Jedan od popularnijih mitova u mojoj profesiji jest onaj o političkim redikulima, živopisnim likovima negdje sa same margine prirode i društva, koji opstaju samo na interesu javnosti, jednako senzacionalističkih medija i društvenih higijeničara, te preživljavaju hraneći se njihovom ironijom i sarkazmom. Nikad zapravo ta rasprava nije završena: treba li politički talog ignorirati ili na njega treba upozoravati na vrijeme?
Bezbroj je primjera za to. Jako dobro sjećam se vremena kad je politički redikul nedostojan pažnje ozbiljnog novinarstva bio, recimo, Vojislav Šešelj. Visoki, ćosavi četnički vojvoda s naočalama iz socijalnog na Čukarici i šubarom sa štanda na željezničkom kolodvoru, što je sa staturom i intelektom dvolitrene Coca-Cole izgledao poput poslovođe dućana u Staroj Pazovi - i nije znao izgovoriti slovo „r“, pa je gvanice Svbije bez gveške utvvđivao na cvti Kavlobag-Kavlovac-Vivovitica - dušu je bio dao za ismijavanje ideje o Vevikoj Svbiji, piše Boris Dežulović u najnovijoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju.
Stvari su, kako znamo, uskoro prestale biti smiješne, i nakon svega, dvadeset pet godina kasnije, ostale su hiljade trulih kostura u plitkim grobnicama i pitanje: je li Vojislav Šešelj proizvod medija ili društva, treba li dakle pisati o političkim redikulima?
Velimira Bujaneca posljednji put sam spomenuo valjda prije dvadeset godina, kad je kao perspektivni kadar Mladeži HDZ-a, a onda i mlada pravaška naci-zvijezda, narcisoidno pozirao za novine u crnoj SS-uniformi s kukastim križem na nadlaktici, nudeći se Hitler-Jugendu izjavama kako „njemački neonacisti prezrivo nastupaju prema Srbima, ali prema Hrvatima nastupaju kao prema sebi srodnoj i bliskoj rasi, kao ljudima koji su im intelektualno i borbeno dorasli“, učeno tješeći naciju kako „dugoročno gledano možda sve i nije tako crno, jer ukoliko nakon uništenja njemačke vojne moći 1945. internacionalisti unište i njemačko gospodarstvo, moglo bi se dogoditi ono što smo već jednom u povijesti vidjeli.“
Narcistički kamarad
„Nisu u Jasenovcu Židovi završavali po nekom rasnom ključu, nego zato što su, isto kao i Srbi i komunisti, bili protiv hrvatske države“, govorio je tada rajhsštrumpfirer Velimir Bujanec, upozoravajući kako taj model historijski nije potrošen. „Jasno je za kakvo se rješenje srpskog pitanja zalažem: trećinu iseliti, trećinu lojalnih prekrstiti, a trećinu, zločince, poubijati“, ponavljao je Budakov „Endlösung der Serbenfrage“, sažimajući ga u mudrost naših predaka: „Volim ponavljati ono što su govorili naši djedovi ustaše - Bog na nebu, hrvatski narod na zemlji. Ja još dodajem – Jasenovac između.“
Omaleni, crnokosi nacistički i narcistički kamarad s pažljivo njegovanom frizurom i obrvama mladog Führerova privatsekretära Rudolfa Hessa, što je sa staturom i intelektom limenke Coca-Cole Zero izgledao poput nesigurnog ministranta u župi u Šestinama koji ne zna s djevojkama - „treba danas u Hrvatskoj naći djevojku koja će ići na misu za Poglavnika i Nezavisnu Državu Hrvatsku, a ja sam je našao!“, ispovijedio se na kraju novinarima - dušu je bio dao za ismijavanje razbuđenog nacifašizma u Hrvatskoj. I nije, kako pamtimo, bio jedini.
Namnožili su se u to vrijeme politički redikuli poput štakora, ali iste stvari kao oni već su govorili i predsjednik države i njegovi ministri i generali, i nesretni Bujanec je nestao u masi. Nakon svega, dvadeset godina kasnije, ostala je nacistička retorika „naših djedova ustaša“ kao jezični standard hrvatskog javnog govora. I pitanje: jesu li redikuli bili tipovi poput Šešelja ili Bujaneca, ili smo redikuli zapravo bili mi? Tko je, naime, bio tamo, na samoj margini prirode i društva?
I što? Dvadeset godina kasnije, opskurni je mladi rajhsštrumpfirer izrastao u nadrkanu televizijsku zvijezdu, sad već stature i intelekta cisterne Coca-Cole Zero iz dućana s autićima, s vlastitim kabelskim televizijskim showom što ga je narcisoidno i maloumno, kopirajući Latinovu „Latinicu“ kopiranu Marićevom srpskom „Ćirilicom“, nazvao - „Bujica“.
A svašta je Bujančeva Bujica nanijela proteklih godina, prošli su kroz tužni provincijski studio i redikuli poput Predraga Raosa ili Davora Domazeta Loše, i zaboravljeni asovi poput Antuna Vrdoljaka ili Ivana Zvonimira Čička, i nacionalne zvijezde poput Zdravka Mamića ili Ruže Tomašić, i sam skorup hrvatske inteligencije, poput Ivana Aralice ili Ive Banca, i oni s druge strane, poput Damira Kajina ili Radimira Čačića, i oni s prve, poput Đure Glogoškog ili Milijana Vase Brkića.
Što je sve bujica nanijela
Nije karijeri Velimira Bujanca naudio ni skandal s kokainom. „Treba danas u Hrvatskoj naći djevojku koja će ići na misu za Poglavnika i Nezavisnu Državu Hrvatsku, a ja sam je našao!“, rekao je valjda istražnom sucu kad ga je ono policija prije godinu i pol uhvatila na Črnomercu kako prostitutku plaća kokainom.
Nekako, naime, baš nakon tog skandala - kako je već običaj da nacionalna zvijezda ima kokainski skandal, i kako je već red da ne naudi njegovu renomeu, jer znamo da mu je i kokain i prostitutku smjestila Udba – Bujanca je baš onako krenulo, i u predizbornoj kampanji Kolinde Grabar Kitarović njegova će emisija postati glavni HDZ-ov komunikacijski kanal, kojim će u sljedećim mjesecima prodefilirati svi likovi iz Kolindinog štaba u Hypo Centru i VIP-lože na Markovom trgu.
Dvadeset godina kasnije, eto, nekadašnji tupavi palanački neonarcist u uniformi Schutzstaffela jedan je od stupova društva, opinion-maker kojega će novoizabrana predsjednica na koncu izabrati za prvi ekskluzivni intervju te večeri, rado viđen gost u štabovima i šatorima, na domjencima, koncertima, tribinama i predsjedničkim inauguracijama - a da se ni u jednom trenutku, ni za jedno slovo, nije odmakao od adolfescentske retorike iz vremena kad smo mislili da je marginalni politički redikul i pitali se treba li o takvima pisati.
Pa zaključili da ne treba.