Krim nije okupirala Rusija, nego Sovjetski Savez. Naime, Putinova akcija protiv neovisne Ukrajine nije ništa drugo nego tipičan primjer primjene doktrine ograničenog suvereniteta.
Doktrina ograničenog suvereniteta karakterizirala je odnose u bivšem Varšavskom paktu. Na temelju doktrine ograničenog suvereniteta Sovjetski je Savez 1956. godine okupirao Mađarsku (gdje je ustanak predvodio komunistički političar Imre Nagy, kojeg su jugoslavenske vlasti predale Rusima), dok je Leonid Brežnjev, pozivajući se na doktrinu ograničenog suvereniteta, 1968. godine poslao tenkove na Praško proljeće.
Vladimir Putin, političar koji pokušava oživjeti moć sovjetskog imperija, ponio se jednako kao Leonid Brežnjev, ozloglašeni ruski vođa, u čije je vrijeme počeo raspad države koju je Ronald Reagan s razlogom bio nazvao Carstvom zla. Ne postoji niti jedan politički ni moralno opravdani argument za rusku okupaciju Krima. Činjenica jest da na Krimu etničku većinu čine Rusi. Međutim, i u Kninu su 1991. godine etničku većinu činili Srbi. Činjenica jest da je tijekom rušenja Janukovičeva režima došlo do niza šovinističkih, proturuskih ispada, koje valja osuditi. No, činjenica je da je i u Hrvatskoj, početkom devedesetih, dolazilo do bezbroj šovinističkih protusrpskih ispada, koje smo, barem u nekim novinama, bili osuđivali. Ali, međunarodna zajednica te ispade nije doživjela kao razlog da se ospori državni suverenitet Republike Hrvatske, zajamčen Titovim Ustavom iz 1974. godine. Ukrajina jest samostalna država, na koju Moskva ne smije polagati nikakvo pravo.
Moskva ne može ni pokušati opravdati svoje okupatorske poteze brigom za Ruse na Krimu: kako znamo, Slobodan Milošević pokušao je okupirati Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, argumentirajući to zaštitom Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Naravno, potpuno je jasno da Rusi na Krimu žele postati dio Rusije, odnosno obnovljenog Sovjetskog Saveza (kao što je to u televizijsku kameru rekao jedan od proruskih demonstranata).
Međutim, i Srbi u Kninu i u Vukovaru htjeli su ostati u Jugoslaviji. Europa je, srećom, prije mnogo, mnogo deseteljeća prihvatila načelo državnih granica, umjesto načela lokalnog etničkog opredjeljivanja.
Načelo poštovanja legalnih državnih granica omogućilo je samo postojanje neovisne Republike Hrvatske i neovisne Republike Bosne i Hercegovine.
Načelo legalnih i nepovredivih državnih granica može se osporiti samo složenom i sporom pravnom procedurom, kao u slučaju katalonskog i škotskog zahtjeva za neovisnošću, ali se, sasvim sigurno, ne može poništiti vojnom silom treće strane, kao što to upravo pokušava učiniti Putinova Rusija.
Sadašnja je situacija na Krimu kristalno jasna: Rusija je okupator koji zaslužuje sve moguće sankcije (i duboki prezir). Bilo kakvo razumijevanje ruske okupacije Krima - takve su tendencije nažalost više nego vidljive i u hrvatskoj javnosti - suštinski je jednako razumijevanju pokušaja okupacije Hrvatske prije više od dvadeset godina. Potpuno je neizvjesno kako će Zapad odgovoriti na Putinovu obnovu doktrine ograničenog suvereniteta. Dok se god na Krimu ne vode oružani sukobi - što je jedina dobra vijest iz Ukrajine - jasno je da vojna intervencija ne dolazi u obzir.
No, Zapad mora učiniti sve što može da bi izolirao obnovljeni Sovjetski Savez: otkazivanje sastanka G 8 u Sočiju samo je privremena i razmjerno blaga mjera.
Zapad, s jedne strane, mora financijski pomoći novom ukrajinskom vodstvu, dok s druge strane valja razmisliti i o krajnje agresivnim protuakcijama, poput zamrzavanja privatne i poslovne imovine Putinovih oligarha u Europi, čime bi Putinova administracija ostala bez jednog od značajnijih elementa logističke potpore.
U takvom scenariju i embargo na izvoz ruske nafte i plina - osobito u svjetlu sve brže rastućeg američkog frackinga - također dolazi u obzir.
Kao što je The Economist napisao u svom aktualnom uvodniku, Zapad, na primjeru Ukrajine, mora dokazati da je ponovo kadar povlačiti ispravne poteze. Bilo kakvo popuštanje Vladimiru Putinu, bilo kakvo toleriranje okupacije koja prelazi u aneksiju, značilo bi ne samo priznavanje opasnog poremećaja temeljnih vrijednosti važećeg međunarodnog političkog sustava, nego i narušavanje načela nepovredivosti državnih granica. Uistinu, ako Rusija anektira Krim, zašto Srbija ne bi anektirala Republiku Srpsku (ili Hrvatska zapadnu Hercegovinu)?
I zašto se cijeli svijet ne bi vratio u vrijeme etničkih ratova i nasilnog, vojničkog prekrajanja državnog teritorija? Kriza u Ukrajini test je stvarnog utjecaja vrijednosti na kojima se temelji zapadna demokracija. Željeli bismo vjerovati da će, poslije dugih diplomatskih ratova (i bez fizičkog rata), neke od tih vrijednosti - sloboda i nepovredivost granica, prije svih, naposljetku ponovo pobijediti.
A Vladimir Putin? Ruskog će demokratski potvrđenog diktatora povijest najvjerojatnije ocijeniti kao kriminaliziranu, tajkunsku verziju Leonida Brežnjeva.