Uzeti godišnji odmor, kupiti kartu za Honduras, putovati dva dana zrakoplovom, u tjedan dana obaviti 15 operacija na desetero djece i vratiti se umoran, ali zadovoljan u Zagreb jer je učinjen barem mali pomak u zdravlju honduraških mališana može samo onaj tko jako voli svoj posao, ali i ljude koji su vrijedni svakog poklona. Da bi se to postiglo, ni odlazak u nepoznato nije prepreka. Učinio je to doc. dr.
Darko
Antičević, dječji ortoped s Klinike za ortopediju KBC-a Zagreb, kad je početkom rujna odlučio svoje znanje u kirurgiji dječje ortopedije pokloniti onima kojima je suvremena medicina nerijetko nedostupna.
Preko CURE neprofitne organizacije, doc. dr. Antičević uputio se u rujnu u San Pedro Sula gdje ga je dočekalo još nekoliko kolega iz SAD-a, te dva studenta medicine i sestra instumetarka, potomak Maya, te jedan domaći dječji ortoped. Sam doc. dr. Antičević u tome ne vidi nikakvu hrabrost ili neko veliko djelo, ističe da ljudi moraju jedni drugima pomagati, te da nije sve u blještavilu velikih operacijskih dvorana u kojima ne nedostaje ni jedan instrument ili lijek.
Svijet je pun deklarativnih potpora, treba zaista pomoći
"Zadovoljstvo je kad vidite sretna lica djece i njihovih roditelja koji su u bolnicu San Pedro Sula došli iz svih dijelova Hondurasa i kad operacija uspije unatoč skromnim uvjetima za rad". Ističe kako u svijetu uvijek netko treba pomoć i sebično je ne pružiti je ako se može. Liječničko poslanje je pomagati drugima a da to nije uvijek za plaću.
Zašto baš Honduras? "Prije dvadesetak godina, kad sam bio na stručnim usavršavanjima u Engleskoj, Švicarskoj, SAD-u i Austriji, na početku svoje karijere dječjeg kirurga, upoznao sam ljude koji su radili za POSNA-u (The Pediatric Orthopaedic Society of North America), udrugu koja se diljem svijeta brine o malim ortopedskim pacijentima, a među njima i jednog od osnivača Neda Schwentkera. Iz razgovora s njima shvatio sam da oni nerijetko idu operirati u zemlje u kojima stanovnici oskudijevaju u kvalitetnoj zdravstvenoj zaštiti, poglavito u Indiju, Afriku i Južnu Ameriku", kaže. U međuvremenu dr. Antičević je turistički bio u južnoj i srednjoj Americi što je bilo dovoljno da se stvori "tajna veza". Poziv CURE, neprofitne organizacije koja organizira zdravstvenu skrbu u desetak zemalja u razvoju, a koji je stigao lani, dr. Antičević shvatio je kao izazov i odlučio - ide u Honduras!
Odlučeno - učinjeno. Ispunio je potreban upitnik, cijepio se protiv bolesti koje bi mogao usput pokupiti, kupio o svom trošku zrakoplovnu kartu i zaplovio u nepoznato. Put ga je vodio preko Züricha i Miamija do San Pedro Sule. U Hondurasu, siromašnoj zemlji nasuprot Karibima, više od 50 posto stanovništa živi ispod granice siromaštva. Ono što naprave svako malo uništi neki od uragana poput razornog Mitch, pa je i liječnička skrb više nego skromna.
Na oko 8,5 milijuna stanovnika u Hondurasu je 50 ortopeda, a samo jedan dječji, dr. Gustavo Vasquez, koji je bio i domaćin dr. Antičeviću.
Umjesto u hotelu, dr. Antičević osam je dana živio kod dr. Vasqueza u njegovoj kući okružen visokim zidom. S obzirom na razmjere kriminala u Hondurasu, kuće imućnijih stanovnika opasane su s tri metra visokim zidom i žicom. Na ulazu u naselje stoje naoružani čuvari, a stoje i kad se uđe u naselje gdje opet svaku kuću okružuje visok zid. San Pedro Sula opisuju kao "disfunkcionalni grad" u kojem "noću nije preporučljivo voziti, a promet je danju kaotičan i opasan".
