Kakav masakr naše nevine mladosti događa se iz časa u čas! Može li se uopće izmjeriti zločin koji čine nemoralni filmovi… film ište pročišćenje jer je postao smrtna prijetnja moralu. Ako mislite da je gornji iskaz gnušanja izjava kakvog katoličkog biskupa uzrujanog Sodomom suvremene kulture, onda ste zapravo posve u pravu. Ali, rečenica koju ste upravo pročitali nije prosvjed visokog prelata protiv “Big Brothera” ili “Trenutka istine”, niti izjava protiv igrice Grand Theft Auto ili horora s mučenjem. Izjava koju navodimo, zapravo, uopće nije nova. Izustio ju je u listopadu 1933. apostolski nuncij u Sjedinjenim Državama, mosinjor Cicognani, i to na konvenciji katoličkih udruga za moral u New Yorku. Ta izjava jedna je od mnogih iz tog doba u kojima se upozorava na štetni utjecaj komercijalnog filma te na prekomjerno nasilje.
Kriv je glasnik
Otkad je izumljen film je izložen optužbama da kvari društvo, što seksom, što nasiljem. Sociolog filma Garth Jowett u svojoj klasičnoj knjizi iz 1976. “The Democratic Art” navodi i najraniji poznati primjer akcije protiv nasilja na filmu: godine 1909. pokrenuta je u SAD-u inicijativa da se u kinima zabrane snimci boksačkih mečeva zbog prekomjernog nasilja, pri čemu nikom nije palo na pamet da možda zabrani i sam - boks. I upravo tu leži ironija mnogih povika na nasilne filmove: život je obično mnogo nasilniji od ekrana, ali su ljudi ipak skloniji “ubijati glasnika” nego podići netoleranciju prema nasilju u svakodnevici.
(Švedska, 1960.)
Klasični film redatelja Ingmara Bergmana o osveti. Junak filma (Max Von Sydow) srednjovjekovni je domaćin čija je kći silovana i zadavljena pokraj rijeke. On potom otkriva da su gosti koje je susretljivo primio u kuću ustvari počinitelji zločina. Slijedi slijepa osveta iza koje ne ostaje zadovoljština.
(Njemačka, 2001.)
“Eksperiment” redatelja Olivera Hirschbiegela je film koji prikazuje izvorišta fašizma. U filmu psiholozi podijele volontere u dvije grupe i daju im zadaću da glume zatvorenike i čuvare. Opit se, međutim, ubrzo otme kontroli kad se “čuvari” počnu sadistički iživljavati nad “zatvorenicima”. Hirschbiegelov film sumorna je dijagnoza ljudske prirode.
Nasilje u Bibliji
Zašto se film i nasilje vole? Prvi razlog je očit: nasilje je filmično, ono se sastoji od kinetičkih atrakcija kakve svaki medij pokretne slike ljubi. No, afiniteti filma i prema nasilju dio su većeg problema. Nasilje nije samo sastavni dio filma nego i čitave kulture. Kao nadobudni roditelj, svojedobno sam pokušao dijete upoznati s Biblijom i shvatio da se dobar dio Starog zavjeta sastoji od masovnih stradanja i prizora nepojmljive okrutnosti. Štokavska deseteračka epika također je prepuna presječenih grlca bijelih i drugih prizora okrutnosti. Ikonografija katolicizma puna je grafičkih prikaza mučenja, iščupanih očiju na tanjuru (sveta Luce), glava raspolućenih sjekirom (sveti Petar Mučenik) i tijela izbušenih sulicama (sveti Sebastijan). Američki autor B horora Larry Cohen svojedobno je rekao da bi svaki moralist koji filmu prigovara zbog nasilja morao pogledom obići oltare župne katoličke crkve. O odnosu nasilja na filmu i ponašanja u društvu postoje stotine studija, od onih koje optužuju kinematografiju za poticanje nasilja pa do onih koje ismijavaju tu moralnu paniku. Te rasprave na Zapadu su se osobito razgorjele nakon školskog masakra u Columbineu 2001., a potpire se svaki put nanovo nakon masovnih izljeva tinejdžerskog nasilja poput recentna dva u Alabami i okolici Stuttgarta. U posljednjem desetljeću, međutim, kažiprst moralne panike kudikamo je manje usmjeren na kinematografiju, zato što i njen utjecaj na tinejdžere slabi. Umjesto filma, predmet sumnjičenja su kudikamo više postale igrice, a neke od njih, poput “Grand Theft Auta” ili “Dooma”, predmet su desetljetnih debata.
