Još ne mogu vjerovati da mog tate više nema. Trebat će mi vremena da to shvatim. Iako smo svi mi strepili plašeći se najgoreg, nekako sam do zadnjeg trenutka vjerovao da su se liječnici prevarili u crnim prognozama. Jer, tata je posljednjih tjedana nekako živnuo. Vratila mu se boja u lice, a ponovo je počeo gledati i utakmice. Bio je strastveni nogometni navijač, Hajduk mu je bio svetinja, sestru, mene i sestrinu djecu odgajao je u tom "hajdučkom duhu". Ali, mene, za razliku od njega, nogomet nikada nije previše zanimao. Unatoč tome, s guštom sam slušao tatine opservacije igre naše reprezentacije protiv Rusije. Vjerovao je u Slavena Bilića i njegove sposobnosti, u tančine mi je pričao o nogometnoj taktici novog izbornika, a ja sam ga slušao iako o tome previše ne znam. Računao sam, onako, sam za sebe: čim tata opet gleda utakmice, znači da mu je bolje. Međutim, zadnjih nekoliko dana prestao je gledati TV. Kao da ga je sve prestalo zanimati. Čak i nogomet. A nogomet je njega uvijek zanimao. Kad sam ga pitao kako je, govorio je da je dobro, ali bi to rekao nekako bezvoljnim glasom. A onda je u četvrtak ujutro, nakon marende, samo zaspao i više se nije probudio, priča Denis Latin.
O očevoj smrti javila mu je sestra Marita, usred sastanka s čelništvom HTV-a.
- Bio sam poput robota. Prekinuo sam sastanak, ali nisam isključivao mobitel. Javljali su mi se znanci i ljudi s kojima poslujem, koji pojma nisu imali da mi je tata umro, a ja im to, ni sam ne znam iz kojih razloga, naprosto nisam mogao reći. Svima sam odgovarao, dogovarao nove 'Latinice', tek poslije su mi rekli da mi je glas bio čudan i nekako odsječan. S HTV-a sam potom krenuo kući, prema Malešnici, a mobitel je neprestano zvonio. Tek pred kućom, dok sam parkirao automobil, prošlo mi je kroz glavu da me tata više nikad u životu neće nazvati i pitati me jesam li jučer navečer možda gledao nogometnu utakmicu. Ali, i dalje sam funkcionirao. Baš poput stroja.
Odlazak iz Zagreba
Još ne mogu vjerovati da tate više nema. Treba mi vremena da to shvatim. Do zadnjeg trenutka vjerovao sam da su se liječnici prevarili u crnim prognozama
Došavši kući, sjeo sam u stolicu i najbliskije prijatelje SMS porukom obavijestio da mi je umro tata. Čudno zvuči, ali u tom sam se trenutku nadao da me nitko od njih neće zvati i pitati kada se to i kako zbilo. Nekako mi je odgovaralo biti sam, da me nitko ništa ne pita. Potom me ponovno zvala sestra da mi kaže da je počela organizirati sve oko sprovoda. Pitao sam je kako je mama. Loše. Loše je bila.
Počeo sam nakon toga pakirati stvari za put na očev sprovod u Vodice. No, ni u jednom trenu nisam razmišljao koji je pravi razlog tog mog putovanja. Samom sam sebi ponavljao samo to da idem u Vodice. Razmišljao sam i o tatinom masliniku. Tata je cijeli život radio kao turistički radnik, a odlaskom u penziju, na našem polju ponad grada zasadio je masline. Sav se posvetio njihovu uzgoju. Prije samo tri tjedna, tijekom mog boravka u Vodicama, na tatinu sam molbu otišao do polja, ubrao masline i donio mu ih doma, kako bi se on uvjerio da su dobro rodile. Pakirajući se, razmišljao sam o tim maslinama. Samo o tome sam mislio. Samom sebi nisam dao da razmišljam o razlogu puta u Vodice.
Sjeo sam u automobil, a tek na samom izlasku iz Zagreba, negdje kod Rotora, shvatio sam da trebamo staviti partu u novine. Nazvao sam kolege koji rade u dnevnim novinama, a kada su mi rekli da sročim tekst, ostao sam bez riječi. Što da napišem? Što da sročim? Nekako sam uspio sastaviti tih nekoliko rečenica. Diktirao sam: 'Tužnim srcem javljamo rodbini, prijateljima i znancima žalosnu vijest da je 14. rujna sklopio svoje blage oči u 67. godini naš dragi susjed, otac, djed i brat Jerko Latin, pokojnoga Ivana. Pogreb dragog nam pokojnika bit će u petak, 15. rujna, u 17 sati na Gradskom groblju u Vodicama. Ožalošćeni: supruga Jelenka, sin Denis, kći Marita, braća Ante i Ratko s obiteljima, sestra Jadranka s obitelji, zet Goran, unučad Luka, Bepo i Nina. Molimo za tihu sućut. Umjesto vijenaca i cvijeća molimo dati prilog Ligi za borbu protiv raka. Počivao u miru.'