Ne tako davno i mi smo bili u situaciji da nam drugi pomažu svojim znanjem pa mislim da je došlo vrijeme da dobročinstvom vratimo drugima, kaže dr. Antičević.
"Nisam imao vremena za bolje upoznavanje s gradom, jer radni dan počinje u šest, kad se u Hondurasu rađa i sunce. Temperatura je tada već 32 stupnja, a gotovo svakog dana padne i kiša. No zbog visokih temperatura sve se brzo osuši. U bolnicu sam dolazio u 7 kroz vrlo gust promet, a potom je slijedio pregled bolesnika da bi već u 9 počele prve operacije. Mala pauza za ručak i nastavak operacija sve do pola šest navečer, a u šest zalazi sunce. Naša mala ekipa okupila bi se na večeri oko osam sati i onda počinje društveni život - razgovori, razmjena iskustava, pa i poneka pjesma ili svirka gitare", opisuje svoje honduraške dane dr. Antičević. Nakon što se razmisli i pripremi za operacije sljedećeg dana, počinak je jedino logično rješenje. Njegova je ekipa u osam dana pregledala 60 djece iz cijelog Hondurasa. Najviše je bilo djece s tzv. uvrnutim stopalima, a njih 50 posto taj je problem imalo na oba stopala.
Na pitanje kakvi su uvjeti u bolnici u kojoj je operirao, dr. Antičević počinje optimističnom rečenicom: "Sljedeće godine trebala bi se sagraditi nova bolnica". Naime, udruga CURE donirat će bolnicu i vjeruju da će gradnja brzo završiti. Dodaje, kako pet dana nije imao snage snimiti bolnicu ni izvana jer baš ne ulijeva optimizam. Više nalikuje na neku sirotinjsku kuću, a ni unutrašnjost ne pruža puno bolju sliku.
"U istoj prostoriji s jedne strane leže operirana djeca s majkama, a s druge ginekološke bolesnice. No dojam je da svi pacijenti takvu situaciju stoički podnose", kaže dr. Antičević. Za bolje ne znaju!
Kad je riječ o djeci koju je operirao najčešće su to bile deformacije stopala, posljedice trauma, infekcije kosti i zglobova, deformacije kralježnice... Na žalost, dio tih problema kao što su uvrnuta stopala, ako se ne riješe u djetinjstvu, ostaje zauvijek. Odnosno, djeca ostaju invalidi koji teško hodaju. No državni sustav u tome ne može puno učiniti, pa socijalno osjetljivi stručnjaci iz razvijenih zemalja pomažu koliko mogu. Spomenute udruge financiraju najčešće bogati Amerikanci, a liječnici i tako rade besplatno. S obzirom na to da su primjerice u timu, kad je u Hondurasu bio dr. Antičević, bili i studenti medicine, naš ortoped smatra da to očito pokazuje da svi koji to žele mogu pomoći u skladu sa svojim mogućnostima, samo je potrebno nešto dobre volje i osobnog napora. U takvim timovima treba i medicinskih sestara i bolničara, te naravno liječnika. Ističe da je tada prvi put napravljena operacija tzv. Ilizarovom metodom koja se primjenjuje za srastanje nesraslih ili loše sraslih kostiju.
"Ne tako davno i mi smo bili u situaciji da nam drugi pomažu svojim znanjem pa mislim da je došlo vrijeme da dobročinstvom vratimo drugima", kaže dr. Antičević. Vidi u tome i profesionalni izazov. Kaže kako neke bolesti i deformacije u razvijenom svijetu gotovo da i ne postoje. Studenti i specijalizantni mogu ih vidjeti tek u udžbenicima, a u zemljama u razvoju mogu raditi, učiti i pomagati pravim pacijentima.