Školski masakri zaokupili su kao tema mnoge filmaše, no estonski film “Klass” Ilmara Raaga u nečemu je potpuna iznimka. U njegovu filmu masovni ubojice su jadnici izmučeni mobbingom vršnjaka i psihološkim terorom. Nakon eskalirajućeg ponižavanja, oni grabe oružje i posmiču vršnjake u kantini, na način koji zloslutno podsjeća na Columbine.
Modernistički klasik Miklosa Jancsa na prvi je pogled povijesni spektakl: godine 1948. austrijska vojska privodi mađarske revolucionare, internira ih na pustom polju i selektira za kažnjavanje. U Jancsovoj viziji, međutim, “Szegenylegenyek” se pretvara u paradigmatski film o nasilju onako kako ga shvaćaju marksisti.
Napad na igrice
Tako su nakon nedavnog njemačkog masakra iz lanaca trgovina uklonjene igrice “Far Cry” i “Counter Strike”, omiljene razbibrige maloljetnog masovnog ubojice. Paradoks je da upravo u ovom desetljeću, kad film više nije dežurna babaroga kao u doba biskupa Cicognanija, svjedočimo filmskom trendu koji doista zavređuje moraliziranje. Ova je dekada na vrh box office ljestvica iznijela podžanr kod kojeg nasilje nije samo atrakcijski dodatak, nego sama srž žanra. Riječ je o “torture-porn” filmovima poput ciklusa “Saw” i “Hostel”, u kojima žanr strave služi samo kao okvir za groteskne prizore mučenja.
Ideološka selekcija
Premda sam kao filmski kritičar upućen na gledanje koječega i otvoren za svašta, iskreno, nikad nisam uspio razumjeti zašto bi netko dao novac da gleda takvo što. Takvi filmovi, nekad svedeni na videotečnu specijalističku nišu, međutim, danas su se razmiljeli multipleksima, imaju odlične utrške, a kao da nije dosta ovako, “poboljšava” ih se i 3D-om.
Nasilje ne mora nužno značiti fizičko zlostavljanje jednog pojedinca od drugog. Ono može biti gradivni princip cijelog društva. Upravo takav film prikazuje Goran Paskaljević u ovom filmu, snimljenom prema makedonskoj drami Deana Dukovskog, i to u vrijeme kad je Miloševićev režim na samom kraju. U “Buretu baruta” nasilje ima sve moguće oblike.
Nastao u produkciji BBC-ja Belfast i pod uredničkom rukom Dannyja Boylea, “Elephant” je 39-minutni kratki film s čak šesnaest ubojica koji smiču žrtve bez uzrujavanja, emocije, čak i volje za bijegom. Scenarist filma bio je glasoviti irski pisac Bernard Mc Laverty. “Elephant” je bio strašan komentar sjevernoirske eskalacije političkog nasilja.
