Stižu dvije nove, posve drugačije biografije poznatih

Prije nekoliko dana umrla je američka glumica Patricia Neal. Kod nas se nije o tome puno pisalo, glumica je bila stara, zaboravljena, bez obzira na Oscara za film “Hud” u kojem je glumila s Paulom Newmanom. Ne bih spominjala tu dobru glumicu da nisam od onih čudnih žena koje obožavaju životne priče i uz to dobro pamte rodbinske odnose: uvijek znam tko je kome stric, teta, šogor, zet... Tako pamtim i da je Nealova 30 godina bila supruga britanskog književnog celeba, pisca Roalda Dahla, te baka poznate manekenke, glumice i spisateljice, zanosne Sophie Dahl.

Ni Roald Dahl kod nas nije bio jako poznat, iako je napisao brojne popularne dječje knjige poput “Charlie i tvornica čokolade” i “Matilda”, scenarije za nekoliko filmova, bezbrojne kratke priče, pisao je i non fiction knjige, te napravio i gledanu televizijsku seriju “Tales of the Unexpected”.

U jednim engleskim novinama čitala sam izvatke iz nove, fascinantne Dahlove biografije koja tek što nije stigla u knjižare (Donald Sturrock, “Storyteller: The Life of Roald Dahl”). Istovremeno, naišla sam i na ulomke iz nove biografije nekad posve lude darkerice i narkomanke Angeline Jolie autora Andrewa Mortona (proslavio se knjigom o princezi Diani). Angelina Jolie i Roald Dahl naoko nemaju ništa zajedničko, no meni je interesantan posve različit odnos prema djeci i obitelji u tim pričama iz kulturološki veoma udaljenih vremena.

Morton piše kako je bebu Angelinu njezina mama preselila u prazni ured pet katova iznad svog stana, gdje se za nju brinula rijeka dadilja koje su se neprestano mijenjale, jer nije mogla gledati djevojčicu koja ju je isuviše podsjećala na muža Jona Voighta koji ju je ostavio. Tako je beba živjela godinu dana, a psiholozi koje je konzultirao Morton objašnjavaju da je neobično djetinjstvo ostavilo traga na ženi koja se čitav život bori “s dubokim osjećajem napuštenosti, tjeskobom, depresijom”. To je uzrok, tvrde, njezina egzibicionističkog ponašanja, ovisnosti, te svih opsesivnih ljubavi u kojima je tražila zaborav tog osjećaja da je bila nevoljena, ostavljena… Dakle, u sedamdesetima, koje je Tom Wolfe nazvao “me decade”, desetljećem opsjednutosti sobom, Angelinina mama borila se sa svojim demonima zapostavljajući svoju bebu i majčinske obaveze.

Dahl se sa životom se nosio posve drugačije. Kad je krajem 1960. na njegova 4-mjesečnog sina u kolicima naletio auto, beba je doživjela ozbiljne ozljede glave, dobila hidrocefalus i u bolnici nitko nije vjerovao da će preživjeti - osim Dahla. Čak se s prijateljem inžinjerom i liječnikom bacio na konstrukciju specijalnog zaliska za dreniranje vode iz glave bebe (koji je ušao u generalnu upotrebu i zove se Dahl-Wade-Till). Nije se micao od sina, osim dok je furiozno pisao da zaradi dovoljno novca za sve stručnjake koji su pomagali da se mali Theo oporavi. Theo, ujak poznate Sophie, danas vodi najnormalniji život.

Samo 5 godine nakon Theove nesreće, Patrica Neal, tada trudna, dobila je masivni moždani udar, pala u trotjednu komu, a kad se probudila, zaboravila je čitati, pisati, govoriti, hodati… Vjerojatno se ne bi nikad oporavila da Dahl nije napravio vojnički raspored njezina vježbanja i zaposlio brojne stručnjake i prijatelje na rehabilitaciji svoje žene. Nakon dvije godine ponovno je počela snimati filmove, radila je sve donedavno.

Dok ju je gonio da vježba, Patricia ga je prozvala Roald the Rotten (pokvareni Roald), a taj nadimak mediji su rado i često spominjali 1983., kad se Patricia odlučila razvesti nakon 30 godina braka. Roald, uništen brigom oko novca, četvoro djece i bebe koja se rodila dok joj je majka bila nepokretna, varao ju je s njezinom najboljom prijateljicom. Dobro, nije bio svetac, no za djecu i oporavak svoje žene učinio je puno više od stručnjaka, čak je postao amaterski dr. House kojem su se obraćali znanci i prijatelji. Kasnije, kad je Roald već umro, Patrica i ta Dahlova druga žena ponovno su postale veoma bliske, povezala ih je ljubav za djecu i unuke. U našem tranzicijskom desetljeću opsjednutosti sobom katkad je važno znati da su kroz povijest ljudi brigu za djecu uvijek stavljali ispred svojih želja.