U Hondurasu je najviše malih pacijenta bilo iz pokrajine La Mosquita, i to oblasti Gracias a Dios, gdje žive izravni potomci nekadašnjih stanovnika južne Ameerike, gotovo u uvjetima od prije više stotina godina, kaže dr. Antičević. Naime, taj je dio Hondurasa postao poznat po tome što je film "Pirati s Kariba" sniman upravo u tom dijelu potpuno netaknute prirode, gdje nisu bile potrebne nikakve kulise niti je išta trebalo prilagođavati scenariju. I glavna sestra instrumentarka, za koju dr. Antičević kaže da je gotovo savršena u svom poslu, direktni je potomak tih starosjedilaca Hondurasa. Inače, statistike govore da je analiza DNK pokazala kako u Hondurasu živi čak 5 milijuna izravnih potomaka Maya. Na pitanje je li bilo vremena i za neki posjet carstvu Maya, dr. Antičević kaže kako je predzadnji dan boravka u Hondurasu krenuo prema Copanu ili, kako ga zovu, Parizu Maya. Tamo je, kaže, od 100. do 900. godine cvala njihova kultura, a od 300. do 900. godine, tvrdi povijest, bilo je zlatno doba Maya. No da bi se iz San Pedro Sule došlo do Copana, valja prijeći 160 kilometra, za što treba barem šest sati.
"Prije ulaska u autobus prolazite kontrolu ravnu onoj pri ulasku u američki zrakoplov. Razlog su, kako nam je rečeno, česti napadi u autobusu i zato se ništa ne prepušta slučaju. No kad se shvati da bez toga ne ide, čovjek se prilagodi i prepusti 'stručnjacima'. Nitko se ne buni", kaže dr. Antičević.
Dodaje kako se cijela ta tortura isplati jer u Copanu se ima što vidjeti. "U kratkom vremenu postajete svjesni veličine te propale kulture koju su dokrajčili Španjolci, a sad se zemlje srednje Amerike bore s neimaštinom pa je svaka pomoć dobrodošla", ističe doc. dr. Antičević.
Naš sugovornik naglašava kako se u ovom materijalnom svijetu na žalost izgubila socijalna osjetljivost. Malo se razmišlja o onima koji nemaju čak ni pravo na zdravlje. Da bi se nešto pomaknulo, nerijetko je dovoljna samo vlastita inicijativa. Svijet je pun deklarativnih potpora, zaključaka tipa - trebalo bi, moglo bi se, ili napravit će se, ali malo je onih koji će podmetnuti vlastita leđa za zdravlje nepoznatih na drugom kraju zemaljske kugle.
Možda dr. Antičević potakne druge svoje kolege da barem jednom u životu osam dana godišnjeg odmora utroše da pomognu potrebitima. Osmijeh djece nakon operacije kojima je među ostalim pomogao i doc. dr. Antičević nema cijene, kao ni činjenica da su zahvaljujući dobrom liječničkom srcu zauvijek prestali biti invalidi. Sve to govori da znanje najviše vrijedi ako se podijeli s drugima.
Goranka Jureško
Preko CURE neprofitne organizacije, doc. dr. Antičević uputio se u rujnu u San Pedro Sula gdje ga je dočekalo još nekoliko kolega iz SAD-a, te dva studenta medicine i sestra instumetarka, potomak Maya, te jedan domaći dječji ortoped. Sam doc. dr. Antičević u tome ne vidi nikakvu hrabrost ili neko veliko djelo, ističe da ljudi moraju jedni drugima pomagati, te da nije sve u blještavilu velikih operacijskih dvorana u kojima ne nedostaje ni jedan instrument ili lijek.