Povika protiv nasilja u filmu uvijek je bila i ostala ideološki selektivna. Moralisti su u filmu najčešće prokazivali filmove koji su nasilje prikazivali u svoj svojoj grubosti i odurnosti, iako bi se dala braniti teza da je to jedini etički prihvatljivi način prikazivanja nasilja u filmu - zato što gledatelja suočava s konzekvencama. S druge strane, filmovi u kojima se smrt i nasilje ublaženo estetizira, obično su prolazili bez društvene difamacije, osobito ako im je sadržaj bio društveno poželjan. Filmskim povjesničarima nisu smetali estetizirani prikazi pogibija Teutonaca u Ejzenštejnovu “Aleksandru Nevskom”, kao ni buketi Nijemaca koji lete u zrak kad partizani u jugoslavenskim filmovima dignu u zrak bunker. Nitko nije spominjao nasilje kad su posrijedi bili (vrsni) partizanski “akcići” Žike Mitrovića i Hajrudina Krvavca, niti je moralistima bilo zazorno kad u “Pearl Harboru” Michaela Baya deseci kompjutorski generiranih mornara lete zrakom u pirotehničkom baletu. Valovi moralne panike obično su se obrušavali o redatelje poput Sama Peckinpaha ili Stanleyja Kubricka, kod kojih nasilje ima sirove, mesnate i krvave posljedice. Rekli bismo, kao i u životu.
To je prvi film Poljakova glasovitog “Dekaloga” i prvi film koji će dobiti Europsku filmsku nagradu, tada zvanu Felix. Film se sastoji od dva dijela. U prvom se prati ubojica koji tijekom banalnog grabežnog napada usmrti taksista. Drugi dio minuciozno i mučno izlaže zbivanja uoči i tijekom izvršenja smrtne kazne. Nasilje je sadržaj Poljakova filma - on ga prikazuje pomno i sa svim nijansama, dok nam ne iziđe na nos. Pritom je nasilje zrcalno: zlodjelo je nasilje, ali nasilje je i kazna, ubijanje ostaje ubijanje, a osveta je odvratna koliko i ono što osvećujemo. Kieslowskog bi trebao vidjeti svaki pristaša smrtne kazne.
Michael Haneke napravio je dvije verzije “Funny Games” - prvu 1997. u Austriji i drugu 2007. u Hollywoodu - no rijeË je o navlas istom filmu, samo što ameriËki ima holivudska lica. Bit ovog filma nije nasilje, nego naËin na koji u kinu reagiramo na njega. Haneke nas pušta da vjerujemo da Ęe film poĘi uvrijećenim putem: obrat, obraËun, kazna, zadovoljština. To se, meĐutim, ne dogaĐa, a Haneke nas suoËava s nesvjesnom ćeljom - da ćudimo za još nasilja, za odmazdom.
Kad je vrijeme za paniku
Slijedeći ovakvo razmišljanje, moglo bi se reći da su najpoželjniji filmovi o nasilju oni koji su neugodni, a najzazorniji oni kod kojih se smiče, ubija i kolje olako, a smrt izgleda zabavno. To je kriterij kojim smo se vodili birajući filmove koji govore o grozoti nasilja. Većina filmova koje smo odabrali kao edukativno iskustvo jesu nasilni, a neki od njih čak i iznimno nasilni. No, ono što mi se čini bitnim jest da nasilje u njima nije načinjeno s ciljem ugode, nego odvraćanja od ugode. Kad nasilje, naime, postane geg, onda doista ima razloga za moralnu deračinu.
“This Is England” Shanea Meadowsa generacijski je film antinostalgije. Junak filma klinac je koji odrasta u radničkom britanskom gradiću osamdesetih. Otac mu je poginuo na Falklandima, a vršnjaci se iživljavaju nad njim. Na koncu, on nalazi čvrsti autoritet u pokrovitelju, samo što je taj pokrovitelj skinhed i nacist. Meadowsov film trpko demonstrira kako je moguće odabrati nasilje i mržnju iz deficita ljubavi, iz potrebe da se utopite u toplom, spokojnom krdu. Film koji bi HTV trebao reprizirati danomice u “prime timeu”.
Drama debitantske redateljice Kimberly Pierce bljesnula je poput meteora kad se 1999. pojavila na neovisnom filmskom tržištu. Nikakvo čudo, jer je riječ o jednom od najpotresnijih filmova o nesnošljivosti prema drukčijima. Baziran na istinitom događaju, film pripovijeda o Brandon Teeni, tinejdžerskoj transseksualki koja živi u malom mjestu u Nebraski pod identitetom muškog tinejdžera. Kad “ekipa” otkrije da je Teena “nešto drugo”, siluju je i ubiju. Ozbiljan klasik političkog “gender” filma.
