Crnogorska kapa s grbom - 25 eura. Mala crvena zastavica s orlom - 16, velika - 25 eura. Privjesak s grbom - 6 eura, amblem s crnogorskim grbom za nošenje na jakni ili sakou - 4 eura.
Iako politički protivnici crnogorskog premijera i vođu Bloka za nezavisnu Crnu Goru Mila Đukanovića optužuju da će on najviše profitirati od buđenja nacionalne svijesti u Crnogoraca, neće ovih dana loše proći ni proizvođači referendumskih majica, zastava i ostalih crnogorskih nacionalnih suvenira te vlasnici suvenirnica koje niču na svakom koraku.
Ovih vrućih svibanjskih dana Crna Gora je u velikom, gotovo povijesnom iščekivanju: sutrašnji referendum donosi odgovor na pitanje o daljnjoj sudbini te nekadašnje najmanje jugoslavenske republike. Kada se 21. svibnja uvečer zatvore birališta, bit će jasno hoće li Crna Gora ponovno, nakon gotovo jednog stoljeća pauze (1918. izgubili su državnost jer je tadašnja kraljevina Srbija usisala kraljevinu Crnu Goru), postati samostalna država ili će ostati u nedorečenoj zajednici sa Srbijom.
Atmosfera predstojećega glasovanja osjeća se na svakom koraku. Plakati, grafiti, radio i TV reklame pozivaju građane da kažu "da" ili "ne", mnogi su na svojim kućama izvjesili ili bivše jugoslavenske trobojke bez zvijezde ili pak crvenu zastavu s kraljevskim crnogorskim dvoglavim orlom, pokazujući svoj odabir tog povijesnog 21. svibnja.
Crvene majice
Mnogi se poprijeko gledaju, u jednom kafiću puno je mladića i cura u bijelim majicama s velikim ćiriličnim "ne", u susjednom se sve crveni od majica "da", a na balkonima susjedi okreću glavu jedan od drugog vijoreći suparničke zastave. Zadnjeg dana kampanje u četvrtak, 18. svibnja, naklada dnevnog lista Republika planula je u rekordnom roku - svakom svom kupcu poklanjala je, naime, i "DA" majicu.
- Mislim da u Crnoj Gori svatko zna kako će tko u nedjelju glasovati - kaže Dejan Mandić predstavnik Bloka za zajedničku državu, gradonačelnik Herceg Novog, bastiona unionista, jedinog takvog grada na crnogorskom primorju.
Sam pogled na ulice crnogorskih gradova kojima smo prolazili kaže da je to zbilja tako. U Heceg Novom sa svakog drveta, zidića i kontejnera vrište plakati "Ima nas više nego dovoljno da kažemo NE prodaji Crne Gore - ne može manjina da bude većina!", na povijesnim zidinama Kotora, usporedo s mletačkim lavom, petokrakom i uklesanom parolom "Tuđe nećemo - svoje ne damo", koči se visoko postavljeni plakat suverenista sa "DA" zaokruženim srcem. I tako iz grada u grad, iz mjesta u mjesto lako je prepoznati dominantnu struju - na jugu su to suverenisti, u središnjem dijelu uglavnom isto, sjeverne općine Pljevlja, Berane, Kolašin čvrsta su uporišta ljubitelja zajednice sa Srbijom.
No, ipak postoji jedan mali, ali bitan dio neopredijeljenih, za koje se ovih dana i vodi ogorčena bitka. Naime, ovdje će doslovce svaki glas biti bitan jer osim što je biračko tijelo malo, tek nekih 485 tisuća glasača, postoji i dodatni zadatak koji je pred Crnu Goru postavila EU - traži se većina od 55 posto za neovisnost. Potrebno je, dakle, ostvariti premoćnu većinu od najmanje 10 posto, a to je ono što mnoge u suverenističkim krugovima zabrinjava. Iako uvjereni u to da većina građana želi nezavisnu Crnu Goru, u tako nadmoćnu premoć nad poprilično jakim unionističkim blokom ipak nisu potpuno sigurni, bez obzira na naoko bezbrižan i samouvjeren gard svoga vođe Mila. Upravo je regula o potrebnih 55 posto ono što ovaj referendum čini vrlo napetim i neizvjesnim do zadnjeg izbrojanog listića.
Majski referendum
- Kada ako ne sada! - kažu suverenisti, a unionisti će reći: - Ne može manjina odlučivati o većini, aludirajući na činjenicu da je Crnogoraca u Crnoj Gori svega 43 posto. Prema posljednjem popisu iz 2002., 31 posto stanovništva izjašnjavaju se kao Srbi, a ostalo čine nacionalne manjine Albanci, Bošnjaci i Hrvati.