Svijet je pun deklarativnih potpora, treba zaista pomoći
|
Zašto baš Honduras? "Prije dvadesetak godina, kad sam bio na stručnim usavršavanjima u Engleskoj, Švicarskoj, SAD-u i Austriji, na početku svoje karijere dječjeg kirurga, upoznao sam ljude koji su radili za POSNA-u (The Pediatric Orthopaedic Society of North America), udrugu koja se diljem svijeta brine o malim ortopedskim pacijentima, a među njima i jednog od osnivača Neda Schwentkera. Iz razgovora s njima shvatio sam da oni nerijetko idu operirati u zemlje u kojima stanovnici oskudijevaju u kvalitetnoj zdravstvenoj zaštiti, poglavito u Indiju, Afriku i Južnu Ameriku", kaže. U međuvremenu dr. Antičević je turistički bio u južnoj i srednjoj Americi što je bilo dovoljno da se stvori "tajna veza". Poziv CURE, neprofitne organizacije koja organizira zdravstvenu skrbu u desetak zemalja u razvoju, a koji je stigao lani, dr. Antičević shvatio je kao izazov i odlučio - ide u Honduras!
Odlučeno - učinjeno. Ispunio je potreban upitnik, cijepio se protiv bolesti koje bi mogao usput pokupiti, kupio o svom trošku zrakoplovnu kartu i zaplovio u nepoznato. Put ga je vodio preko Züricha i Miamija do San Pedro Sule. U Hondurasu, siromašnoj zemlji nasuprot Karibima, više od 50 posto stanovništa živi ispod granice siromaštva. Ono što naprave svako malo uništi neki od uragana poput razornog Mitch, pa je i liječnička skrb više nego skromna.
Na oko 8,5 milijuna stanovnika u Hondurasu je 50 ortopeda, a samo jedan dječji, dr. Gustavo Vasquez, koji je bio i domaćin dr. Antičeviću.
Umjesto u hotelu, dr. Antičević osam je dana živio kod dr. Vasqueza u njegovoj kući okružen visokim zidom. S obzirom na razmjere kriminala u Hondurasu, kuće imućnijih stanovnika opasane su s tri metra visokim zidom i žicom. Na ulazu u naselje stoje naoružani čuvari, a stoje i kad se uđe u naselje gdje opet svaku kuću okružuje visok zid. San Pedro Sula opisuju kao "disfunkcionalni grad" u kojem "noću nije preporučljivo voziti, a promet je danju kaotičan i opasan".
Ne tako davno i mi smo bili u situaciji da nam drugi pomažu svojim znanjem pa mislim da je došlo vrijeme da dobročinstvom vratimo drugima, kaže dr. Antičević.
|
|
Na pitanje kakvi su uvjeti u bolnici u kojoj je operirao, dr. Antičević počinje optimističnom rečenicom: "Sljedeće godine trebala bi se sagraditi nova bolnica". Naime, udruga CURE donirat će bolnicu i vjeruju da će gradnja brzo završiti. Dodaje, kako pet dana nije imao snage snimiti bolnicu ni izvana jer baš ne ulijeva optimizam. Više nalikuje na neku sirotinjsku kuću, a ni unutrašnjost ne pruža puno bolju sliku.
"U istoj prostoriji s jedne strane leže operirana djeca s majkama, a s druge ginekološke bolesnice. No dojam je da svi pacijenti takvu situaciju stoički podnose", kaže dr. Antičević. Za bolje ne znaju!
Kad je riječ o djeci koju je operirao najčešće su to bile deformacije stopala, posljedice trauma, infekcije kosti i zglobova, deformacije kralježnice... Na žalost, dio tih problema kao što su uvrnuta stopala, ako se ne riješe u djetinjstvu, ostaje zauvijek. Odnosno, djeca ostaju invalidi koji teško hodaju. No državni sustav u tome ne može puno učiniti, pa socijalno osjetljivi stručnjaci iz razvijenih zemalja pomažu koliko mogu. Spomenute udruge financiraju najčešće bogati Amerikanci, a liječnici i tako rade besplatno. S obzirom na to da su primjerice u timu, kad je u Hondurasu bio dr. Antičević, bili i studenti medicine, naš ortoped smatra da to očito pokazuje da svi koji to žele mogu pomoći u skladu sa svojim mogućnostima, samo je potrebno nešto dobre volje i osobnog napora. U takvim timovima treba i medicinskih sestara i bolničara, te naravno liječnika. Ističe da je tada prvi put napravljena operacija tzv. Ilizarovom metodom koja se primjenjuje za srastanje nesraslih ili loše sraslih kostiju.