Jurica Pavičić
Kriv je glasnik
Otkad je izumljen film je izložen optužbama da kvari društvo, što seksom, što nasiljem. Sociolog filma Garth Jowett u svojoj klasičnoj knjizi iz 1976. “The Democratic Art” navodi i najraniji poznati primjer akcije protiv nasilja na filmu: godine 1909. pokrenuta je u SAD-u inicijativa da se u kinima zabrane snimci boksačkih mečeva zbog prekomjernog nasilja, pri čemu nikom nije palo na pamet da možda zabrani i sam - boks. I upravo tu leži ironija mnogih povika na nasilne filmove: život je obično mnogo nasilniji od ekrana, ali su ljudi ipak skloniji “ubijati glasnika” nego podići netoleranciju prema nasilju u svakodnevici.
(Švedska, 1960.)
Klasični film redatelja Ingmara Bergmana o osveti. Junak filma (Max Von Sydow) srednjovjekovni je domaćin čija je kći silovana i zadavljena pokraj rijeke. On potom otkriva da su gosti koje je susretljivo primio u kuću ustvari počinitelji zločina. Slijedi slijepa osveta iza koje ne ostaje zadovoljština.
(Njemačka, 2001.)
“Eksperiment” redatelja Olivera Hirschbiegela je film koji prikazuje izvorišta fašizma. U filmu psiholozi podijele volontere u dvije grupe i daju im zadaću da glume zatvorenike i čuvare. Opit se, međutim, ubrzo otme kontroli kad se “čuvari” počnu sadistički iživljavati nad “zatvorenicima”. Hirschbiegelov film sumorna je dijagnoza ljudske prirode.
|
DJEVIČANSKI IZVOR
|
|
|
EKSPERIMENT
|
Nasilje u Bibliji
Zašto se film i nasilje vole? Prvi razlog je očit: nasilje je filmično, ono se sastoji od kinetičkih atrakcija kakve svaki medij pokretne slike ljubi. No, afiniteti filma i prema nasilju dio su većeg problema. Nasilje nije samo sastavni dio filma nego i čitave kulture. Kao nadobudni roditelj, svojedobno sam pokušao dijete upoznati s Biblijom i shvatio da se dobar dio Starog zavjeta sastoji od masovnih stradanja i prizora nepojmljive okrutnosti. Štokavska deseteračka epika također je prepuna presječenih grlca bijelih i drugih prizora okrutnosti. Ikonografija katolicizma puna je grafičkih prikaza mučenja, iščupanih očiju na tanjuru (sveta Luce), glava raspolućenih sjekirom (sveti Petar Mučenik) i tijela izbušenih sulicama (sveti Sebastijan). Američki autor B horora Larry Cohen svojedobno je rekao da bi svaki moralist koji filmu prigovara zbog nasilja morao pogledom obići oltare župne katoličke crkve. O odnosu nasilja na filmu i ponašanja u društvu postoje stotine studija, od onih koje optužuju kinematografiju za poticanje nasilja pa do onih koje ismijavaju tu moralnu paniku. Te rasprave na Zapadu su se osobito razgorjele nakon školskog masakra u Columbineu 2001., a potpire se svaki put nanovo nakon masovnih izljeva tinejdžerskog nasilja poput recentna dva u Alabami i okolici Stuttgarta. U posljednjem desetljeću, međutim, kažiprst moralne panike kudikamo je manje usmjeren na kinematografiju, zato što i njen utjecaj na tinejdžere slabi. Umjesto filma, predmet sumnjičenja su kudikamo više postale igrice, a neke od njih, poput “Grand Theft Auta” ili “Dooma”, predmet su desetljetnih debata.
Školski masakri zaokupili su kao tema mnoge filmaše, no estonski film “Klass” Ilmara Raaga u nečemu je potpuna iznimka. U njegovu filmu masovni ubojice su jadnici izmučeni mobbingom vršnjaka i psihološkim terorom. Nakon eskalirajućeg ponižavanja, oni grabe oružje i posmiču vršnjake u kantini, na način koji zloslutno podsjeća na Columbine.
