PIŠE ANTE TOMIĆ

Da je precima otprije sto godina naša današnja pamet, ne bi bilo termoelektrana niti bi Zagreb bio grad

 
 Boris Kovacev / CROPIX

Jedna je zagrebačka termoelektrana na istočnom rubu grada, na Žitnjaku pored Save, druga sedam kilometara zapadno, na Trešnjevki nedaleko od Doma sportova. Dimnjaci im se, obojani u crvene i bijele vodoravne pruge, dižu u visinu kao divovske klaunske dokoljenke. Gledajući ih za vedrih dana, na pozadini azurnog neba, kad iz njih kulja bijeli dim, mogu shvatiti zašto su futuristi poput Marinettija i Majakovskog prije stotinu i više godina bili oduševljeni veličinom, odvažnošću, snagom i brzinom industrijskog svijeta, zahuktalim turbinama, nauljenim klipovima, sjajnim čeličnim zupčanicima i zglobovima.

Pogonjene prirodnim plinom ili loživim uljem termoelektrane hrane toplinom i električnom energijom desetke tisuća zagrebačkih kućanstava. Od njih zuje frižideri, griju se glačala, svijetle televizori i bubnjaju vešmašine u neboderima iza ponoći kad je jeftina struja, od njih se semafori nad pustim ulicama sinkrono pale i gase, lupaju strojevi u tvornicama, hljebovi u pećima rumene i rastu, od njih bebe u inkubatorima na neonatologiji dišu. Cijeli grad od njih podrhtava, zvoni, bruji, šišti. Bez termoelektrana ga ustvari ne bi ni bilo. U jednom gusto naseljenom urbanom središtu od osamsto hiljada stanovnika, kraj bolnica, vrtića i škola desetljećima se ne gase dvije termoelektrane, gore silnim ognjem od tisuća stupnjeva Celzija i nitko nikad nije primijetio da su one ozbiljnija prijetnja javnom zdravlju, a kad su jednu jednaku takvu, od petsto megavata, htjeli sagraditi u zabiti, gdje vuk podne zvoni, a lisica poštu nosi, na obali jezera Peruča, odustalo se zbog pobune u Hrvacama, maloj općini od četiri hiljade uplašenih da će svi do jednog uginuti od zagađenja. Tko bi znao objasniti ovaj čudnovati slučaj: zašto je nešto dobro za Zagreb, a loše za cijelih dvjesto puta manje Hrvace?

I zašto, zaista, narodni poslanik Miro Bulj, jedan od kolovođa pobune u Hrvacama, još dolazi u glavni grad? Zaboga, kako ga nije strah? Uputi li se na sjednicu Sabora, i mater i žena vjerojatno se izbezume. Mater se u suzama baci na tlo, ščepa ga za noge i ne pušta, a žena skoči na šoferšajbu i sve do pred tunel Sveti Rok drži za brisače, kroz staklo ga sveudilj preklinjući: “Ne iđi, Miro, diko moja, u Zagreb, udušićeš se”. Pa i njemu se samome zacijelo srce stisne. Svaki je put sve teže. S rupčićem preko usta tetura Ilicom omamljen od zraka zasićenog ugljičnim monoksidom, hvatajući se za prljave zidove, kržljava stabla i bandere, a nekad čak u Lučkom, kod naplatnih kućica autoceste, uđe u gusti dim od termoelektrana pa se naslijepo vozi, vozi, vozi, vozi, vozi, i kad se dim raziđe, pojavi se natpis: Grubišno Polje. Zbog zagađenja za čitavih sto dvadeset kilometara Miro Bulj promaši Zagreb.

Sve je tu tako drugačije nego u njegovom zelenom, ubavom, djevičanskom zavičaju. Dolje u Sinju i Hrvacama oni više ne žele slušati pokvarenog bijelog čovjeka, što im dolazi zmijskim jezikom govoriti o termoelektranama i hidrolektranama. Indijanci Cetinske krajine imaju svoju, potpuno čistu energiju. Oni struju dobivaju trljanjem penisa. Kad im se digne, spoje fazu na lijevi testis, na desni uzemljenje i eto ti, prijatelju, struje i za fejsbuk, i za instagram, i za bojler, i za štednjak i za mikser. “Ajde, dide, protresi ga malo”, reče baba, “obećala san dici napravit ušćipke”.

Apači s Peruče, što se hrane bobicama i ribom iz jezera, još su dobri jer oni priznaju struju. Ponosnom Navaho plemenu iz Ploča već je i trafostanica problem. Čitali su valjda na dnevno.hr, na uglednom Kamenjaru, ustaškoj Wikipediji ili nekom takvom vjerodostojnom i citiranom hrvatskom portalu kako se od elektromagnetskog zračenja iz velikih bakrenih zavojnica dobiva rak na mozgu, autizam, šizofrenija, čak i, sačuvaj Bože, homoseksualnost, kako je jedan nevoljnik, nastavnik tehničkog odgoja, postao peder samo što je prošao na biciklu kraj trafostanice, te su ogorčeno ustali protiv toga zla u svojoj maloj varoši.

Domoroci demonstriraju diljem domovine. Prije nekoliko dana uznemirili su se i Komanči u Sukošanu kod Zadra, gdje su bijeli dušmani naumili podići meteorološki radar. Uzaludno su Indijance uvjeravali kako radar ne može biti štetan već i stoga jer nije usmjeren na tlo, nego skenira nebo, visoko iznad ljudskih glava. Nećeš majci! Indijanci znaju da će od meteorološkog radara svim ženama u selu narasti brkovi. Osim toga, zar je uopće potreba za meteorologijom? Ako ih zanima kakvo će sutra biti vrijeme, oni će kao i njihovi očevi i očevi njihovih očeva, promatrati ptice i žabe, gledati u dim ili gatati iz janjećih iznutrica.

Otprije nekog vremena ono što se u nas naziva zaštitom okoliša zabrinjavajuće je često samo parada neukosti. Neprosvijećenu se rulju potiče na pobunu protiv znanstvenih postignuća. I crkva i država, i ministri i biskupi u boljem slučaju šute i uzmiču od laži i predrasuda, a u gorem ih neodgovorno ohrabruju pa i sami šire. Elektrane, trafostanice, dalekovodi, telefonske instalacije, radari, antene, rendgeni i drugi, do jučer vrijedni izumi, odjednom su postali neprijatelji koji nam truju zrak, tlo i vodu, paraliziraju pluća, uništavaju crvena krvna zrnca, prže mozak. Popis opasnih uređaja svakodnevno je sve dulji. Već za koju godinu Hrvati će vrištati od užasa ako tkogod uključi usisivač. Zvat će policiju da ih susjed zrači vodokotlićem.

Da je precima otprije pedeset ili sto godina naša današnja pamet, ne bi bilo termoelektrana ni u Žitnjaku ni na Trešnjevci. Niti bi Zagreb bio grad. Čučali bismo ispred šatora od goveđih koža i na otvorenom plamenu pekli vjeverice.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2021 05:57