Prvo, SDP iz dana u dan gubi imidž nekorumpirane stranke, što je, načelno, jedna od njegovih fiksnih strateških prednosti u usporedbi s HDZ-om.
U SDP-u sada mogu reći kako sve njihove afere zajedno vrijede manje od jedne točke bilo koje optužnice protiv Ive Sanadera, što je neprijeporno točno.
Međutim, niz manjih skandala, na koje stranka nije pravodobno ili ispravno reagirala, relativizirali su SDP-ov imidž “poštene” političke organizacije.
Dio SDP-ova vodstva plaši se da bi se ono što Zoran Milanović ispravno naziva političkim kapitalom Socijaldemokratske partije moglo dodatno urušiti i zbog određenih ljudi koji su osobno i poslovno bliski Slavku Liniću, a koje veći dio stranke ne želi vidjeti ni blizu bilo kojeg središta državne vlasti.
Linićev krug prijatelja navodno je jedan od dubinskih uzroka loših odnosa između premijera i ministra financija.
Drugo, SDP se može natjecati za mjesto apsolutnog hrvatskog prvaka u neprisiljenim političkim autogolovima. Karakterističan je primjer slučaj trenutnog prestanka financiranja programa zapošljavanja mladih.
Milanović je u pravu kada kaže da su i opozicija i mediji ismijavali taj program, da se još donedavno govorilo o njegovoj propasti. Milanović je u pravu kada, uslijed aktualnih reakcija na obustavu financiranja, optužuje oporbu za licemjerje.
Premijer je, nadajmo se, u pravu i kada tvrdi da će se taj program nastaviti u rujnu, čim stigne novac iz Europske unije.
Međutim, predsjednik Vlade i njegovi suradnici morali su predvidjeti reakciju javnosti zemlje s gotovo 400 tisuća nezaposlenih, na prestanak financiranja programa zapošljavanja. Vlada jest morala brutalno rezati proračun, ali je, uistinu, mogla uštedjeti na bilo kojim drugim pozicijama (ne računajući, naravno, mirovine), no nipošto, baš nipošto, na sufinanciranju zapošljavanja. Ta se odluka, s obzirom na njene političke posljedice, doima kao da su je smislili Tomislav Karamarko i Milijan Brkić, da bi što više naškodili SDP-u.
Treće, SDP se, kao stranka (a ne samo premijer Milanović) ponaša nedopustivo svadljivo: SDP-ova retorika katkad podsjeća na 2007. Ili na 2011., dok je ta stranka posjedovala aureolu osloboditelja od strašnog i nepodnošljivog HDZ-a.
U međuvremenu, sve se promijenilo: SDP je već dugo na vlasti i snosi odgovornost za stanje u zemlji, dok je HDZ tek jedna od većih hrvatskih političkih činjenica.
Stoga razni SDP-ovski ispadi, u kojima se posebno ističe ministar Jovanović, poput slanja udžbenika Tomislavu Karamarku, ili tvrdnje da Milijan Brkić ne bi razumio njegov, Jovanovićev magisterij; takvi ispadi više nemaju mobilizacijsku funkciju među biračima SDP-a, protiv zlog HDZ-a, nego, budući da dolaze s pozicije čvrste vlasti, samo svjedoče o lošem ukusu predstavnika te iste vlasti, koji uopće ne žele razumjeti da većina “normalnih” građana ne može više podnijeti nižerazredna politička prepucavanja, koja su i prije nekoliko godina pripadala jeziku devedesetih, dok su danas duboko zamarajuća i kompromitantna za vladajuću stranku.
Moderna promidžba
Četvrto, kadrovska politika SDP-a danas se pokazuje u svim svojim najslabijim crtama.
Većina mlađih čelnika Socijaldemokratske partije, bilo da je riječ o lokalnim političkim vođama ili o ministrima, ostavlja dojam kao da ne znaju zašto su u politici, osim zbog čiste vlasti. Takva birokratizacija SDP-a nije samo Milanovićeva krivnja: ona je počela još u Račanovo doba, tako da današnji SDP uistinu ne može dati kompetentne državne dužnosnike. Bojimo se da je krajnje vrijeme da ih premijer potraži negdje drugdje.
Peto, što često ponavljamo, SDP-ov PR nedopustivo je staromodan i loš.