Modernistički klasik Miklosa Jancsa na prvi je pogled povijesni spektakl: godine 1948. austrijska vojska privodi mađarske revolucionare, internira ih na pustom polju i selektira za kažnjavanje. U Jancsovoj viziji, međutim, “Szegenylegenyek” se pretvara u paradigmatski film o nasilju onako kako ga shvaćaju marksisti.
|
RAZRED (Estonija, 2007.)
|
|
|
GOLAĆI/JADNI LJUDI (Mađarska, 1965.)
|
Napad na igrice
Tako su nakon nedavnog njemačkog masakra iz lanaca trgovina uklonjene igrice “Far Cry” i “Counter Strike”, omiljene razbibrige maloljetnog masovnog ubojice. Paradoks je da upravo u ovom desetljeću, kad film više nije dežurna babaroga kao u doba biskupa Cicognanija, svjedočimo filmskom trendu koji doista zavređuje moraliziranje. Ova je dekada na vrh box office ljestvica iznijela podžanr kod kojeg nasilje nije samo atrakcijski dodatak, nego sama srž žanra. Riječ je o “torture-porn” filmovima poput ciklusa “Saw” i “Hostel”, u kojima žanr strave služi samo kao okvir za groteskne prizore mučenja.
Ideološka selekcija
Premda sam kao filmski kritičar upućen na gledanje koječega i otvoren za svašta, iskreno, nikad nisam uspio razumjeti zašto bi netko dao novac da gleda takvo što. Takvi filmovi, nekad svedeni na videotečnu specijalističku nišu, međutim, danas su se razmiljeli multipleksima, imaju odlične utrške, a kao da nije dosta ovako, “poboljšava” ih se i 3D-om.
Nasilje ne mora nužno značiti fizičko zlostavljanje jednog pojedinca od drugog. Ono može biti gradivni princip cijelog društva. Upravo takav film prikazuje Goran Paskaljević u ovom filmu, snimljenom prema makedonskoj drami Deana Dukovskog, i to u vrijeme kad je Miloševićev režim na samom kraju. U “Buretu baruta” nasilje ima sve moguće oblike.
Nastao u produkciji BBC-ja Belfast i pod uredničkom rukom Dannyja Boylea, “Elephant” je 39-minutni kratki film s čak šesnaest ubojica koji smiču žrtve bez uzrujavanja, emocije, čak i volje za bijegom. Scenarist filma bio je glasoviti irski pisac Bernard Mc Laverty. “Elephant” je bio strašan komentar sjevernoirske eskalacije političkog nasilja.
|
BURE BARUTA (Srbija, 1998.)
|
|
|
SLON (Alan Clarke, Sjeverna Irska, 1989.)
|
Povika protiv nasilja u filmu uvijek je bila i ostala ideološki selektivna. Moralisti su u filmu najčešće prokazivali filmove koji su nasilje prikazivali u svoj svojoj grubosti i odurnosti, iako bi se dala braniti teza da je to jedini etički prihvatljivi način prikazivanja nasilja u filmu - zato što gledatelja suočava s konzekvencama. S druge strane, filmovi u kojima se smrt i nasilje ublaženo estetizira, obično su prolazili bez društvene difamacije, osobito ako im je sadržaj bio društveno poželjan. Filmskim povjesničarima nisu smetali estetizirani prikazi pogibija Teutonaca u Ejzenštejnovu “Aleksandru Nevskom”, kao ni buketi Nijemaca koji lete u zrak kad partizani u jugoslavenskim filmovima dignu u zrak bunker. Nitko nije spominjao nasilje kad su posrijedi bili (vrsni) partizanski “akcići” Žike Mitrovića i Hajrudina Krvavca, niti je moralistima bilo zazorno kad u “Pearl Harboru” Michaela Baya deseci kompjutorski generiranih mornara lete zrakom u pirotehničkom baletu. Valovi moralne panike obično su se obrušavali o redatelje poput Sama Peckinpaha ili Stanleyja Kubricka, kod kojih nasilje ima sirove, mesnate i krvave posljedice. Rekli bismo, kao i u životu.
