Naravno da samo maligna vlast može slaviti čovjeka koji je predvodio ubijanje nekog grada, kao što je general JNA Mladen Bratić, jedan od onih koji su ubijali Vukovar i Vukovarce, prije negoli je i sam doživio istu sudbinu. I potpuno je razumljivo što su hrvatske državne institucije kritizirale ovu odluku vlasti u Srbiji.
Napokon, kakva je današnja Srbija, pokazala su čak tri prošlotjedna događaja. U Novom Sadu je postavljena spomen-ploča generalu Bratiću, zapovjedniku u napadu na Vukovar, a nekoliko dana poslije je Ministarstvo obrane Srbije promoviralo knjigu Ilije Brankovića naslovljenu “Tuzlanska kapija - režirana tragedija”, kojom se negiraju sudski utvrđene činjenice o ratnom zločinu postrojbi Ratka Mladića u kojem je poginula 71 mlada osoba u Tuzli 1995. godine. Kao šlag na tortu, u okolici Kragujevca lokalne su vlasti imenovale ulicu po četničkom vođi, zloglasnom Draži Mihailoviću.
Naravno da je bezobrazno i bezobzirno kada na sve ove skandalozne odluke svojih podređenih Aleksandar Vučić nonšalantno odgovara u smislu “pogledajte sebe, a Srbiju ostavite na miru”. Njegova Srbija podsjeća na Hrvatsku iz druge polovice devedesetih, kada je cjelokupna vlast bila koncentrirana u Predsjedničkim dvorima. I vlast u Srbiji je potpuno u Vučićevim rukama, a iz njegova se ureda upravlja medijima, sudstvom, poduzećima, pa čak i navijačkim skupinama.
Vlast je čvrsto povezana s vrhom Srpske pravoslavne crkve, opozicija je razmrvljena, a svaki političar koji se usudi kritizirati Vučića može biti siguran da će biti etiketiran kao izdajnik. Napokon, Vučić se nikada nije ogradio od izjave u kojoj je usporedio Hrvatsku i nacističku Njemačku. “Njihov će križ zauvijek biti iskrivljen i kukast, naš nikad i zato je Srba u Hrvatskoj danas za 90 posto manje. To nije politika, to je istrebljenje jednog naroda, to je konačno rješenje i to je zločin”, rekao je Vučić o Oluji prije nekoliko godina, prešućujući prethodne zločine nad Hrvatima.
U Srbiji nikada nije provedena denacifikacija s ciljem raskidanja s idejom “svi Srbi u jednoj državi”. Upravo suprotno, tamošnja službena politika i sve institucije kontinuirano cementiraju mit u kojem su Srbi predstavljeni kao žrtve, što je odvratna manipulacija, posebno kada se odnosi na masakriranje Vukovara i tamošnjih ljudi ili negiranje zločina nad tuzlanskom omladinom.
Ali, uvijek postoji taj “ali”. Upozorenja i optužbe koje ovih dana dolaze iz Hrvatske bile bi kudikamo čvršće da smo sami raščistili sa sramotnim dijelovima vlastite povijesti. Ovako, moramo gutati knedle kada licemjerni srpski vožd odgovara da se ulice u hrvatskim gradovima nazivaju po ustaškom ministru Mili Budaku, a vlasti na službena primanja pozivaju Mirka Norca, koji je ležao u zatvoru zato što je strijeljao nevine srpske civile. Može li itko osporiti Ognjena Krausa kada na obljetnicu Kristalne noći - koju ove godine nije obilježila niti jedna važna državna institucija - iznese optužbu kako se u Hrvatskoj izjednačavaju antifašistički pokret i ustaški pokret, žrtve i koljači, a pseudopovjesničari stvaraju novu povijest i rehabilitiraju NDH?
Kao što u Srbiji nije provedena denacifikacija, tako se u Hrvatskoj već četvrt stoljeća ne pokušava zaustaviti puzajuća reustašizacija. Iza toleriranja ušatih “U” i “Za dom spremni” na javnim mjestima i negiranja jasenovačkog zla ne stoje nekakvi opskurni neoustaški marginalci, nego, kao i preko Drine i Dunava, kada je riječ o velikosrpstvu, vlasti, kako svjetovne tako i duhovne. Da se počistilo ispred vlastitog praga, bilo bi puno lakše odgovoriti povijesnim falsifikatorima iz susjedstva. Ali, nije se, niti se želi.