Nisam znao, nisam bio siguran, jesam li sve dobro napisao. Razmišljao sam jesam li pobrojio sve članove najbliže rodbine. Onda sam - znam, glupo zvuči - shvatio da nisam nabrojao tatu. Pa sam se nasmijao. Jer kako da ga nabrojim kad je to tatina parta? Izdiktirao sam je u novine, i kad sam rekao ono zadnje, 'počivao u miru', tek tada sam se slomio. Vozio sam prema jugu i plakao. Onda sam vidio da ne mogu takav voziti pa sam stao uz cestu, tik do naplatnih kućica u Lučkom. Samo sam sjedio i plakao, a ljudi iz automobila koji su prolazili pokraj piljili su u mene. Valjda im je bilo čudno vidjeti me kako plačem. A ja ništa nisam mogao napraviti da zadržim suze. Cijela mi je situacija postala nepodnošljiva. Došlo mi je da iskočim iz vlastite kože. Godinama se borim sa svojom bolešću, godinama se tata brinuo o meni, strepio nad mojim zdravljem... I onda se u nekoliko mjeseci sve okrenulo. Tata je obolio, postao bolesniji od mene i - nestao.
Posjeti bolnicama
Ima ljudi koji kažu da muškarac odraste tek kad mu umre otac. To su gluposti. Ja se tek sad, kad mog tate više nema, osjećam kao zadnji klinac, kao Pale sam na svijetu - priča Latin.
On je, što nikad nije krio, prije dvadesetak godina obolio od Chronove bolesti. To je, kako kažu stručnjaci, jedna od najtežih, a ujedno i neizlječivih bolesti današnjice. Obilježava je upalni proces crijeva, pacijent gubi na težini, postaje anemičan i pati od teških posljedica upale.
- Prvi napad Chrona imao sam kao dvadesetogodišnjak, tijekom godišnjih praznika u Vodicama. Tog sam dana sa svojim društvom išao na kupanje, no ne i u večernji izlazak jer me predvečer počeo boliti želudac. Mislio sam da sam nešto loše pojeo, a bol se pojačavala kako je noć odmicala. Drugo jutro tata me svojim Renaultom 9 odvezao na pregled u šibensku bolnicu, da bi samo nekoliko dana kasnije prvi put završio na operacijskom stolu u Kliničkom bolničkom centru u Ljubljani.
Život s Chronom
Bila je to 1986. godina. Bio sam mlad i zapravo sam odahnuo kad su mi liječnici rekli da je riječ o kroničnoj, ali ne i o smrtnoj bolesti. No, ta je spoznaja bila pravi šok za moje roditelje. Mama je plakala, a tata se 'naoružao' znanjem iz medicinskih leksikona. Preko noći je postao stručnjak za Chronovu bolest. Govorio mi je da ona nije bezazlena, da moram paziti što pijem i jedem, a ja sam na sve to samo odmahivao rukom. Zapravo, kad se sad prisjetim toga, shvaćam da je tata bio jedini koji mi nije prigovarao zbog cigareta. Nije ni mogao, i on sam bio je strastveni pušač, pušio je više od kutije na dan. Na roditeljska upozorenja se tada nisam previše obazirao. Bio sam, kako se kaže, mlad i lud te sam mislio da se bolest više nikada neće pojaviti - prisjeća se Denis.
No, Chron, čiji uzroci nisu poznati, u svojoj se punoj snazi ponovno pojavio 1993. godine. Latin je tada već radio na HTV-u kao ratni izvjestitelj.
- Tata je s jedne strane bio ponosan na moje ratne reportaže, a s druge strane se silno bojao zbog toga što sam na ratištima često nosio 'glavu u torbi'. Meni to nikad nije rekao, nego bi mami, kad bi čuo da se spremam na neko od ratišta, 'brundao': 'Opet se Denis zajebava. Je l' on zna da je tamo opasno?' - ispričao nam je Denis.