Moderni PR stranke SDP-ova profila podrazumijeva poštovanje sugovornika, poštovanje najšire publike, koncilijantan i uključujući govor, umjesto svadljivog i isključujućeg, realnu procjenu situacije i naglašavanje vlastitih dobrih strana, umjesto stalnog lamentiranja nad “strašnim stanjem u zemlji, kakvo smo, eto, naslijedili od HDZ-a”.
Moderni PR zahtijeva kvalificirano, interesno (dakle ne emotivno, patriotsko ili ideološko) formiranje nacionalnog konsenzusa oko nekih ključnih pitanja, za provedbu državne politike.
Okej, potpuno je jasno da glasači Saveza za Hrvatsku nikada neće glasovati za SDP.
Potpuno je jasno da SDP ne smije odstupiti od liberalnih svjetonazorskih promjena, što ih je uveo u naše društvo, otkako je na vlasti.
Ali, SDP mora tražiti što širu potporu birača centra, kao i razumijevanje svih socijalnih slojeva, koji su pogođeni sadašnjim stanjem, i koji će možda biti još više pogođeni predstojećim reformama.
Poštovanje, širina, traženje konsenzualnosti, skromnost i nesvadljivost trebaju postati pretpostavke SDP-ova javnog djelovanja, želi li glavna hrvatska lijeva stranka još jednom osvojiti vlast.
I šesto, SDP mora razumjeti da potreba za scrutinyjem, dakle za beskompromisnim javnim nadzorom vlasti, u Hrvatskoj baš nikada nije bila tako jaka kao danas.
U trenutku kada guvernera Hrvatske narodne banke javno razapinju zbog kazne za parkiranje za auto u vlasništvu HNB-a, stvarno je više nego suicidalno naručivati nove skupe aute za bilo koje ministarstvo. Da se SDP-ova Vlada odlučila za Škode, sada bi joj rejting bio za pokoji postotak viši, a državni protokol ne bi osobito patio.
Ovdje se ne radi o populizmu, nego o prepoznavanju duha vremena.
Ne dođe li do vidljivih znakova ekonomskog oporavka, vrlo je moguće da će SDP loše proći na svibanjskih europskim izborima.
Ti su izbori, naravno, razmjerno nevažni kada je riječ o stvarnoj političkoj moći, ali će se njihovim rezultatima baratati kao političkim pokazateljem.
Pitanje je, dakle, kako će se SDP postaviti u slučaju izbornog neuspjeha 25. svibnja (a sve osim prvog mjesta za SDP jest neuspjeh).
U zadnjih sam mjesec dana nekoliko puta ručao s više SDP-ovih ministara i dužnosnika.
Unutar stranke
Nasuprot javno pronošenim tezama o masovnom stranačkom nezadovoljstvu Zoranom Milanovićem, moji su mi sugovornici kazali da se stranka mora okupiti oko svog predsjednika i predsjednika Vlade. Čak i jedan od svojedobno najglasnijih Milanovićevih stranačkih oponenata ovih mi je dana rekao da nema ništa besmislenije nego suprotstavljati se šefu vlastite stranke, koja je na vlasti, i koja raspolaže čvrstom parlamentarnom većinom.
U tom kontekstu, potpuno je pogrešno govoriti o navodnim ambicijama Tonina Picule da pokuša svrgnuti Milanovića (čime se također spekuliralo u sve zamornijem hrvatskom medijskom prostoru).
Picula je preiskusan političar i prelojalan član SDP-a da bi mu uopće palo na pamet poduzeti bilo kakvu akciju protiv predsjednika SDP-ove Vlade.
S druge strane, činjenica je da su neki SDP-ovi ministri prilično nezadovoljni pojedinim postupcima predsjednika Republike, prema predsjedniku Vlade i prema Vladi.
Zoran Milanović i njegova Vlada imaju još godinu i pol dana da pokušaju vratiti povjerenje građana.
Žele li to postići, Milanović i njegovi suradnici trebali bi razumjeti da se stanje u Hrvatskoj u samo dvije ili tri godine stubokom promijenilo, i da se od liberalne demokratske i odgovorne stranke, kao što SDP želi biti, sada traži drukčije, modernije, šire, tolerantnije ponašanje nego prije nekoliko godina.
Čemu treba dodati kompetentno upravljanje Vladom i javnim sektorom, zakonodavstvo koje omogućuje veću slobodu privatnom sektoru te oblikovanje precizne i široko razumljive vizije društva za iduće razdoblje.