Prošloga tjedna u Zagrebu je održana osnivačka skupština neobične zadruge, pod nazivom “Zadruga etičnog bankarstva”: stotinjak osnivača i članova okupilo se i uplatilo po 2500 ili više kuna da bi pokrenuli zadrugu kojoj je jedini cilj da postane jedini utemeljitelj, vlasnik i dioničar buduće prve hrvatske “etične banke” ili “ebanke”. Zadruga će donositi odluke prema načelu “jedan član, jedan glas”, neovisno o tome koliko je koji zadrugar uplatio novca u zadrugu. Dakle, veći iznos članarine neće nositi i više glasova, niti bilo kakva druga dodatna ili veća prava.
Vijest o inicijativi za osnivanje ebanke brzo se proširila hrvatskim medijima, privukla je veliku pozornost i posvuda je primljena s odobravanjem. Pokretači su dobili pozive da svoje zamisli izlože na brojnim tribinama, okruglim stolovima i predavanjima, pa čak i vrlo uglednih institucija kao što je Zaklada Friedrich Ebert ili zagrebačka visoka škola poduzetništva i ekonomije VERN. No, prva se krupna nedoumica oko ebanke javlja već na prvi pogled.
Za dobivanje dozvole za rad institucije koja u svojem imenu ima riječ “banka” u Hrvatskoj je potrebno najmanje 40 milijuna kuna temeljnog jamstvenog kapitala pa ako će svi zadrugari dati po 2500 kuna, onda će ih trebati najmanje 16.000. Hoće li ih, dakle, inicijatori i organizatori osnivanja ebanke u sljedećih nekoliko mjeseci uspjeti privući još 15.900? Ili će biti i takvih zadrugara koji će moći priložiti i po više milijuna kuna, pa ih neće trebati tako mnogo?
Pritom, zašto bi netko u zadrugu uložio više novca, a da za to ne stječe nikakva veća prava? Uostalom, kakva je to “etična banka”, zar ostale banke nisu etične? Je li to samo marketinški trik za naivne, ili banke koje se nazivaju etične doista mogu ponuditi nešto drugo, više i bolje od “običnih” banaka?
Preneseno iskustvo
O svemu tome krenuli smo se raspitati kod inicijatora osnivanja ebanke, ekonomista Alberta Jedrejčića, mladoga konzultanta Gorana Jerasa i pravnika Tomislava Valičevića. Njih trojica samo su dio ekipe u kojoj je još šest, sedam ekonomista, pravnika, programera i matematičara. No, za razgovor se novinaru nije bilo lako pripremiti. Većina onoga što su osnivači izjavili u brojnim intervjuima ili napisali na svojim internetskim stranicama predstavlja tek visokoparne fraze bez konkretnog sadržaja.
“Ebanka je transparentna, demokratska, solidarna organizacija koja svojim članovima osigurava najpovoljnije uvjete financiranja, kontinuiranu savjetodavnu podršku u poslovanju te aktivno smanjivanje rizika povezivanjem u ekonomske cjeline...” stoji na internetu (eventualne buduće) ebanke. Ali i sljedeće: “Ebanka je etična razvojna banka u vlasništvu svojih klijenata koja pridonosi poboljšanju kvalitete života ljudi.” Svatko tko se imalo razumije u bankarstvo na ovom će mjestu iznenađeno barem podići obrve.
Stroga ograničenja
Bankama je, naime, strogo ograničeno pružanje usluga svojim vlasnicima (tzv. povezanim osobama), a da pružanje usluga bude uvjetovano sudjelovanjem u vlasništvu, to je posve neprihvatljivo. Takvoj banci HNB gotovo sigurno neće dati odobrenje za rad. To bi mogla biti bankovna unija ili kasa uzajamne pomoći unutar zadruge, kakve su u doba socijalizma imala gotovo sva velika poduzeća, ali nikako banka. Ali Jedrejčić, Jeras i Valičević tu ne vide problem: pravi vlasnik banke bit će zadruga, a ne zadrugari. Duh zakona je možda prekršen, ali slovo nije. No, ni tu iznenađenjima nije bio kraj.
Zadrugari koji daju više novca od drugih, ne samo da neće imati veći utjecaj na upravljanje bankom, nego niti jedni niti drugi neće za svoje uloge u temeljni kapital primati nikakvu naknadu, niti kamatu niti dividendu. A zašto bi onda netko uopće dao svoj novac takvoj banci? “Što je tu etično ako ja dam nekome svoje teško zarađene i ušteđene milijune kuna da ih više nikada ne bih dobio natrag, kao ni bilo kakvu naknadu za ustupanje tog novca i za njegovo izlaganje riziku?”, pitao se u razgovoru za Jutarnji jedan bankovni analitičar koji je želio ostati anoniman. Nije bilo druge nego od inicijatora ebanke potražiti odgovore na te, najblaže rečeno, neuobičajene i čudnovate principe investiranja i vlasništva.
“Mi pokrećemo banku prema načelima etičnog bankarstva koje nismo sami izmislili, nego smo ih preuzeli od europskih etičnih banaka i njihove europske federacije, koji govore da je funkcija banke zadovoljavanje potreba njezinih članova, odnosno zajednice, a ne ostvarivanje maksimalnog profita”, kaže Goran Jeras. “Preuzeli smo sustav koji funkcionira u drugim državama, najuspješnije u Nizozemskoj, Italiji, Njemačkoj, Španjolskoj, Engleskoj... ‘Snimili’ smo kako oni rade, išli kod njih, razgovarali o njihovim iskustvima i odlučili ih prenijeti k nama.”
Albert Jedrejčić dodaje: “Nama to nije nepoznanica, nego nešto što funkcionira u drugim državama i zajednicama, i utemeljeno je na financijskim pokazateljima. To nije fikcija, niti mi krećemo od nule. Mi se služimo dobrim praksama koje već postoje. Kad uvjeravam potencijalne osnivače, ulagače ili svoje prijatelje da ulože svoj novac u ebanku, ja im to govorim na temelju primjera najboljih europskih etičnih banaka koje imaju 20-postotni godišnji rast i ispod jedan posto neprihodujućih, loših plasmana, što je za banke u našem okruženju gotovo nezamislivo.” To je bez sumnje tako, no po čemu se “etične banke” uopće razlikuju od ostalih, “neetičnih”? U prvom redu, čini se, golema je razlika, upravo svjetonazorska, u shvaćanju uloge kapitala i profita.
(...)