StoryEditor
SUMNJIVO LICE

Covid-19 pokazao je da su naša društva izgubila imunitet na lažne vijesti

Europom i zapadnim svijetom zavladala je infodemija, izazvana zastrašujuće preuveličanom prijetnjom. Vijest je odavno prerasla samu sebe i pretvorila se u čudovište. U početku je bila istinita. Sada više nije
 Profimedia

Neka me epidemiolozi isprave ako griješim, ali da se Covid-19 pojavio prije tridesetak godina, za njega bi, i to uz izvjesno zakašnjenje, saznali samo specijalisti koji se bave virusnim migracijama s istoka, orijentalnim zoonozama i bolestima iza još uvijek dvaput zaključanih kapija komunističke Kine. Infekciji, koja će se u kasnu zimu 2020. za manje od mjesec dana proširiti po zapadnom svijetu, tada bi trebalo više vremena, ali nema nikakve sumnje da bi Covid-19, makar i sasvim anonimno, neidentificiran i neprepoznat, jednako zahvatio svijet i te 1990. Ljudi koji bi padali u postelje pokošeni virozom, ne bi znali od čega se razbolijevaju.

Ne bi to znali ni njihovi liječnici, ili bi se, što je najnevjerojatnije, bolest masovno brkala sa zakašnjelom sezonskom gripom. Nakon što epidemija mine, njezine bi posljedice bile vidljive u jedva ponešto izraženijem pomoru među starijim stanovništvom. A kada bi nakon toga neki novinski magazin - najvjerojatnije Izbor, a možda čak i Start - objavio vrlo stručan i sadržajan članak, možda prenesen iz nekoga američkog ili sovjetskog znanstvenog časopisa, o virusu koji se, izgleda, pojavio u Kini kao mutirani životinjski virus koji je migrirao na ljude, zainteresirao bi samo malobrojno čitateljstvo s izraženim zanimanjem za medicinske teme. Svi drugi bi preskakali ovu dosadnu priču gunđajući što sve objavljuju i kakvim se gnjavažama bave tiskovine na koje oni daju svoje skupe novce.

Jesmo li u međuvremenu napredovali ako je danas drukčije i ako se aktualna infekcija prati iz trenutka u trenutak, kao siguran i nedvojben uvod u apokalipsu? I hoće li se danas, uza sve mjere predostrožnosti, koje podrazumijevaju učestalo pranje ruku, odbijanje rukovanja, neizlaženje iz kuće, fobiju od putovanja, fobiju od Kineza, fobiju od migranata, fobiju od ljudi koji kišu i kašlju, fobiju od Talijana, kao i stvaranje zaliha svega i svačega, manje ljudi zaraziti i razboljeti i hoće li danas, u svjetlu općega napretka i potpune globalizacije, posljedice Covid-19 biti manje nego što bi bile da je ovaj virus sa životinje na čovjeka migrirao tridesetak godina ranije?

Odgovor je, čini se, negativan. Dogodit će se suprotno. Zdravstvene posljedice po čovječanstvo najvjerojatnije će biti iste kakve bi bile i 1990. Ali će gospodarske, kulturne, kolektivne i individualne mentalne i emocionalne posljedice biti neusporedivo teže. Virus koji ni izdaleka nije nalik virusima iz onih već demodiranih horor filmova, budući da se od njega ne umire naročito žustro, brojno i masovno, poharao je svijet i proizveo nezamislivu štetu, koju ne samo da više nije moguće kontrolirati, nego je, na vrlo zlokoban način, neusporediva sa svim našim prethodnih iskustvima. Ili, možda, ipak jest usporediva?

U vrijeme stvarne i nesagledivo opasnije epidemije velikih boginja, koja je zaprijetila Jugoslaviji i cijeloj Europi u rano proljeće 1972, po susjedstvima i komšilucima širile su se toksične i uznemirujuće glasine, protiv kojih su postojale tri skupine sredstava: državno-represivna, medijska i medicinska. Širenje lažnih i zlonamjernih vijesti bilo je kažnjivo, a širiteljima se u grijeh moglo još štošta pridodati, od verbalnog delikta i poticanja na vjersku i nacionalnu mržnju, do kontrarevolucionarnog djelovanja.

