Važnost ženskog samopouzdanja i kako ga steći

Svi vole pobjednike. Ne, neću nastaviti taj filmski citat i dodati da stoga nitko ne voli mene, no često, poput mnogih žena moje generacije, razmišljam o svom prilično bijednom ženskom samopouzdanju. Samopouzdnje, tvrde upućeni, ključ je uspjeha žene na svakom planu. Bezbrojne self help knjige nude savjete kako se domoći svetog grala pozitivne psihologije - visokog stupnja samopoštovanja. Što više o tome čitam, to je jasnije da je razmišljanje, pa čak i čitanje o tome najgori mogući put. Sve je u akciji, vrlo malo u kontemplaciji. Neodlučnost je korijen svake nesigurnosti.

Kad smo suočene s nekim problemom na poslu, uvredom, svađom, tvrde, najbolje je kratko o tome razmisliti, donijeti odluku i baciti se na realizaciju nekog plana.

Kad sam bila posve mlada novinarka u ženskom časopisu Svijet, puno sam pisala o tome kako ženama bez pravog samopouzdanja može pomoći nježnija varijanta power dressinga - prevedimo to kao odijevanje koje sugerira moć i tako ulijeva samopouzdanje - što je tada nudila modna kraljica Donna Karan.

Priznajem, ništa ne donosi takvo blaženstvo kao osjećaj da smo sa svojim modnim odabirom pogodili.

No, to je samo privid. Pravo samopouzdanje dolazi iznutra i uči se u prve tri godine života. Takva vrsta samopouzdanja - paradoksalno - gotovo da je rjeđa kod djevojčica kojima su u djetinjstvu ponavljali da su ljepotice jer su one tada neizravno upile poruku da je važnije kako izgledaju, od toga kako se osjećaju, što govore, kako se odnose prema drugima.

U mom dugom životnom i novinarskom iskustvu upoznala sam (priznajem odmah - po-vršno) samo jednu ženu koju sam zapamtila kao apsolutno čvrstu iznutra, s tom jednom vrstom nehajnog, nesvjesnog samopouzdanja koje imaju djeca koja su rasla u bezuvjetnoj ljubavi, s osjećajem da oni sami, takvi kakvi jesu, imaju bezgraničnu vrijednost. Opisat ću događaj koji se zbio kad je ta žena bila pred porodom, s velikim trbuhom i pomalo natečenim gleženjevima.

Zvala se Ena Begović. Nisam je dobro poznavala, nismo bile intimne prijateljice, no radila sam s Enom Begović nekoliko intervjua, ponekad smo znale popričati i privatno, kad bi se srele na ulici, kao početkom tog ljeta u danas valjda najpoznatijoj hrvatskoj ulici, tada prilično pustoj Varšavskoj. Baš je krenula iz stana na Cvjetnom kod svoje frizerke u Frankopansku. Bila je najveća zvijezda u Hrvatskoj, nešto kao danas Severina ili u Engleskoj Sienna Miller.

Takva domaća najveća zvijezda stajala je ispred mene u nekoj jeftinoj haljini kakve se kupuju u indijskim dućanima, u espadrilama koje su vidjele i bolje dane, bez make upa i s kosom koju je tek trebalo oprati i pretvoriti u frizuru. Nije zabrzala prema salonu s vječnom ženskom isprikom kako loše izgleda jer nije stigla ovo ili ono.

Stala je, njezin vanjski omotač nedostojan velike zvijezde nije je nimalo smeo, pogledala me vedro s onim prekrasnim, krupnim očima i počela pričati kako je presretna, kako čeka porod, kako se ne boji i jedino joj je važno, kao svakoj normalnoj ženi, da njezina beba bude OK. Ne znam kako smo na to došle, no ponovila mi je ono što mi je jednom već prije ispričala u intervjuu - kako su u njezinoj obitelji u djetinjstvu Miju smatrali velikom ljepoticom, a ona je bila... nešto drugo.

Je li u tome tajna te njezine apsolutne ženske sigurnosti koju sam tada osjetila, što su na drugi način zapravo spominjali i njezini dugogodišnji prijatelji u svojim bogatim sjećanjima koja smo objavili nedavno u Jutarnjem? Oni su isticali njezinu “divlju kosu” koju je tek kasnije ukrotila, a ta pomirenost s vlastitom kosom za mene je rani dokaz te Enine unutrašnje snage, tog čudesnog nadrastanja mode, vanjskog, zapravo onog manje važnog u našim životima.

Uz te žalosne jubilarne godišnjice njezina rođenja i smrti željela sam iznijeti svoje sjećanje na jedno jutro u lipnju 2000. (što valjda neće razljutiti Dikana da se moram vući po sudovima). Čini mi se važnim da Enina kći kojoj se toga dana toliko veselila možda jednom negdje pročita da je njezina mama bila žena koja je znala što su najvažnije stvari na svijetu i zapravo je shvaćala da su besplatne i da nemaju nikave veze s najnovijom it torbom, cipelama ili Lanvinovom haljinom u broju 36. Evo, to je za mene - koja obožavam najljepše stvari na svijetu, pa tako i modu, da se razumijemo - žensko samopouzdanje koje ću zauvijek pamtiti.