S plakata na neovisnost pozivaju i najbolji crnogorski nogometaši Dejan Savićević i Predrag Mijatović, legendarni košarkaški trener Bogdan Tanjević i nekadašnja zvijezda splitske Jugoplastike Duško Ivanović, dok će košarkaš Žarko Paspalj i rukometaš Peruničić tražiti jedinstvo sa Srbijom.
Strasti su velike. Podgoricom svako malo prođe kolona automobila s jednim ili drugim zastavama uz trubljenje, pjevanje, vikanje. A svi su sada usmjereni prema konačnoj odluci o statusu Crne Gore, pa je nezavidna socijalna situacija u drugom planu. Političarima i jednog i drugog bloka puna su usta obećanja u bolji život - samo ako građani na "majskom referendumu" zaokruže "prava" dva slova.
Blokovska podjela na one koji su za i one koji su protiv Crne Gore najvećim se dijelom zasniva na nacionalnoj pripadnosti - Srbi žele zajedničku državu, manjine i veći dio Crnogoraca odlučuju se za samostalnost.
- Pri odgovoru na pitanje jeste li za ili protiv samostalne Crne Gore u mojim je anketama jedini istaknuti kriterij razlikovanja nacionalna pripadnost, ostali parametri kao što su spol, dob, socijalni status su zanemarivi - kaže Rasenko Čađenović, direktor agencije za istraživanje javnog mišljenja Damar.
Ovaj referendum zadnji je čin raspada nekadašnje jugoslavenske federacije koji traje već punih 16 godina. Za to je vrijeme Crna Gora prešla dramatičan put od neupitne lojalnosti Srbiji, suučesništva u svim ratnim pohodima i zločinima Slobodana Miloševića do nacionalnog otrežnjenja i traženja neovisnosti. - Trebalo nam je sve ove godine da shvatimo da suživot sa Srbijom u jednoj državi ne nosi ništa pozitivno Crnoj Gori - kaže neočekivano nekadašnji igrač Crvene Zvezde, Dejan Savićević, koji je uz Mila Đukanovića postao najprepoznatljivijim simbolom težnje za državom. Predsjednik Društva književnika Crne Gore, jedan od osnivača pokreta nezavisnosti još s početka devedesetih i autor iznimno značajne knjige o identitetu Crne Gore, Milorad Popović objašnjava kako je Crna Gora prešla put od "mlađeg brata" nadmoćne velike Srbije do samih vrata u nezavisnost.
Potpora književnika
Početkom devedesetih, kaže Popović, Crna Gora je listom bila za srpski koncept Jugoslavije, što ju je onda uvuklo u ratnu avanturu.
- Tek mala jezgra oko Društva književnika, crnogorskog PEN-a, Liberalnog saveza Slavka Perovića te obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve tada je tražila drugi izlaz, istupala protiv rata, ispričala se Hrvatskoj za Dubrovnik te u općem rasulu nekadašnje države isticala i nužnost naše neovisnosti - objašnjava Popović. Rasenko Čađenović podsjetit će da je prema prvim istraživanjima 1991. godine manje od 15 posto ljudi bilo za neovisnost iako se tada svega desetak posto ljudi izjašnjavalo kao Srbi.
Taj zanemariv broj suverenista "trajao" je do dramatičnih promjena 1997. godine, kada dolazi do raskola između Mila Đukanovića i Momira Bulatovića, vođa tada vladajućeg promiloševićevskog DPS-a.
- Taj raskol je bio prva prijelomnica koja će dovesti do ovog izjašnjavanja. Đukanović je uvidio da zajednička država sa Srbijom ne nosi Crnoj Gori ništa dobro, da smo u podređenom položaju, te da ravnopravno dijelimo i ispaštamo samo ratne grijehe. I on tada prihvaća nas koji smo od početka bili jezgra neovisnosti, a naše ideje postaju prihvatljivije sve većem broju ljudi - kaže Popović.
Đukanović na preuzetoj ideji gradi kult neprikosnovenog nacionalnog vođe, kojem je, kako sam kaže, pripala čast da vrati državnost Crne Gore.
I sam će priznati što je govorio početkom devedesetih, ali to će skinuti s dnevnog reda riječima da je u tih 16 godina stjecao iskustvo i mijenjao se. Budući da tek negdje 2003. godine neovisnost postaje glavni politički projekt Mila Đukanovića a on glavna ikona nezavisnosti, kaže Popović, unionisti se u svojoj kampanji fokusiraju na diskreditranje upravo njega osobno kao lopova i mafijaša.