Novi napad Chronove bolesti Denis je dobio nakon što ga je s ostalim kolegama novinarima što su izvještavali sa sisačkog ratišta general JNA Slobodan Tarbuk držao zatočenog u kasarni u Petrinji. Stres i neizvjesnost tog zatočeništva nakon puštanja na slobodu kod Denisa su uzrokovali nove bolove u želucu.
- Taj sam put znao da nije u pitanju loša hrana, nego da se bolest opet pojavila. Ne mogu vam opisati kako boli kad vas razara Chron. Tjednima zbog bolova ništa nisam mogao jesti, a spao sam na samo 48 kilograma. Visok sam, inače, 180 centimetara. Tata i mama tada su brže-bolje iz Vodica doputovali u Zagreb, a bili su uz mene i tijekom oporavka nakon nove operacije na KBC-u Rebro. Mjesec dana ostali su u Zagrebu, a kako sam se oporavljao, pri kraju mi je čak išla na živce njihova briga. Tata je, naime, bio jutarnji tip, dok sam ja noćobdija. On bi ujutro jedva čekao da ja otvorim oči, ne bi li me odmah izvijestio o svemu što se zbilo dok sam ja spavao. A ja sam od onih koji ujutro, prvih pola sata nakon buđenja, žele samo mir, šalicu kave i cigaretu.
Prije nego što sam obolio, volio sam izlaziti. Nema tuluma u Zagrebu ili Vodicama na kojem nisam bio. No, s Chronom se moj život promijenio. Morao sam s jelovnika maknuti pržena, masna i jako začinjena jela, kolače, alkohol, voće... Za mene više nije bilo uživanja u tatinim specijalitetima. On je bio pravi majstor roštilja. Jerkove ribe na gradele bile su stvarno nešto posebno. A ja ih više nisam smio jesti, nego samo mirisati.
Što je bilo najgore, unatoč svim mjerama opreza i dijetalnoj prehrani, Chron se i dalje, ničim određenim izazvan, povremeno javljao. Ta nepredvidost možda je kod te bolesti i najgora. Taman si posložim život, a onda me zaboli želudac i znam da ću ponovo završiti u bolnici na novoj operaciji. No, kako je vrijeme prolazilo, naučio sam živjeti s tim, no moji se roditelji nisu prestajali brinuti. A onda se razbolio i tata.
Nakon otkrića bolesti za mene više nije bilo uživanja u tatinim specijalitetima. Jerkove ribe na gradelama bile su nešto doista posebno
Ne pamtim da je moj otac ikad u životu od nečeg ozbiljnijeg bolovao. Tu i tamo poneka prehlada, gripa ili angina. Ništa jače od toga. Dobro, kao student je prebolio tuberkulozu, no to je tada, u doba njegove mladosti, bila vrlo česta bolest.
Ovo je, međutim, bilo nešto novo. Počelo je prije godinu dana. Svi smo primijetili da se tata, koji je cijeli život bio u pokretu, počeo vrlo brzo umarati. Počeo je teško disati, postao je nekako slab. Sve je to pripisivao godinama, iako je tada imao samo 67 godina. Da se tatu pitalo, on možda do danas i ne bi otišao liječniku, ali smo ga mama, sestra i ja na to nekako natjerali. Pregled sam mu ugovorio na zagrebačkom Jordanovcu. A već je prvi pregled pokazao ono najgore: rak pluća. Operirali su ga, zračili, proveli kemoterapiju i sve je nekako pokazivalo da će njegova priča dobro završiti. Jer, moj je tata bio borac, jak i velik čovjek. Uostalom, po izlasku iz bolnice sam mi je rekao da s njim mora sve biti u redu jer se on mora brinuti za mene, s obzirom na to da sam ja bolestan.
Potpora roditelja
Nakon povratka iz bolnice prošlog se ljeta vratio u Vodice. Morski zrak i blaga klima činili su mu dobro, a mi smo svi odahnuli misleći da se njegova bolest povukla. A onda sam se ponovno razbolio ja - govori Latin.
Novi, posljednji napad Chronove bolesti urednik i voditelj "Latinice" pretrpio je potkraj zime. Tri mu je dana zaredom bilo loše, hvatala ga je slabost i vrtoglavica, što je on pripisivao pretjeranom vježbanju na kućnom steperu.
