Kako je to moguće, grlili su se i ljubili, slala mu je mailove da ga voli, a sad tvrdi da ju je silovao? Suđenje holivudskom producentu Harveyju Weinsteinu mnogima djeluje totalno nevjerodostojno. Što je ovo, godinama joj je bio dobar, a sad ga tuži?
To je uobičajeno, većina žrtava nastavlja odnos sa zlostavljačem, to je prije pravilo nego iznimka, objasnila je psihijatrijska forenzičarka Barbara Ziv na suđenju Weinsteinu u New Yorku.
Većina onoga što mislimo o silovanju je krivo, ističe ekspertica za seksualno nasilje. Žene se boje mraka i nepoznatih, ali u 85 posto slučajeva silovatelj je muž, dečko, netko poznat. Većina se neće braniti. Većina ih neće prekinuti vezu, brak, neće prijaviti silovatelja. Nastavit će mu slati srdačne mailove.
“Uobičajeno je, točnije to je pravilo, nastaviti kontakt s napadačem”, tvrdi Ziv. “Taj kontakt može varirati od razmjene poruka i e-maila, do nastavka odnosa ili čak razvijanja odnosa s napadačem”, ističe sudska vještakinja u 200 procesa za seksualno nasilje, među ostalim i u slučaju Billa Cosbyja.
Pogrešna je ideja da će se žrtva braniti, a ako se nije branila, onda nije silovanje. “Ideja da žrtva odgovara na seksualni napad vrištanjem, udaranjem, ugrizima, to je krivo. Događa se, ali rijetko”, tvrdi Ziv. Kako će tko reagirati, totalno je individualno: puno ih svjedoči da su bile u šoku i nisu se mogle maknuti.
Većina žrtava ne prijavljuje, sebe krive za to što se dogodilo. Računa se da na jedan prijavljeni slučaj silovanja dolazi 15 do 20 neprijavljenih. Kad ju je prijateljica nagovarala da Weinsteina prijavi, glumica Anabella Sciorra je bila prestravljena: To će mi uništiti karijeru. “Većina misli: mogu to ostaviti iza sebe, mogu nastaviti sa svojim životom, ne želim pogoršavati stvari. Neću mu dopustiti da mi ugrozi posao ili uništi moje odnose s drugima”, rekla je Ziv na suđenju Weinsteinu za dva silovanja i napada 2006. i 2013. Optužuje ga više od 90 žena, a ako mu se tu dokaže predatorski obrazac ponašanja, mogao bi doživotno u zatvor.
Proučavajući tisuće slučajeva, Ziv je zaključila da postoji “preko 100 različitih reakcija” na seksualno zlostavljanje. Ideja da možete po nečijem izgledu i ponašanju zaključiti je li silovan totalno je pogrešna, što je sjajno razobličio Paul Verhoeven u filmu “Elle”.
Glavna glumica je snažna, lijepa, dominantna, sređena. Ničim neće pokazati da je silovana. Neke će žrtve dobiti PTSP i teško traumatizirane postati ovisne o drogi ili alkoholu, a druge će se pretvarati da je sve u najboljem redu. Većina pokušava zaboraviti i ići dalje, kao da se ništa nije dogodilo.
“Ekstremno je uobičajeno” da žrtve ostaju u kontaktu sa silovateljem, objašnjava Barbara Ziv. Da ostaju u braku, u vezi, u istoj firmi. Nekad iz straha. “Oni ne pokazuju samo da su fizički dominantni, također implicitno ili eksplicitno prijete svojoj žrtvi.” Ili žrtve ne žele da ih drugi vide kao žrtvu. Ne žele da im se život raspadne.
Da, sasvim je normalno da ga je do jučer grlila i ljubila, a onda kaže da ju je silovao prije 5 ili 10 godina. Kao kad vam se razvode prijatelji, pa s par godina zakašnjenja saznate što se događalo iza fasade. Teško da će se brak raspasti nakon prvog silovanja, nasilnici dobro odmjeravaju teren. “Nekad žene nastavljaju odnos s napadačem jer ne vjeruju zbilja da im se to dogodilo. Nadaju se da je to neka greška. To možete stalno čuti”, objašnjava Ziv.
I ne razumijem one koji se tome čude. Tek od 1997. možemo kažnjavati muževe koji siluju žene, dotad toga nije bilo u zakonu, silovanje u braku je bilo normalna stvar. U staroj Jugoslaviji je vrijedio zakon koji silovatelja oslobađa krivnje ako oženi žrtvu, što sad Erdoğan vraća u Tursku. Do jučer je dakle to i kod nas bila definicija braka, definicija društveno poželjnog suživota muškarca i žene. A vi se čudite zašto nije ranije prijavila.