Josipović, nadalje, nije odobravao Milanovićevu borbu protiv izručenja Josipa Perkovića, ni sukob s europskom povjerenicom Viviane Reding, koji je izbio u povodu Lex Perković.
Milanović je, s druge strane, imao niz zamjerki na Josipovićev stil vođenja politike, što je, primjerice, došlo do izražaja lanjskog studenog u Vukovaru: bojkot što su ga ondje doživjeli državni dužnosnici predsjednik je smatrao mini državnim udarom na koji su obavještajne službe morale unaprijed upozoriti, dok je premijer procijenio da se radi tek o običnom činu iskazivanja političkog nezadovoljstva, gdje nije bilo mjesta ni potrebe za bilo kakvu obavještajnu akciju.
U SDP-u nadalje nisu s velikom ljubavlju gledali na Josipovićeva česta druženja s dr. Nikicom Gabrićem, utemeljiteljem Nacionalnog foruma i jednim od oštrijih kritičara koalicijske Vlade, dok su pojedini ministri Josipovićeve pojedine izjave o premijeru proglašavali nekorektnim pa i uvredljivim.
Incident na HDZ-ovu skupu
Zbog svega toga donekle me iznenadilo kada sam od bliskih suradnika dvojice najvažnijih hrvatskih političara ovih dana čuo kako su se njihovi odnosi značajno poboljšali.
“Nije riječ samo o činjenici da Josipović i Milanović sada redovito, skoro svakodnevno komuniciraju. Recimo, redovito razgovaraju o ustavnim promjenama…”, ustvrdio je moj sugovornik iz SDP-ova vodstva. “Čini se, i to je mnogo važnije, da su njihove temeljne političke pozicije ponovo vrlo, vrlo bliske.
Primjerice, kada se radi o promjenama Ustava, obojica se slažu da je sadašnji Ustav zastario i da bi ga bilo dobro drastično promijeniti. Josipoviću je, doduše, žao što nitko iz SDP-a ne sudjeluje u pripremi ustavnih promjena, no Milanović je detaljno obaviješten o njihovu sadržaju.”
Politički je osobito važno da Milanović i Josipović uglavnom dijele stavove prema glavnoj oporbenoj stranci.
Naime, nakon što je Josipović prije nekoliko mjeseci otvoreno govorio o mogućoj suradnji s HDZ-om, incident na jednom HDZ-ovu skupu u Dalmaciji, gdje je predsjednik Republike de facto okrivljen za partizanske zločine, izazvao je žestoki sukob između Ive Josipovića i Tomislava Karamarka. Josipović drži kako je Karamarkova “politika jama” potpuno besperspektivna, te da šteti i HDZ-u i Hrvatskoj.
Predsjednik svejedno smatra da bi Milanović i Karamarko morali povremeno izravno komunicirati s obzirom na veličinu biračkog tijela što ga predstavljaju njihove stranke.
Zanimljivo je, nadalje, da šef države ne kritizira Vladine ekonomske neuspjehe.
“Vidite, predsjednik misli da je hrvatska ekonomija izložena određenim nepredvidivim pojavama, da se kaktad radi o tsunamiju koji se ne može anticipirati i na koji se ne može pravodobno reagirati. Okruženje jest izrazito nepovoljno, zatečena situacija bila je još nepovoljnija, zato je veliko pitanje bi li koja druga Vlada učinila nešto više”, kaže sugovornik Jutarnjeg lista.
Najzanimljiviji element novog pomirenja na hrvatskoj ljevici jest, pak, navodni stav predsjednika Republike da Vlada treba dobiti veće ustavne i zakonske ovlasti.
Naime, već se dvije godine javno raspravlja o Josipovićevu nezadovoljstvu sadašnjom razinom predsjedničkih ovlasti.
Ali, prema tvrdnji Josipovićeva suradika s kojim sam razgovarao ovih dana, predsjednik je zadovoljan svojim statusom, ali drži kako bi, zapravo, Vlada morala imati veće ovlasti u upravljaju državom: “Vlada je kao direktor: ona mora moći brzo i nesputano donositi odluke.”