- Pripisao bih ga rado i nepovoljnom položaju planeta da mogu. Kad mi pozli, padnem u depresiju pri samoj pomisli da opet moram u bolnicu. Ružno mi je tamo ležati, iako se u bolnici svi maksimalno trude oko mene. Iako sam svjestan da sam bolestan, odlaske u bolnicu uvijek odlažem do zadnjeg mogućeg trena - priznaje.
Tako je napravio i početkom ožujka, a u bolnicu je došao krajnje iscrpljen i gotovo dehidriran. - Mama i tata su odmah iz Vodica došli u Zagreb. Taj put me nisu prekoravali zbog toga što se na prvi znak bolesti nisam uputio liječniku. Mama je plakala, tata je šutio. No, unatoč svemu, proljetos nisam operiran. Antibiotici su uspjeli pobijediti upalu, pa sam nakon desetak dana izašao iz bolnice.
Mama je još neko vrijeme ostala u Zagrebu, a tata se vratio kući, na more. A u cijeloj toj strci oko moje bolesti ja ga nisam ni pitao kako je njemu. Ali, bilo mu je dobro. Tada mu je bilo doista dobro - priča Latin kojem se Chron od proljeća dosad više nije javljao.
A potom je došlo ljeto i doba godišnjih odmora. Denis je razmišljao o ljetovanju na Brijunima. Tamo je bio dok je služio vojni rok, prije dvadesetak godina, a čuo je da je to mjesto idealno za pravi godišnji odmor. Majka mu je, kaže, malo prigovarala kad je čula da godišnji odmor neće provesti u roditeljskoj kući, ali otac je bio čvrsto na njegovoj strani, rekavši mu da se dobro provede sa svojim društvom. Međutim, od provoda nije bilo ništa.
- Zaboravio sam na Brijune kad me jednog jutra, krajem srpnja, nazvala mama i rekla da je tata bezvoljan i žut u licu. Odmah sam je zamolio da mi da tatu na telefon. Iako me on uvjeravao da radim cirkuse i mirno odem na ljetovanje, natjerao sam ga da dođe u Zagreb, na izvanrednu liječničku kontrolu jer je redovit pregled bio dogovoren tek u rujnu. Tata se nećkao, ali ja sam izborio svoje. Intuicija mi je govorila da se nešto loše zbiva, ali zanijemio sam kad su mi doktori rekli da mu je rak s pluća metastazirao na jetru i mozak. Mama i ja samo smo se gledali.
Prvih nekoliko dana tati ništa nismo govorili. Zapravo i sad dvojim jesmo li mu trebali reći ili ne. No onda smo mu ipak, u dogovoru s liječnicima, rekli, morali smo. Naime, kako je on išao na zračenje tijekom kojeg liječnici označavaju i glavu zbog raka mozga, nemoguće mu je bilo to prešutjeti.
Zanijemio sam kada su mi doktori rekli da mu je rak s pluća metastazirao na jetru i mozak. Mama i ja samo smo se gledali. Prvih dana nismo mu ništa govorili
Teško je podnio loše vijesti. Povukao se u sebe. Znate, mama i ja smo ga u bolnici svakodnevno posjećivali, a on bi, čim bi nas ugledao na vratima, pitao jesmo li mu donijeli novine. Jutarnji i Slobodna bili su obavezni. A posljednjih nekoliko njegovih bolničkih dana on bi nepročitane novine samo odlagao na ormarić pokraj kreveta. Nije mu bilo do čitanja.
U pratnji policije
Iz bolnice su ga otpustili nakon nepuna tri tjedna. A tata je rekao da ne želi ostati u Zagrebu, nego da želi nazad u Vodice. Tada me tužno pitao tko će se brinuti za mene kad njega više ne bude. Jako ga je to mučilo. Valjda je osjećao da neće dugo, a ja sam mu odgovorio da zbog mene ne mora brinuti i da je sad najvažnije da se on oporavi.
Nisam znao hoće li izdržati put u automobilu od Zagreba do Vodica. A opet, da u mjestašcu poput Vodica ponovno radim cirkus... Naime, posljednji sam put u Vodice došao proljetos u pratnji policije. To je bilo u vrijeme kad sam bio obasut smrtnim prijetnjama zbog 'Latinice' o Tuđmanovoj ostavštini pa sam svijetom hodao u pratnji policije. Bilo mi je neugodno i u Zagrebu ulaziti u dućan po kruh u pratnji policajaca, a moj dolazak s istom tom pratnjom u Vodice prouzročio je pravi mali skandal. Tata i ja smo se smijali. Prvo, dakle, dolazim s policijom, potom s hitnom pomoći, a treći put, valjda, s vatrogascima. Nažalost, treći put sam došao u crnom, na tatin sprovod - kaže Denis koji je ostatak ljeta proveo uz oca u Vodicama.
