke, naprosto ne smije izaći na sljedeće izbore bez potpuno jasnog projekta upravljanja Hrvatskom, bez puno konkretnijeg ekonomskog plana nego što je bio nespretni Plan 21 i bez brzih mjera za saniranje glavnih neuralgičnih točaka našeg društva. Bojimo se, međutim, da će se političke rasprave u Hrvatskoj i dalje voditi na puno banalnijim razinama, gdje će se, primjerice, pitanje cijene državnih ili gradskih automobila zadržati kao vrhunski argument za pokušaj dokazivanja bilo čije političke nepodobnosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. prosinac 2021 11:54