ZORAN PREDIN
Jedan je od trojice najpopularnijih slovenskih kantautora, posebno omiljen kod hrvatske publike posljednjih trideset godina, kako zbog svojih solističkih pjesama i nastupa u rokerskom, šansonijerskom i gypsy swing izdanju, tako i zbog sjajne niske iznimno značajnih albuma s istaknutom mariborskom novovalnom grupom Lačni Franz.
Povijest njegova prijateljevanja i suradnje s obitelji Dedić mnogo je dulja od prošle jeseni objavljenog albuma “Tragovi u sjeti” što ga je snimio uz klavirsku pratnju Matije Dedića i uključuje brojne nastupe s Arsenom Dedićem, s kojim je koncem 80-ih realizirao zajednički album “Svjedoci/Priče”. Zoran nikada nije krio svoje iskreno i istinsko divljenje prema najvećem i najznačajnijem hrvatskom kantautoru pa je to bio jak razlog da ga zamolimo za jedan osobni tekst o Arsenu.
Usuđujem si to priuštiti jer ga volim i poštujem. Iza takve šaljive najave stoji jednostavna i objektivna istina, da najavljujem izuzetnu osobu, pjesnika i fantastičnog kompozitora, živu legendu kantautorske glazbe europskog nivoa. Ali to je samo vrh ledene gore njegovih talenata.
Kad sam kao klinac na našoj crnobijeloj televiziji s roditeljima gledao prijenose jugoslavenskih glazbenih festivala, zapamtio sam pjevača koji je bio potpuno drugačiji od ostalih. Imao je vrlo osebujan glas i način interpretacije i bio gotovo jedini koji je pjevao svoje pjesme.
U bitki sa sobom
I ne samo to, mnogi ostali izvođači pjevali su njegove pjesme. Već se tada natjecao sam sa sobom. Moja mama njegove nastupe nije komentirala pa je to probudilo moju pažnju jer je kod svih ostalih spominjala ili frizuru ili odijelo. Arsen ju je zbunio. Nije bio kao drugi.
Dvadeset godina poslije snimili smo zajednički album i meni su se ostvarili snovi. Zajedno smo vježbali, snimali, pjevali i nastupali. Gledao sam, slušao i učio. Bio sam šegrt kompozitoru i tekstopiscu velikanu, koji mi je otkrio i svoju ljudsku stranu, od koje sam naučio što znači biti beskompromisan u obrani svojih ideja i pogleda na svijet. Arsen mi je kao stariji brat otkrio kako saslušati u sebi odjek vremena i kako naći zajednički nazivnik za milijune sličnih osjećaja i pretvoriti ih u verzove koji milijunima znače istu istinu:
Znam da će još
biti mladosti,
ali ne više ovakve; u
prosjeku tisuću
devetsto trideset osma.
Ja neću imati s kim ostati mlad, ako svi ostarite,
i ta će mi mladost
teško pasti,
a bit će ipak da
ste vi u pravu,
jer ja sam sam na ovoj
obali koju ste napustili
i predali bezvoljno...
(Arsen Dedić - Ne daj se, Ines)
Ako biste imali priliku vidjeti njegovu radnu sobu, bilo bi vam iz prve jasno o čemu govorim. Toliko historije, glazbene literature i poezije u jednu radnu sobu teško stane. Kao da si upao u vremeplov i u njegovu laboratoriju sreo čarobnjaka, u kojem postoji više osoba, više različitih stvaraoca, koji stvaraju bolje uvjete za naš život. U sebi nosi slikara koji svojim crtežima i slikama otkriva suštinu svima poznatih osjećaja i impresija na način svojstven samo najvećim umjetnicima. To je taj genijalni najjednostavniji način, bez suvišnih poteza.
Uvijek otvara dušu
Isti je u svojoj poeziji i u svojim tekstovima. Do suštine dolazi glavnim putem, bez oklijevanja, tako da ti se svaka tema koje se lati učini domaćom, kao da je tvoja vlastita, da u jednom trenutku sam sebi kažeš “pa i ja tako razmišljam i osjećam”. Arsen ti uvijek otvara dušu na način da ti se čini kao da si je sam otvorio. Navede te da u sebi otkriješ osjećaje i misli kojih nisi bio svjestan. Tu je stvarno velik. Ima izuzetan smisao za humor. Njegove su dosjetke i anegdote neprikosnoveni čisti užitak, ako imaš, naravno, svoj prijemnik podešen na istu frekvenciju. Nadam se da piše autobiografiju i da će jednoga dana objaviti izbor svojih anegdota. Suvremenih, a pogotovo onih iz prošlih vremena bivše zajedničke zemlje, u kojima nastupaju uz maršala Tita, ljepotice koje je sreo, glazbene legende s kojima je radio, veliki izbor srdačnih amatera koje je sreo na festivalima i većina konobara s kojima se posvađao. Tu bi se mogli objaviti i novinski isječci koje godinama skuplja iz raznoraznih dnevnih novina i dodaje im svoje izvanredno duhovite komentare. Moram spomenuti i prigodne recitacije tipa “Hvala mama, za zaseko!”, kojima je izumio stand up prije nego što je takav humor uopće dobio to ime. Nemamo dovoljno prostora da nabrojim sve. Da spomenem još samo fenomenalnu suradnju s Bulatom Okudžavom, kojeg je doveo u Zagreb.
Takvu dugu talenata u sebi mogu nositi samo izuzetne osobe, jer takva duga traži poseban karakter i jaku ličnost. Arsen je čovjek koji nikad ne laže, ni sebi, a pogotovo ne drugima. Bezgranično je radišan i principijelan u svome radu. Ono što traži od sebe, traži i od drugih. A to je vrhunski nivo, vrhunski stil i vrhunska intrepretacija.
Iznad vremena
Zbog tih osobina od prosječnih osoba iza leđa dobiva oznaku, koja mu se, siguran sam, intimno sviđa, da je težak karakter. A s teškim karakterom se danas u modernim, beskičmenim vremenima teško živi. Arsenu to ne smeta previše. On je iznad vremena. Summa summarum, s Arsenom nikad nije dosadno.
Možda jedino kad pjeva uz matrice, rekao je nepoznati obožavatelj.