- Čim se vratio kući, na more, tata je opet živnuo. Ja sam ga hrabrio u tome da misli pozitivno. Išao sam po nekakvoj svojoj logici. Mislio sam, ako se ja toliko godina uspijevam nositi s Chronom, moći će i moj tata pobijediti rak. Bio sam u krivu. Tata nije uspio. Rak je bio jači. Mnogi su mi posljednjih dana, izražavajući mi sućut, rekli da je tako možda i bolje. Da bi se samo mučio da je dulje poživio. A ja im kažem da se on posljednjih tjedana doista nije mučio. Stvarno sam mislio da mu je krenulo nabolje. Počeo je komentirati aktualne događaje, ljutiti se na političare, ponovno mi pričati o nogometu... A ja sad više ne znam kad su nogometne utakmice. Nitko me više o tome ne obavještava. Evo, tek sam jučer doznao da je Dinamo izgubio protiv Auxerrea. I iako me nogomet ne zanima, nedostaje mi što mi nitko nije rekao da će se igrati ta utakmica. Jako mi nedostaje - tužno govori Denis Latin.
Klara Rožman
O očevoj smrti javila mu je sestra Marita, usred sastanka s čelništvom HTV-a.
- Bio sam poput robota. Prekinuo sam sastanak, ali nisam isključivao mobitel. Javljali su mi se znanci i ljudi s kojima poslujem, koji pojma nisu imali da mi je tata umro, a ja im to, ni sam ne znam iz kojih razloga, naprosto nisam mogao reći. Svima sam odgovarao, dogovarao nove 'Latinice', tek poslije su mi rekli da mi je glas bio čudan i nekako odsječan. S HTV-a sam potom krenuo kući, prema Malešnici, a mobitel je neprestano zvonio. Tek pred kućom, dok sam parkirao automobil, prošlo mi je kroz glavu da me tata više nikad u životu neće nazvati i pitati me jesam li jučer navečer možda gledao nogometnu utakmicu. Ali, i dalje sam funkcionirao. Baš poput stroja.
Odlazak iz Zagreba
Još ne mogu vjerovati da tate više nema. Treba mi vremena da to shvatim. Do zadnjeg trenutka vjerovao sam da su se liječnici prevarili u crnim prognozama
|
Počeo sam nakon toga pakirati stvari za put na očev sprovod u Vodice. No, ni u jednom trenu nisam razmišljao koji je pravi razlog tog mog putovanja. Samom sam sebi ponavljao samo to da idem u Vodice. Razmišljao sam i o tatinom masliniku. Tata je cijeli život radio kao turistički radnik, a odlaskom u penziju, na našem polju ponad grada zasadio je masline. Sav se posvetio njihovu uzgoju. Prije samo tri tjedna, tijekom mog boravka u Vodicama, na tatinu sam molbu otišao do polja, ubrao masline i donio mu ih doma, kako bi se on uvjerio da su dobro rodile. Pakirajući se, razmišljao sam o tim maslinama. Samo o tome sam mislio. Samom sebi nisam dao da razmišljam o razlogu puta u Vodice.
Sjeo sam u automobil, a tek na samom izlasku iz Zagreba, negdje kod Rotora, shvatio sam da trebamo staviti partu u novine. Nazvao sam kolege koji rade u dnevnim novinama, a kada su mi rekli da sročim tekst, ostao sam bez riječi. Što da napišem? Što da sročim? Nekako sam uspio sastaviti tih nekoliko rečenica. Diktirao sam: 'Tužnim srcem javljamo rodbini, prijateljima i znancima žalosnu vijest da je 14. rujna sklopio svoje blage oči u 67. godini naš dragi susjed, otac, djed i brat Jerko Latin, pokojnoga Ivana. Pogreb dragog nam pokojnika bit će u petak, 15. rujna, u 17 sati na Gradskom groblju u Vodicama. Ožalošćeni: supruga Jelenka, sin Denis, kći Marita, braća Ante i Ratko s obiteljima, sestra Jadranka s obitelji, zet Goran, unučad Luka, Bepo i Nina. Molimo za tihu sućut. Umjesto vijenaca i cvijeća molimo dati prilog Ligi za borbu protiv raka. Počivao u miru.'