Put nezavisnosti
Teoriju po kojoj je samo Đukanović svojom političkom snalažljivošću i neospornom karizmom mogao povesti Crnu Goru u nezavisnost od Srbije potvrđuju i podaci koje iznosi Čađenović. Već u prvoj godini Đukanovićeve vladavine na novim političkim i nacionalnim zasadama povećao se broj pobornika neovisnosti na 25 posto, da bi konačno padom Miloševića i nakon stvaranja državne zajednice Srbije i Crne Gore u 2003. godini taj broj prvi put prešao 50 posto.
- U Miloševićevoj eri svi su se bojali da će, krenemo li put nezavisnosti, doći do rata. Zato je ovo bilo moguće tek nakon pada Miloševića - objašnjava Popović.
No, iako se tada prvi put počelo znatno glasnije govoriti o referendumu i mogućnosti neovisnosti, postojao je jedan vrlo bitan problem - tu natpolovičnu većinu za neovisnost činili su mahom glasovi nacionalnih manjina, dok u samom crnogorskom korpusu nije bilo većine za samostalnost.
Tada, kaže Popović, Đukanović kreće u trogodišnju ofenzivu tražeći način da ostvari većinu za nezavisnost, i to kod onih koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci.
Boro Krivokapić, jedan od bardova crnogorskog novinarstva, autor knjige razgovora s Krležom te voditelj referendumskog press centra, uvjeren je da unionisti bez potpore iz Srbije ne bi imali ni polovicu podrške koju trenutno uživaju.
Popović napominje da je vladajuća politika polako i strpljivo gradila nacionalni i državotvorni "revival" Crne Gore, a ta je opcija od 1997. godine dobila sve izbore, i parlamentarne i predsjedničke, stoga ne sumnja i u referendumski uspjeh.
- Na tu promjenu kod Crnogoraca djelovalo je i poniranje Srbije u svakom pogledu, ratni porazi, izoliranost, a pritisak ratnih grijeha bivao je sve veći. U Crnoj Gori je sazrijevala svijest o vlastitoj odgovornosti i nužnost okajanja ratnih grijeha. Kod velikog broja ljudi došlo je do otrežnjenja, katarze, deideologizacije i frustracije, i sve to, uz svijest da u toj državnoj zajednici Srbija dominira, a Crna Gora gubi svoje etničko, pa i povijesno tlo pod nogama, sublimirano je onda u želji da i Crnogorci, nešto kasnije od Hrvata i Slovenaca i s dodatnim dramatičnim iskustvom, poslože kockice svojih nacionalnih težnji i odaberu put samostalnosti - zaključuje Popović.
Crnogorci su tzv. pocijepana nacija, objašnjava Popović, od crnogorstva i srpstva se nije pravila razlika, dok se nije shvatilo da tu srpstvo nadvladava te da je to put k asimilaciji.
- Osvoji li Crna Gora sada svoju nezavisnost, to je konačni kraj dominacije velikosrpske hegemonije na ovim prostorima. Ideja o Velikoj Srbiji postaje prah i pepeo - uvjeren je Popović. Princ Nikola, praunuk zadnjeg crnogorskog kralja Nikole I, uz to će dodati da nezavisna Crna Gora nije nešto protusrpsko, ali je zajednička država anticrnogorska.
S druge strane, unionistički vođa Predrag Bulatović gradi svoju kampanju upravo na povijesnim vezama i isprepletenosti crnogorstva i srpstva te nam kaže da će se Crna Gora na referendumu "raspolutiti". Oni koji se zalažu za zajedničku državu tvrde da su veze između dviju država postale neraskidive, a njihovo će trganje, uvjereni su, izazvati i ekonomsku katastrofu za Crnu Goru. Bulatović tako kaže da unionisti ne zastupaju interese Srbije nego interese Crne Gore u zajednici sa Srbijom.
- Naše NE na referendumu nije NE Crnoj Gori, nego NE Crne Gore prodaji naše države i odvajanju od Srbije - poručuje s mitinga diljem zemlje Bulatović. I gradonačelnik Herceg Novog Mandić smatra da državna zajednica nije okov za razvoj nego suprotno - veće tržište i bolji razvoj.
- Zašto od veće kuće graditi manju, pa trebamo rušiti, a ne graditi granice! U Srbiji je milijun ljudi podrijetlom iz Crne Gore, 250 tisuća prve i druge generacije živi u Srbiji. Sve je isprepleteno. Nije zajednička država kafana da se u nju ulazi i izlazi kako se hoće! - kaže Mandić.