To je prvi film Poljakova glasovitog “Dekaloga” i prvi film koji će dobiti Europsku filmsku nagradu, tada zvanu Felix. Film se sastoji od dva dijela. U prvom se prati ubojica koji tijekom banalnog grabežnog napada usmrti taksista. Drugi dio minuciozno i mučno izlaže zbivanja uoči i tijekom izvršenja smrtne kazne. Nasilje je sadržaj Poljakova filma - on ga prikazuje pomno i sa svim nijansama, dok nam ne iziđe na nos. Pritom je nasilje zrcalno: zlodjelo je nasilje, ali nasilje je i kazna, ubijanje ostaje ubijanje, a osveta je odvratna koliko i ono što osvećujemo. Kieslowskog bi trebao vidjeti svaki pristaša smrtne kazne.
Michael Haneke napravio je dvije verzije “Funny Games” - prvu 1997. u Austriji i drugu 2007. u Hollywoodu - no rijeË je o navlas istom filmu, samo što ameriËki ima holivudska lica. Bit ovog filma nije nasilje, nego naËin na koji u kinu reagiramo na njega. Haneke nas pušta da vjerujemo da Ęe film poĘi uvrijećenim putem: obrat, obraËun, kazna, zadovoljština. To se, meĐutim, ne dogaĐa, a Haneke nas suoËava s nesvjesnom ćeljom - da ćudimo za još nasilja, za odmazdom.
|
KRATKI FILM O UBIJANJU (Krzystof Kieslowski, Poljska, 1988.)
|
|
|
FUNNY GAMES (Austrija, 1997./SAD, 2007.)
|
Kad je vrijeme za paniku
Slijedeći ovakvo razmišljanje, moglo bi se reći da su najpoželjniji filmovi o nasilju oni koji su neugodni, a najzazorniji oni kod kojih se smiče, ubija i kolje olako, a smrt izgleda zabavno. To je kriterij kojim smo se vodili birajući filmove koji govore o grozoti nasilja. Većina filmova koje smo odabrali kao edukativno iskustvo jesu nasilni, a neki od njih čak i iznimno nasilni. No, ono što mi se čini bitnim jest da nasilje u njima nije načinjeno s ciljem ugode, nego odvraćanja od ugode. Kad nasilje, naime, postane geg, onda doista ima razloga za moralnu deračinu.
“This Is England” Shanea Meadowsa generacijski je film antinostalgije. Junak filma klinac je koji odrasta u radničkom britanskom gradiću osamdesetih. Otac mu je poginuo na Falklandima, a vršnjaci se iživljavaju nad njim. Na koncu, on nalazi čvrsti autoritet u pokrovitelju, samo što je taj pokrovitelj skinhed i nacist. Meadowsov film trpko demonstrira kako je moguće odabrati nasilje i mržnju iz deficita ljubavi, iz potrebe da se utopite u toplom, spokojnom krdu. Film koji bi HTV trebao reprizirati danomice u “prime timeu”.
Drama debitantske redateljice Kimberly Pierce bljesnula je poput meteora kad se 1999. pojavila na neovisnom filmskom tržištu. Nikakvo čudo, jer je riječ o jednom od najpotresnijih filmova o nesnošljivosti prema drukčijima. Baziran na istinitom događaju, film pripovijeda o Brandon Teeni, tinejdžerskoj transseksualki koja živi u malom mjestu u Nebraski pod identitetom muškog tinejdžera. Kad “ekipa” otkrije da je Teena “nešto drugo”, siluju je i ubiju. Ozbiljan klasik političkog “gender” filma.
|
OVO JE ENGLESKA (V. Britanija, 2007.)
|
|
|
DEČKI NIKAD NA PLAČU (SAD, 1999.)
|
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....