Nisam znao, nisam bio siguran, jesam li sve dobro napisao. Razmišljao sam jesam li pobrojio sve članove najbliže rodbine. Onda sam - znam, glupo zvuči - shvatio da nisam nabrojao tatu. Pa sam se nasmijao. Jer kako da ga nabrojim kad je to tatina parta? Izdiktirao sam je u novine, i kad sam rekao ono zadnje, 'počivao u miru', tek tada sam se slomio. Vozio sam prema jugu i plakao. Onda sam vidio da ne mogu takav voziti pa sam stao uz cestu, tik do naplatnih kućica u Lučkom. Samo sam sjedio i plakao, a ljudi iz automobila koji su prolazili pokraj piljili su u mene. Valjda im je bilo čudno vidjeti me kako plačem. A ja ništa nisam mogao napraviti da zadržim suze. Cijela mi je situacija postala nepodnošljiva. Došlo mi je da iskočim iz vlastite kože. Godinama se borim sa svojom bolešću, godinama se tata brinuo o meni, strepio nad mojim zdravljem... I onda se u nekoliko mjeseci sve okrenulo. Tata je obolio, postao bolesniji od mene i - nestao.
Posjeti bolnicama
Ima ljudi koji kažu da muškarac odraste tek kad mu umre otac. To su gluposti. Ja se tek sad, kad mog tate više nema, osjećam kao zadnji klinac, kao Pale sam na svijetu - priča Latin.
On je, što nikad nije krio, prije dvadesetak godina obolio od Chronove bolesti. To je, kako kažu stručnjaci, jedna od najtežih, a ujedno i neizlječivih bolesti današnjice. Obilježava je upalni proces crijeva, pacijent gubi na težini, postaje anemičan i pati od teških posljedica upale.
- Prvi napad Chrona imao sam kao dvadesetogodišnjak, tijekom godišnjih praznika u Vodicama. Tog sam dana sa svojim društvom išao na kupanje, no ne i u večernji izlazak jer me predvečer počeo boliti želudac. Mislio sam da sam nešto loše pojeo, a bol se pojačavala kako je noć odmicala. Drugo jutro tata me svojim Renaultom 9 odvezao na pregled u šibensku bolnicu, da bi samo nekoliko dana kasnije prvi put završio na operacijskom stolu u Kliničkom bolničkom centru u Ljubljani.
Život s Chronom
Bila je to 1986. godina. Bio sam mlad i zapravo sam odahnuo kad su mi liječnici rekli da je riječ o kroničnoj, ali ne i o smrtnoj bolesti. No, ta je spoznaja bila pravi šok za moje roditelje. Mama je plakala, a tata se 'naoružao' znanjem iz medicinskih leksikona. Preko noći je postao stručnjak za Chronovu bolest. Govorio mi je da ona nije bezazlena, da moram paziti što pijem i jedem, a ja sam na sve to samo odmahivao rukom. Zapravo, kad se sad prisjetim toga, shvaćam da je tata bio jedini koji mi nije prigovarao zbog cigareta. Nije ni mogao, i on sam bio je strastveni pušač, pušio je više od kutije na dan. Na roditeljska upozorenja se tada nisam previše obazirao. Bio sam, kako se kaže, mlad i lud te sam mislio da se bolest više nikada neće pojaviti - prisjeća se Denis.
No, Chron, čiji uzroci nisu poznati, u svojoj se punoj snazi ponovno pojavio 1993. godine. Latin je tada već radio na HTV-u kao ratni izvjestitelj.
- Tata je s jedne strane bio ponosan na moje ratne reportaže, a s druge strane se silno bojao zbog toga što sam na ratištima često nosio 'glavu u torbi'. Meni to nikad nije rekao, nego bi mami, kad bi čuo da se spremam na neko od ratišta, 'brundao': 'Opet se Denis zajebava. Je l' on zna da je tamo opasno?' - ispričao nam je Denis.
Novi napad Chronove bolesti Denis je dobio nakon što ga je s ostalim kolegama novinarima što su izvještavali sa sisačkog ratišta general JNA Slobodan Tarbuk držao zatočenog u kasarni u Petrinji. Stres i neizvjesnost tog zatočeništva nakon puštanja na slobodu kod Denisa su uzrokovali nove bolove u želucu.