No, koliko god se unionisti trsili dokazivati "vječne neraskidive veze Crne Gore i Srbije", pa se na njihovim skupovima uglavnom kliče samo Srbiji, a s tribina govore i mnogi srbijanski desničari poput pjesnika Matije Bečkovića, Srbija i Crna Gora već godinama ne ostavljaju dojam zajedničke države. Na graničnom prijelazu Debeli brijeg s Hrvatskom vijori se samo crnogorska zastava, između Srbije i Crne Gore već postoje kontrolne granične točke i pravi carinski pregledi. Srbija i Crna Gora nemaju carinsku uniju ni monetarnu zajednicu - u Srbiji vrijedi dinar, Crna Gora je, pak, uz Kosovo jedina zemlja izvan EU u kojoj je jedina službena valuta euro. Crna Gora ima vlastitu vanjsku politiku, policiju i tajnu službu, a Milo Đukanović osigurao je i premoć Crnogoraca u vojnim strukturama, tako da je načelnik glavnog stožera već najavio kako se "vojska neće miješati". Zbog toga većina naših sugovornika ne strahuje od većih sukoba nakon referenduma.
Neovisni nogomet
- Možda se ne rastajemo baš kao džentlmeni, ali se barem ne rastajemo kao divljaci - ocjenjuje jedan od najperspektivnijih mladih crnogorskih književnika i novinara Andrej Nikolaidis.
- Crna Gora nema samo ono što joj najviše nedostaje: formalnu neovisnost i samostalno članstvo u međunarodnim institucijama. Zbog svoje veličine i položaja ne može izdržati zatvorenost i izolaciju te biti vječni talac srbijanskog natezanja oko Haaga ili EU - kaže Krivokapić.
Jedino zajedničko za što će još kratko vrijeme nakon referenduma jednako zdušno navijati i Srbijanci i Crnogorci bit će nogometna reprezentacija koja nastupa na SP-u u Njemačkoj. No, i ona broji zadnje dane - Dejan Savićević, predsjednik Nogometnog saveza Crne Gore, kaže da će odmah nakon referenduma uputiti zahtjev Fifi i Uefi za članstvo te uključivanje reprezentacije Crne Gore u kvalifikacijski ciklus za sljedeće svjetsko prvenstvo u JAR-u.
U Podgorici vlada čudna atmosfera u očekivanju nečeg velikog. Sve je podređeno referendumu, svi samo o tome govore, u zraku se osjeća miris promjena. Ni unionisti ni suverenisti ne žele izazivati. Kada je miting jednih, drugi su šutljivi sa strane. Vlada prešutna koegzistencija i tolerancija u kojoj svi misle: "Neka se sada ispušu, ionako im je zadnje".
I jedni i drugi žele pokazati urbanu i europsku stranu, a pogotovo se to napadno trude unionisti, koji su na svom središnjem skupu u Podgorici na prepunom Trgu Republike inzistirali na uljudnosti, modernosti i europejstvu. Nije bilo, kako bi se očekivalo, narodnjaka, zapaljivih antieuropskih govora, etničke netolerancije. Međutim, moglo se osjetiti da ispeglani govori baš i nisu glazba za uši njihovih sljedbenika. Stoga su čak i govori rijetkih Bošnjaka i Albanaca koji se zalažu za zajedničku državu popraćeni dizanjem tri prsta i usklicima Srbiji.
Crna Gora je tako po atmosferi koja vlada neposredno prije referenduma ušla upravo u jednu sivu zonu, sudačku nadoknadu koja donosi razrješenje gotovo stoljetne kontroverze zvane Crna Gora.
Što ako referendum uđe u sivu zonu?
Nataša Božić;Vlado Vurušić
Iako politički protivnici crnogorskog premijera i vođu Bloka za nezavisnu Crnu Goru Mila Đukanovića optužuju da će on najviše profitirati od buđenja nacionalne svijesti u Crnogoraca, neće ovih dana loše proći ni proizvođači referendumskih majica, zastava i ostalih crnogorskih nacionalnih suvenira te vlasnici suvenirnica koje niču na svakom koraku.
Ovih vrućih svibanjskih dana Crna Gora je u velikom, gotovo povijesnom iščekivanju: sutrašnji referendum donosi odgovor na pitanje o daljnjoj sudbini te nekadašnje najmanje jugoslavenske republike. Kada se 21. svibnja uvečer zatvore birališta, bit će jasno hoće li Crna Gora ponovno, nakon gotovo jednog stoljeća pauze (1918. izgubili su državnost jer je tadašnja kraljevina Srbija usisala kraljevinu Crnu Goru), postati samostalna država ili će ostati u nedorečenoj zajednici sa Srbijom.