Mediji koji su od reda ovisili o režimu bili su i ozbiljni te odgovorni prema proklamiranim društvenim vrijednostima, i nije bilo šanse da manipuliraju strahom od velikih boginja u svrhu veće tiraže, gledanosti ili slušanosti. Na kraju su u svrhu cijepljenja postrojeni svi koje se smjelo cijepiti. Ne samo da antivakcera nije bilo, nego bi takvi s proljeća 1972. završili na ozbiljnoj robiji. Na kraju, variola vera je pobijeđena, uz minimum žrtava, uz gotovo nikakvu gospodarsku štetu i bez dubljih posljedica po društvo, bez trauma, frustracija i pojave opasnih vjerovanja.

Skoro pola stoljeća kasnije sve je drukčije. Nema verbalnog delikta, ne ide se u zatvor zbog verbalnog delikta, nema kontrarevolucije, poticanje na vjersku i nacionalnu mržnju je društveno poželjno, a toksične i uznemirujuće glasine nisu proizvod maštovitih susjedstava i komšiluka, nego ih smišljaju i preuzimaju sami mediji, privatni - zato da bi na taj način došli do novca potrebnog za opstanak, ali još i mnogo više državni, provladini, javnim novcem financirani - zato da ne bi izgubili na prodornosti u odnosu na privatne. Tako je to u Hrvatskoj. U ostatku Europe je bolje, jer su još uvijek brojne ozbiljne dnevne novine, a u medijima koji su financirani javnim novcem nezamislivo je ono što je obično i svakodnevno na Hrvatskoj televiziji i na Hrvatskom radiju.

Nakon što je histerija oko Covid-19 preko takvih medija proizvedena, virus je proizveden u glavnu nacionalnu temu, koja zasjenjuje baš sve druge društvene teme. Valjalo bi usporediti i izmjeriti, ali dojam je da virus ovih dana zauzima veći javni prostor od onog koji je krajem 1991. u hrvatskim medijima zauzimao rat. U vrijeme rata su mediji pokušavali kreirati i neku drugu stvarnost, koja će potvrditi da je Hrvatska živa. Danas takve potrebe više nema. Ili tabloidizirani i onepismenjeni mediji više nisu u stanju da stvaraju imalo kompleksnije sadržaje. Društvena histerija opslužuje se jednostavnim sadržajima, kakve lako kreiraju i novinari početnici.

Kada zaprijeti epidemija, makar to i ne bile velike boginje, vlasti u nedemokratskim režimima lakše je vladati nego vlasti u uvjetima parlamentarne demokracije. Uostalom, i bez epidemije, lakše je vladati silom nego milom. U demokraciji su, naime, vladarima na raspolaganju samo formalna i neformalna procedura te povjerenje zajednice. Proceduru je, međutim, vrlo teško provesti ukoliko ne postoji povjerenje. A uvjet za povjerenje u demokratski izabranu vlast su - ozbiljni i odgovorni mediji. U Hrvatskoj vlastima ne vjeruju ni oni koji su te vlasti izglasali. I onda je histeriju gotovo nemoguće držati pod kontrolom.

Za kraj, evo primjera: na početku infodemije koja je zavladala zemljom nakon vijesti o prvom zaraženom, svi informativni i informativno-zabavni portali prenijeli su vijest da se na Njuškalu zaštitne maske prodaju po astronomskim cijenama. Da su komunistička vremena, ili da zemljom vlada fašistički režim, špekulanti bi istog dana bili pohapšeni.

Da se vlasti u formalno demokratskoj republici drže zadanih procedura, špekulanti vjerojatno ne bi bili pohapšeni, nego bi im na neki drugi način, i to na očigled građanstva, bio pokvaren posao. Ali ni pod nedemokratskim, ni pod demokratskim režimom ne bi bilo moguće da se kao šaljiv, zabavni sadržaj objavljuju vijesti koje uznemiruju i onespokojavaju građanstvo i guraju ga u kolektivnu histeriju. Kao što se ni pod jednim režimom ne mogu objavljivati u osnovi lažne vijesti o praznim policama u hrvatskim samoposlugama i trgovačkim centrima.

Problem s Covid-19 taj je što se imunitet na ovaj virus tek treba stvoriti unutar ljudske zajednice. Međutim, neusporedivo veći problem s Covid-19 je što ovaj virus potvrđuje da su europska društva skoro izgubila imunitet u odnosu na lažne vijesti. Europom i zapadnim svijetom zavladala je infodemija, izazvana zastrašujuće preuveličanom prijetnjom. Vijest je odavno prerasla samu sebe i pretvorila se u čudovište. U početku je bila istinita. Sada više nije. Vijest o koronavirusu pretvara se u laž, koju se u jednom trenutku više neće moći zaustaviti, obuhvatiti i osmotriti, nego će nas sve pregaziti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 11:46