- Taj sam put znao da nije u pitanju loša hrana, nego da se bolest opet pojavila. Ne mogu vam opisati kako boli kad vas razara Chron. Tjednima zbog bolova ništa nisam mogao jesti, a spao sam na samo 48 kilograma. Visok sam, inače, 180 centimetara. Tata i mama tada su brže-bolje iz Vodica doputovali u Zagreb, a bili su uz mene i tijekom oporavka nakon nove operacije na KBC-u Rebro. Mjesec dana ostali su u Zagrebu, a kako sam se oporavljao, pri kraju mi je čak išla na živce njihova briga. Tata je, naime, bio jutarnji tip, dok sam ja noćobdija. On bi ujutro jedva čekao da ja otvorim oči, ne bi li me odmah izvijestio o svemu što se zbilo dok sam ja spavao. A ja sam od onih koji ujutro, prvih pola sata nakon buđenja, žele samo mir, šalicu kave i cigaretu.
Prije nego što sam obolio, volio sam izlaziti. Nema tuluma u Zagrebu ili Vodicama na kojem nisam bio. No, s Chronom se moj život promijenio. Morao sam s jelovnika maknuti pržena, masna i jako začinjena jela, kolače, alkohol, voće... Za mene više nije bilo uživanja u tatinim specijalitetima. On je bio pravi majstor roštilja. Jerkove ribe na gradele bile su stvarno nešto posebno. A ja ih više nisam smio jesti, nego samo mirisati.
Što je bilo najgore, unatoč svim mjerama opreza i dijetalnoj prehrani, Chron se i dalje, ničim određenim izazvan, povremeno javljao. Ta nepredvidost možda je kod te bolesti i najgora. Taman si posložim život, a onda me zaboli želudac i znam da ću ponovo završiti u bolnici na novoj operaciji. No, kako je vrijeme prolazilo, naučio sam živjeti s tim, no moji se roditelji nisu prestajali brinuti. A onda se razbolio i tata.
Nakon otkrića bolesti za mene više nije bilo uživanja u tatinim specijalitetima. Jerkove ribe na gradelama bile su nešto doista posebno
|
|
Ovo je, međutim, bilo nešto novo. Počelo je prije godinu dana. Svi smo primijetili da se tata, koji je cijeli život bio u pokretu, počeo vrlo brzo umarati. Počeo je teško disati, postao je nekako slab. Sve je to pripisivao godinama, iako je tada imao samo 67 godina. Da se tatu pitalo, on možda do danas i ne bi otišao liječniku, ali smo ga mama, sestra i ja na to nekako natjerali. Pregled sam mu ugovorio na zagrebačkom Jordanovcu. A već je prvi pregled pokazao ono najgore: rak pluća. Operirali su ga, zračili, proveli kemoterapiju i sve je nekako pokazivalo da će njegova priča dobro završiti. Jer, moj je tata bio borac, jak i velik čovjek. Uostalom, po izlasku iz bolnice sam mi je rekao da s njim mora sve biti u redu jer se on mora brinuti za mene, s obzirom na to da sam ja bolestan.
Potpora roditelja
Nakon povratka iz bolnice prošlog se ljeta vratio u Vodice. Morski zrak i blaga klima činili su mu dobro, a mi smo svi odahnuli misleći da se njegova bolest povukla. A onda sam se ponovno razbolio ja - govori Latin.
Novi, posljednji napad Chronove bolesti urednik i voditelj "Latinice" pretrpio je potkraj zime. Tri mu je dana zaredom bilo loše, hvatala ga je slabost i vrtoglavica, što je on pripisivao pretjeranom vježbanju na kućnom steperu.
- Pripisao bih ga rado i nepovoljnom položaju planeta da mogu. Kad mi pozli, padnem u depresiju pri samoj pomisli da opet moram u bolnicu. Ružno mi je tamo ležati, iako se u bolnici svi maksimalno trude oko mene. Iako sam svjestan da sam bolestan, odlaske u bolnicu uvijek odlažem do zadnjeg mogućeg trena - priznaje.
Tako je napravio i početkom ožujka, a u bolnicu je došao krajnje iscrpljen i gotovo dehidriran. - Mama i tata su odmah iz Vodica došli u Zagreb. Taj put me nisu prekoravali zbog toga što se na prvi znak bolesti nisam uputio liječniku. Mama je plakala, tata je šutio. No, unatoč svemu, proljetos nisam operiran. Antibiotici su uspjeli pobijediti upalu, pa sam nakon desetak dana izašao iz bolnice.