Atmosfera predstojećega glasovanja osjeća se na svakom koraku. Plakati, grafiti, radio i TV reklame pozivaju građane da kažu "da" ili "ne", mnogi su na svojim kućama izvjesili ili bivše jugoslavenske trobojke bez zvijezde ili pak crvenu zastavu s kraljevskim crnogorskim dvoglavim orlom, pokazujući svoj odabir tog povijesnog 21. svibnja.
Crvene majice
Mnogi se poprijeko gledaju, u jednom kafiću puno je mladića i cura u bijelim majicama s velikim ćiriličnim "ne", u susjednom se sve crveni od majica "da", a na balkonima susjedi okreću glavu jedan od drugog vijoreći suparničke zastave. Zadnjeg dana kampanje u četvrtak, 18. svibnja, naklada dnevnog lista Republika planula je u rekordnom roku - svakom svom kupcu poklanjala je, naime, i "DA" majicu.
- Mislim da u Crnoj Gori svatko zna kako će tko u nedjelju glasovati - kaže Dejan Mandić predstavnik Bloka za zajedničku državu, gradonačelnik Herceg Novog, bastiona unionista, jedinog takvog grada na crnogorskom primorju.
Sam pogled na ulice crnogorskih gradova kojima smo prolazili kaže da je to zbilja tako. U Heceg Novom sa svakog drveta, zidića i kontejnera vrište plakati "Ima nas više nego dovoljno da kažemo NE prodaji Crne Gore - ne može manjina da bude većina!", na povijesnim zidinama Kotora, usporedo s mletačkim lavom, petokrakom i uklesanom parolom "Tuđe nećemo - svoje ne damo", koči se visoko postavljeni plakat suverenista sa "DA" zaokruženim srcem. I tako iz grada u grad, iz mjesta u mjesto lako je prepoznati dominantnu struju - na jugu su to suverenisti, u središnjem dijelu uglavnom isto, sjeverne općine Pljevlja, Berane, Kolašin čvrsta su uporišta ljubitelja zajednice sa Srbijom.
No, ipak postoji jedan mali, ali bitan dio neopredijeljenih, za koje se ovih dana i vodi ogorčena bitka. Naime, ovdje će doslovce svaki glas biti bitan jer osim što je biračko tijelo malo, tek nekih 485 tisuća glasača, postoji i dodatni zadatak koji je pred Crnu Goru postavila EU - traži se većina od 55 posto za neovisnost. Potrebno je, dakle, ostvariti premoćnu većinu od najmanje 10 posto, a to je ono što mnoge u suverenističkim krugovima zabrinjava. Iako uvjereni u to da većina građana želi nezavisnu Crnu Goru, u tako nadmoćnu premoć nad poprilično jakim unionističkim blokom ipak nisu potpuno sigurni, bez obzira na naoko bezbrižan i samouvjeren gard svoga vođe Mila. Upravo je regula o potrebnih 55 posto ono što ovaj referendum čini vrlo napetim i neizvjesnim do zadnjeg izbrojanog listića.
Majski referendum
- Kada ako ne sada! - kažu suverenisti, a unionisti će reći: - Ne može manjina odlučivati o većini, aludirajući na činjenicu da je Crnogoraca u Crnoj Gori svega 43 posto. Prema posljednjem popisu iz 2002., 31 posto stanovništva izjašnjavaju se kao Srbi, a ostalo čine nacionalne manjine Albanci, Bošnjaci i Hrvati.
S plakata na neovisnost pozivaju i najbolji crnogorski nogometaši Dejan Savićević i Predrag Mijatović, legendarni košarkaški trener Bogdan Tanjević i nekadašnja zvijezda splitske Jugoplastike Duško Ivanović, dok će košarkaš Žarko Paspalj i rukometaš Peruničić tražiti jedinstvo sa Srbijom.
Strasti su velike. Podgoricom svako malo prođe kolona automobila s jednim ili drugim zastavama uz trubljenje, pjevanje, vikanje. A svi su sada usmjereni prema konačnoj odluci o statusu Crne Gore, pa je nezavidna socijalna situacija u drugom planu. Političarima i jednog i drugog bloka puna su usta obećanja u bolji život - samo ako građani na "majskom referendumu" zaokruže "prava" dva slova.
Blokovska podjela na one koji su za i one koji su protiv Crne Gore najvećim se dijelom zasniva na nacionalnoj pripadnosti - Srbi žele zajedničku državu, manjine i veći dio Crnogoraca odlučuju se za samostalnost.
- Pri odgovoru na pitanje jeste li za ili protiv samostalne Crne Gore u mojim je anketama jedini istaknuti kriterij razlikovanja nacionalna pripadnost, ostali parametri kao što su spol, dob, socijalni status su zanemarivi - kaže Rasenko Čađenović, direktor agencije za istraživanje javnog mišljenja Damar.