"Ne tako davno i mi smo bili u situaciji da nam drugi pomažu svojim znanjem pa mislim da je došlo vrijeme da dobročinstvom vratimo drugima", kaže dr. Antičević. Vidi u tome i profesionalni izazov. Kaže kako neke bolesti i deformacije u razvijenom svijetu gotovo da i ne postoje. Studenti i specijalizantni mogu ih vidjeti tek u udžbenicima, a u zemljama u razvoju mogu raditi, učiti i pomagati pravim pacijentima.
U Hondurasu je najviše malih pacijenta bilo iz pokrajine La Mosquita, i to oblasti Gracias a Dios, gdje žive izravni potomci nekadašnjih stanovnika južne Ameerike, gotovo u uvjetima od prije više stotina godina, kaže dr. Antičević. Naime, taj je dio Hondurasa postao poznat po tome što je film "Pirati s Kariba" sniman upravo u tom dijelu potpuno netaknute prirode, gdje nisu bile potrebne nikakve kulise niti je išta trebalo prilagođavati scenariju. I glavna sestra instrumentarka, za koju dr. Antičević kaže da je gotovo savršena u svom poslu, direktni je potomak tih starosjedilaca Hondurasa. Inače, statistike govore da je analiza DNK pokazala kako u Hondurasu živi čak 5 milijuna izravnih potomaka Maya. Na pitanje je li bilo vremena i za neki posjet carstvu Maya, dr. Antičević kaže kako je predzadnji dan boravka u Hondurasu krenuo prema Copanu ili, kako ga zovu, Parizu Maya. Tamo je, kaže, od 100. do 900. godine cvala njihova kultura, a od 300. do 900. godine, tvrdi povijest, bilo je zlatno doba Maya. No da bi se iz San Pedro Sule došlo do Copana, valja prijeći 160 kilometra, za što treba barem šest sati.
"Prije ulaska u autobus prolazite kontrolu ravnu onoj pri ulasku u američki zrakoplov. Razlog su, kako nam je rečeno, česti napadi u autobusu i zato se ništa ne prepušta slučaju. No kad se shvati da bez toga ne ide, čovjek se prilagodi i prepusti 'stručnjacima'. Nitko se ne buni", kaže dr. Antičević.
Dodaje kako se cijela ta tortura isplati jer u Copanu se ima što vidjeti. "U kratkom vremenu postajete svjesni veličine te propale kulture koju su dokrajčili Španjolci, a sad se zemlje srednje Amerike bore s neimaštinom pa je svaka pomoć dobrodošla", ističe doc. dr. Antičević.
Naš sugovornik naglašava kako se u ovom materijalnom svijetu na žalost izgubila socijalna osjetljivost. Malo se razmišlja o onima koji nemaju čak ni pravo na zdravlje. Da bi se nešto pomaknulo, nerijetko je dovoljna samo vlastita inicijativa. Svijet je pun deklarativnih potpora, zaključaka tipa - trebalo bi, moglo bi se, ili napravit će se, ali malo je onih koji će podmetnuti vlastita leđa za zdravlje nepoznatih na drugom kraju zemaljske kugle.
Možda dr. Antičević potakne druge svoje kolege da barem jednom u životu osam dana godišnjeg odmora utroše da pomognu potrebitima. Osmijeh djece nakon operacije kojima je među ostalim pomogao i doc. dr. Antičević nema cijene, kao ni činjenica da su zahvaljujući dobrom liječničkom srcu zauvijek prestali biti invalidi. Sve to govori da znanje najviše vrijedi ako se podijeli s drugima.
Goranka Jureško
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....