Mama je još neko vrijeme ostala u Zagrebu, a tata se vratio kući, na more. A u cijeloj toj strci oko moje bolesti ja ga nisam ni pitao kako je njemu. Ali, bilo mu je dobro. Tada mu je bilo doista dobro - priča Latin kojem se Chron od proljeća dosad više nije javljao.
A potom je došlo ljeto i doba godišnjih odmora. Denis je razmišljao o ljetovanju na Brijunima. Tamo je bio dok je služio vojni rok, prije dvadesetak godina, a čuo je da je to mjesto idealno za pravi godišnji odmor. Majka mu je, kaže, malo prigovarala kad je čula da godišnji odmor neće provesti u roditeljskoj kući, ali otac je bio čvrsto na njegovoj strani, rekavši mu da se dobro provede sa svojim društvom. Međutim, od provoda nije bilo ništa.
- Zaboravio sam na Brijune kad me jednog jutra, krajem srpnja, nazvala mama i rekla da je tata bezvoljan i žut u licu. Odmah sam je zamolio da mi da tatu na telefon. Iako me on uvjeravao da radim cirkuse i mirno odem na ljetovanje, natjerao sam ga da dođe u Zagreb, na izvanrednu liječničku kontrolu jer je redovit pregled bio dogovoren tek u rujnu. Tata se nećkao, ali ja sam izborio svoje. Intuicija mi je govorila da se nešto loše zbiva, ali zanijemio sam kad su mi doktori rekli da mu je rak s pluća metastazirao na jetru i mozak. Mama i ja samo smo se gledali.
Prvih nekoliko dana tati ništa nismo govorili. Zapravo i sad dvojim jesmo li mu trebali reći ili ne. No onda smo mu ipak, u dogovoru s liječnicima, rekli, morali smo. Naime, kako je on išao na zračenje tijekom kojeg liječnici označavaju i glavu zbog raka mozga, nemoguće mu je bilo to prešutjeti.
Zanijemio sam kada su mi doktori rekli da mu je rak s pluća metastazirao na jetru i mozak. Mama i ja samo smo se gledali. Prvih dana nismo mu ništa govorili
|
|
U pratnji policije
Iz bolnice su ga otpustili nakon nepuna tri tjedna. A tata je rekao da ne želi ostati u Zagrebu, nego da želi nazad u Vodice. Tada me tužno pitao tko će se brinuti za mene kad njega više ne bude. Jako ga je to mučilo. Valjda je osjećao da neće dugo, a ja sam mu odgovorio da zbog mene ne mora brinuti i da je sad najvažnije da se on oporavi.
Nisam znao hoće li izdržati put u automobilu od Zagreba do Vodica. A opet, da u mjestašcu poput Vodica ponovno radim cirkus... Naime, posljednji sam put u Vodice došao proljetos u pratnji policije. To je bilo u vrijeme kad sam bio obasut smrtnim prijetnjama zbog 'Latinice' o Tuđmanovoj ostavštini pa sam svijetom hodao u pratnji policije. Bilo mi je neugodno i u Zagrebu ulaziti u dućan po kruh u pratnji policajaca, a moj dolazak s istom tom pratnjom u Vodice prouzročio je pravi mali skandal. Tata i ja smo se smijali. Prvo, dakle, dolazim s policijom, potom s hitnom pomoći, a treći put, valjda, s vatrogascima. Nažalost, treći put sam došao u crnom, na tatin sprovod - kaže Denis koji je ostatak ljeta proveo uz oca u Vodicama.
- Čim se vratio kući, na more, tata je opet živnuo. Ja sam ga hrabrio u tome da misli pozitivno. Išao sam po nekakvoj svojoj logici. Mislio sam, ako se ja toliko godina uspijevam nositi s Chronom, moći će i moj tata pobijediti rak. Bio sam u krivu. Tata nije uspio. Rak je bio jači. Mnogi su mi posljednjih dana, izražavajući mi sućut, rekli da je tako možda i bolje. Da bi se samo mučio da je dulje poživio. A ja im kažem da se on posljednjih tjedana doista nije mučio. Stvarno sam mislio da mu je krenulo nabolje. Počeo je komentirati aktualne događaje, ljutiti se na političare, ponovno mi pričati o nogometu... A ja sad više ne znam kad su nogometne utakmice. Nitko me više o tome ne obavještava. Evo, tek sam jučer doznao da je Dinamo izgubio protiv Auxerrea. I iako me nogomet ne zanima, nedostaje mi što mi nitko nije rekao da će se igrati ta utakmica. Jako mi nedostaje - tužno govori Denis Latin.
Klara Rožman
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....