Ovaj referendum zadnji je čin raspada nekadašnje jugoslavenske federacije koji traje već punih 16 godina. Za to je vrijeme Crna Gora prešla dramatičan put od neupitne lojalnosti Srbiji, suučesništva u svim ratnim pohodima i zločinima Slobodana Miloševića do nacionalnog otrežnjenja i traženja neovisnosti. - Trebalo nam je sve ove godine da shvatimo da suživot sa Srbijom u jednoj državi ne nosi ništa pozitivno Crnoj Gori - kaže neočekivano nekadašnji igrač Crvene Zvezde, Dejan Savićević, koji je uz Mila Đukanovića postao najprepoznatljivijim simbolom težnje za državom. Predsjednik Društva književnika Crne Gore, jedan od osnivača pokreta nezavisnosti još s početka devedesetih i autor iznimno značajne knjige o identitetu Crne Gore, Milorad Popović objašnjava kako je Crna Gora prešla put od "mlađeg brata" nadmoćne velike Srbije do samih vrata u nezavisnost.
Potpora književnika
Početkom devedesetih, kaže Popović, Crna Gora je listom bila za srpski koncept Jugoslavije, što ju je onda uvuklo u ratnu avanturu.
- Tek mala jezgra oko Društva književnika, crnogorskog PEN-a, Liberalnog saveza Slavka Perovića te obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve tada je tražila drugi izlaz, istupala protiv rata, ispričala se Hrvatskoj za Dubrovnik te u općem rasulu nekadašnje države isticala i nužnost naše neovisnosti - objašnjava Popović. Rasenko Čađenović podsjetit će da je prema prvim istraživanjima 1991. godine manje od 15 posto ljudi bilo za neovisnost iako se tada svega desetak posto ljudi izjašnjavalo kao Srbi.
Taj zanemariv broj suverenista "trajao" je do dramatičnih promjena 1997. godine, kada dolazi do raskola između Mila Đukanovića i Momira Bulatovića, vođa tada vladajućeg promiloševićevskog DPS-a.
- Taj raskol je bio prva prijelomnica koja će dovesti do ovog izjašnjavanja. Đukanović je uvidio da zajednička država sa Srbijom ne nosi Crnoj Gori ništa dobro, da smo u podređenom položaju, te da ravnopravno dijelimo i ispaštamo samo ratne grijehe. I on tada prihvaća nas koji smo od početka bili jezgra neovisnosti, a naše ideje postaju prihvatljivije sve većem broju ljudi - kaže Popović.
Đukanović na preuzetoj ideji gradi kult neprikosnovenog nacionalnog vođe, kojem je, kako sam kaže, pripala čast da vrati državnost Crne Gore.
I sam će priznati što je govorio početkom devedesetih, ali to će skinuti s dnevnog reda riječima da je u tih 16 godina stjecao iskustvo i mijenjao se. Budući da tek negdje 2003. godine neovisnost postaje glavni politički projekt Mila Đukanovića a on glavna ikona nezavisnosti, kaže Popović, unionisti se u svojoj kampanji fokusiraju na diskreditranje upravo njega osobno kao lopova i mafijaša.
Put nezavisnosti
Teoriju po kojoj je samo Đukanović svojom političkom snalažljivošću i neospornom karizmom mogao povesti Crnu Goru u nezavisnost od Srbije potvrđuju i podaci koje iznosi Čađenović. Već u prvoj godini Đukanovićeve vladavine na novim političkim i nacionalnim zasadama povećao se broj pobornika neovisnosti na 25 posto, da bi konačno padom Miloševića i nakon stvaranja državne zajednice Srbije i Crne Gore u 2003. godini taj broj prvi put prešao 50 posto.
- U Miloševićevoj eri svi su se bojali da će, krenemo li put nezavisnosti, doći do rata. Zato je ovo bilo moguće tek nakon pada Miloševića - objašnjava Popović.
No, iako se tada prvi put počelo znatno glasnije govoriti o referendumu i mogućnosti neovisnosti, postojao je jedan vrlo bitan problem - tu natpolovičnu većinu za neovisnost činili su mahom glasovi nacionalnih manjina, dok u samom crnogorskom korpusu nije bilo većine za samostalnost.
Tada, kaže Popović, Đukanović kreće u trogodišnju ofenzivu tražeći način da ostvari većinu za nezavisnost, i to kod onih koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci.