Politički je, također, važno da predsjednik Republike sada procjenjuje da je dobro što je premijer posjetio Mostar odmah po izbijanju nereda, dok je njegova prva reakcija na taj Milanovićev potez, kako su je prenijeli mediji, bila glasila: “Ja ne bih išao u Mostar”.
Kada je, pak, riječ o Milanovićevu odnosu prema Josipoviću, članovi SDP-ova vodstva kažu da premijer smatra Josipovića gotovo “optimalnim predsjednikom Republike, čovjekom koji vrlo dobro obavlja svoju dužnost”.
Do velikog pomirenja na ljevici, i između dva najmoćnija hrvatska političara, došlo je, naravno, zbog sve zaoštrenije političke situacije, ali i zbog niza izbora u sljedeće dvije godine.
Neizravno navijanje
Sasvim je sigurno da će SDP podržati drugu predsjedničku kandidaturu dr. Josipovića (što ne znači da i neke druge stranke neće podržati idućih Josipovićevih pet godina na Pantovčaku).
Kada je, pak, riječ o parlamentarnim izborima 2015. godine, razumljivo je da Josipović neće smjeti izravno navijati za SDP, jer mu to priječi pravni položaj predsjednika Republike.
No, iz niza neizravnih političkih poteza vidjet će se da je dr. Josipović - uvjerljivo najpopularniji političar u zemlji - puno skloniji lijevoliberalnoj nego desnoj opciji, što bi moglo utjecati na ishod idućih saborskih izbora.
Nadalje, Josipović može bitno utjecati na pregovore o sastavu nove Vlade, koja će neusmnjivo biti koalicijska, ali koja bi vrlo vjerojatno mogla biti proširena ORaH-om (preživi li ta stranka do 2015. godine), kao i nekim drugim sadašnjim malim strankama.
Temelj novog Josipovićeva i Milanovićeva dogovora prije svega je strah od jačanja sadašnje hrvatske desnice.
Milanović želi još jedan mandat, jer smatra da mu treba barem osam godina da uistinu promijeni ovu zemlju, dok Josipović nipošto na vlasti ne želi vidjeti radikalnu desnicu.
A gotovo sva se hrvatska desnica, nažalost, poziva na radikalne nacionalističke opcije.
Budući da ne želi da se “politika jama” useli u Banske dvore, logično je da predsjednik Republike podržava Milanovićevu Vladu, koja je izložena vrlo, vrlo oštrim kritikama sa svih dijelova hrvatske političke i javne scene.
Zoran Milanović i Ivo Josipović prirodno su upućeni jedan na drugog.
Ne samo zato što dolaze iz iste stranke, ni zato što dijele određene političke i svjetonazorske stavove, pa ni zato što je Milanović prije pet godina bio predložio Josipovića kao SDP-ova kandidata za predsjednika Republike.
Neophodna stabilnost
Predsjednik i premijer upućeni su jedan na drugoga zato što se jedino zajedničkim i usklađenim političkim djelovanjem mogu suprotstaviti sve snažnijem kaosu koji Vlada na domaćoj političkoj i društvenoj sceni: konzervativna revolucija koja je lani donijela zakon protiv homoseksualaca, pa referendum protiv ćirilice i nedavni poziv na bojkot srpskih trgovina u Vukovaru nisu jedini činitelji tog kaosa, ali ih se doista ne smije podcijeniti.
Nadalje, bude li se Vlada napokon upustila u ozbiljnije reforme (a strateški je problem svih njenih ekonomskih poteza, kao i poteza prethodnih vlada, nedostatak volje za uvođenje tržišta u Hrvatsku), Zoranu Milanoviću bit će potrebna vrlo direktna politička potpora.
Novo savezništvo Zorana Milanovića i Ive Josipovića (pri čemu će Josipović, naravno, i dalje morati paziti da se ne ponaša kao stranački predsjednik, već kao predsjednik svih građana) dobra je vijest za Hrvatsku ne samo zato što smanjuje šanse radikalnim političkim opcijama da dođu na vlast, nego i zato što unosi toliko neophodnu stabilnost na domaću političku pozornicu.