Boro Krivokapić, jedan od bardova crnogorskog novinarstva, autor knjige razgovora s Krležom te voditelj referendumskog press centra, uvjeren je da unionisti bez potpore iz Srbije ne bi imali ni polovicu podrške koju trenutno uživaju.
Popović napominje da je vladajuća politika polako i strpljivo gradila nacionalni i državotvorni "revival" Crne Gore, a ta je opcija od 1997. godine dobila sve izbore, i parlamentarne i predsjedničke, stoga ne sumnja i u referendumski uspjeh.
- Na tu promjenu kod Crnogoraca djelovalo je i poniranje Srbije u svakom pogledu, ratni porazi, izoliranost, a pritisak ratnih grijeha bivao je sve veći. U Crnoj Gori je sazrijevala svijest o vlastitoj odgovornosti i nužnost okajanja ratnih grijeha. Kod velikog broja ljudi došlo je do otrežnjenja, katarze, deideologizacije i frustracije, i sve to, uz svijest da u toj državnoj zajednici Srbija dominira, a Crna Gora gubi svoje etničko, pa i povijesno tlo pod nogama, sublimirano je onda u želji da i Crnogorci, nešto kasnije od Hrvata i Slovenaca i s dodatnim dramatičnim iskustvom, poslože kockice svojih nacionalnih težnji i odaberu put samostalnosti - zaključuje Popović.
|
|
|
|
Crnogorci su tzv. pocijepana nacija, objašnjava Popović, od crnogorstva i srpstva se nije pravila razlika, dok se nije shvatilo da tu srpstvo nadvladava te da je to put k asimilaciji.
- Osvoji li Crna Gora sada svoju nezavisnost, to je konačni kraj dominacije velikosrpske hegemonije na ovim prostorima. Ideja o Velikoj Srbiji postaje prah i pepeo - uvjeren je Popović. Princ Nikola, praunuk zadnjeg crnogorskog kralja Nikole I, uz to će dodati da nezavisna Crna Gora nije nešto protusrpsko, ali je zajednička država anticrnogorska.
S druge strane, unionistički vođa Predrag Bulatović gradi svoju kampanju upravo na povijesnim vezama i isprepletenosti crnogorstva i srpstva te nam kaže da će se Crna Gora na referendumu "raspolutiti". Oni koji se zalažu za zajedničku državu tvrde da su veze između dviju država postale neraskidive, a njihovo će trganje, uvjereni su, izazvati i ekonomsku katastrofu za Crnu Goru. Bulatović tako kaže da unionisti ne zastupaju interese Srbije nego interese Crne Gore u zajednici sa Srbijom.
- Naše NE na referendumu nije NE Crnoj Gori, nego NE Crne Gore prodaji naše države i odvajanju od Srbije - poručuje s mitinga diljem zemlje Bulatović. I gradonačelnik Herceg Novog Mandić smatra da državna zajednica nije okov za razvoj nego suprotno - veće tržište i bolji razvoj.
- Zašto od veće kuće graditi manju, pa trebamo rušiti, a ne graditi granice! U Srbiji je milijun ljudi podrijetlom iz Crne Gore, 250 tisuća prve i druge generacije živi u Srbiji. Sve je isprepleteno. Nije zajednička država kafana da se u nju ulazi i izlazi kako se hoće! - kaže Mandić.
No, koliko god se unionisti trsili dokazivati "vječne neraskidive veze Crne Gore i Srbije", pa se na njihovim skupovima uglavnom kliče samo Srbiji, a s tribina govore i mnogi srbijanski desničari poput pjesnika Matije Bečkovića, Srbija i Crna Gora već godinama ne ostavljaju dojam zajedničke države. Na graničnom prijelazu Debeli brijeg s Hrvatskom vijori se samo crnogorska zastava, između Srbije i Crne Gore već postoje kontrolne granične točke i pravi carinski pregledi. Srbija i Crna Gora nemaju carinsku uniju ni monetarnu zajednicu - u Srbiji vrijedi dinar, Crna Gora je, pak, uz Kosovo jedina zemlja izvan EU u kojoj je jedina službena valuta euro. Crna Gora ima vlastitu vanjsku politiku, policiju i tajnu službu, a Milo Đukanović osigurao je i premoć Crnogoraca u vojnim strukturama, tako da je načelnik glavnog stožera već najavio kako se "vojska neće miješati". Zbog toga većina naših sugovornika ne strahuje od većih sukoba nakon referenduma.
Neovisni nogomet
- Možda se ne rastajemo baš kao džentlmeni, ali se barem ne rastajemo kao divljaci - ocjenjuje jedan od najperspektivnijih mladih crnogorskih književnika i novinara Andrej Nikolaidis.
- Crna Gora nema samo ono što joj najviše nedostaje: formalnu neovisnost i samostalno članstvo u međunarodnim institucijama. Zbog svoje veličine i položaja ne može izdržati zatvorenost i izolaciju te biti vječni talac srbijanskog natezanja oko Haaga ili EU - kaže Krivokapić.
Jedino zajedničko za što će još kratko vrijeme nakon referenduma jednako zdušno navijati i Srbijanci i Crnogorci bit će nogometna reprezentacija koja nastupa na SP-u u Njemačkoj. No, i ona broji zadnje dane - Dejan Savićević, predsjednik Nogometnog saveza Crne Gore, kaže da će odmah nakon referenduma uputiti zahtjev Fifi i Uefi za članstvo te uključivanje reprezentacije Crne Gore u kvalifikacijski ciklus za sljedeće svjetsko prvenstvo u JAR-u.
U Podgorici vlada čudna atmosfera u očekivanju nečeg velikog. Sve je podređeno referendumu, svi samo o tome govore, u zraku se osjeća miris promjena. Ni unionisti ni suverenisti ne žele izazivati. Kada je miting jednih, drugi su šutljivi sa strane. Vlada prešutna koegzistencija i tolerancija u kojoj svi misle: "Neka se sada ispušu, ionako im je zadnje".
I jedni i drugi žele pokazati urbanu i europsku stranu, a pogotovo se to napadno trude unionisti, koji su na svom središnjem skupu u Podgorici na prepunom Trgu Republike inzistirali na uljudnosti, modernosti i europejstvu. Nije bilo, kako bi se očekivalo, narodnjaka, zapaljivih antieuropskih govora, etničke netolerancije. Međutim, moglo se osjetiti da ispeglani govori baš i nisu glazba za uši njihovih sljedbenika. Stoga su čak i govori rijetkih Bošnjaka i Albanaca koji se zalažu za zajedničku državu popraćeni dizanjem tri prsta i usklicima Srbiji.
Crna Gora je tako po atmosferi koja vlada neposredno prije referenduma ušla upravo u jednu sivu zonu, sudačku nadoknadu koja donosi razrješenje gotovo stoljetne kontroverze zvane Crna Gora.
Što ako referendum uđe u sivu zonu?
Rasenko Čađenović kaže da je cenzus od 55 posto koji je nametnula Europska Unija nepravedan s demokratskog stajališta, ali ima smisla jer ako se on prijeđe, kaže Čađenović, to će značiti da je uz 90 posto očekivanih glasova manjina za nezavisnost glasalo i najmanje dvije trećine samih Crnogoraca.
- A tek to će dati neoborivi legitimitet odluci o neovisnosti koju onda nitko više ne može dovesti u pitanje - smatra Čađenović.
Prema zadnjim istraživanjima njegova Damara, podrška neovisnosti je nešto veća od 57 posto, a među Crnogorcima je, kaže Čađenović, dostigla više od 70 posto. Uz pet posto Srba koji kažu da će zaokružiti DA, to je siguran prolaz za samostalnu Crnu Goru. Posljednje istraživanje koje je za račun američkog veleposlanstva u SCG napravila ugledna beogradska agencije pokazuje da suverenisti mogu računati na gotovo 60-postotnu podršku.
Unatoč toj računici, svi se pribojavaju ulaska referenduma u tzv. sivu zonu, odnosno u poziciju koja može dovesti do nesigurne pat-pozicije - ako se broj glasova suverenista zaustavi tik negdje pred magičnom crtom od 55 posto.
- To je situacija u kojoj će gubitnici postati pobjednici i obrnuto, jer će unionisti, i ako budu manjina, proglasiti pobjedu - kaže Popović. - U tom će slučaju manjina građana odlučiti o sudbini države. Takav ishod će značiti dodatno mrcvarenje u kojem ćemo se opet trošiti na rasprave za i protiv samostalnosti, za i protiv zajednice sa Srbijom. Proći će nam dodatno vrijeme u tom nadmudrivanju i nitko neće rješavati egzistencijalne probleme. To bi bilo najgore rješenje - smatra Popović. I dok suverenisti strahuju, unionisti, svjesni da natpolovičnu većinu ne mogu osvojiti, nadaju se upravo rezultatu između 50 i 55 posto.
- Siva zona ne postoji, to je izmišljotina suverenista. Ako smo prihvatili utakmicu i pravila, onda treba prihvatiti i rezultate. Ili ste preskočili ljestvicu ili niste. I EU poručuje da nema sive zone - kaže gradonačelnik Herceg Novog Mandić.
|
|
Nataša Božić;Vlado Vurušić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....