Sjevernokorejskom diktatoru Kim il-Sungu i njegovoj mahnitoj familiji za istu stvar je trebalo šezdeset godina sustavnog terora, četvrta najveća vojska na svijetu, nuklearna bomba, čudovišni obavještajni aparat, državna cenzura medija i interneta, apsolutna kontrola javnih komunikacija, stotine hiljada žbira, cijeli arhipelazi gulaga i redovna godišnja strijeljanja partijskog rukovodstva. Sve kako bi Sjeverna Koreja vječno ostala mimo svijeta, mali izolirani otok na širokoj pučini dvadeset prvog vijeka, piše Boris Dežulović za Slododnu Dalmaciju.
Strateška je greška Kimovih u ideji kako ljude valja spriječiti da vire preko 38. paralele: fizička izolacija je nevjerojatno komplicirana, skupa, propusna i, kako znamo iz suvremene povijesti, prilično ograničene vječnosti. Nije, naime, stvar u tome da se ljudima zabrani viriti, informirati se i saznati što se događa tamo prijeko, već postići da ih to - uopće ne zanima.
Evo, na primjer, Hrvati: žive oni na upravo nevjerojatno uzbudljivom komadu povijesti, u vrijeme kad se čitavo čovječanstvo sveobuhvatno i nepovratno mijenja, kugla je zemaljska golemo gradilište novog svijeta s posve neizvjesnim ishodom, a Hrvate baš ništa od svega toga potpuno savršeno ne zanima.
Nije li to veličanstveno? U cijeloj pisanoj historiji ljudske vrste samo tri puta događale su se takve revolucionarne promjene - tih su nam pet hiljada godina u školskim udžbenicima podijelili onda na ona tri vijeka što smo ih morali napamet recitirati pred profesorima povijesti, Stari vijek od Mezopotamije do Rima,
Srednji vijek od pada Zapadnog rimskog carstva do otkrića Amerike, i Novi vijek od Kolumba i renesanse do atomske bombe - samo tri puta, što pamti, čovječanstvo se nalazilo na takvom raskršću, i sad kad je pred semaforom četvrti put, u cik zore najnovijeg Vijeka - dok profesori domišljaju da li da ga nazovu Nulti ili Posljednji - Hrvati zabavljeni sami sobom sviraju kurcu, piju pivo na zidiću pred kvartovskim dućanom i svađaju se tko je kriv što su se 1918. neoprezno zaletjeli u Jugoslaviju.
Tri generacije maratonaca iz familije sjevernokorejskih Topalovića dupe bi dale da im je takav narod.
Živa se, dramatična historija Hrvatima događa pred nosom, u realnom vremenu i divljem tempu - devedeset posto ukupnog ljudskog znanja nastalo je otprilike otkad ste počeli čitati ovaj tekst, znanost dešifrira genske mape, klonira ovce i mamute, golim rukama hvata Higgsov bozon i priprema Adama i Evu za Mars, mijenja se fizičko lice Zemlje i iznova dijele resursi i interesi, Kina i Afrika crtaju nove geostrateške karte s nebitnom starom Europom u gornjem lijevom kutu, dotrajali se spremaju za historijski remont ili rashod i kapitalizam i socijalizam i demokracija i religija i država i nacija, preslažu se svi politički, ekonomski, kulturni i vrijednosni sustavi, nove tehnologije potpuno su promijenile način na koji mislimo i razumijevamo stvari, internet nas je pretvorio u dosad nepoznatu vrstu, naselio nas po optičkim kablovima i uspostavio tamo nova društvena pravila i odnose, redefiniraju se i čovjekova etika i čovjekova biologija - velika se i konačna Svjetska Revolucija valja iza njihova kvartovskog dućana, a Hrvati tamo i dalje zabavljeni sami sobom sviraju kurcu, piju pivo i svađaju se je li Ante Pavelić 1941. imao izbora.
I sve to bez diktature, vojske i nuklearne bombe, bez kontrole komunikacija i cenzure interneta, bez žbira, gulaga i jednog jedinog strijeljanog ministra!
Štoviše, prije pola godine tu su malu, autističnu Zapadnu Koreju priključili Europskoj uniji: nitko i ništa više Hrvatu s osobnom kartom ne stoji između njegova kauča i klupe u londonskom parku, nikad u cijeloj svojoj povijesti nije Hrvatska pod svojim imenom i prezimenom bila dijelom većeg svijeta nego što je ovaj, nikad joj vijest iz toga svijeta nije bila ni bliža ni uzbudljivija, pa ipak se ona samodovoljna i samozadovoljna zabila u dobrovoljnu izolaciju, tvrdoglavo odbijajući otvoriti i prozor, a kamoli Google.
Hrvatske novine tako cijelih prvih dvadeset ili dvadeset pet stranica posvećuju unutrašnjoj politici, iako je u toj beživotnoj tundri posljednji put zanimljivo bilo još kad je umro Tuđman, pa tek onda, nevoljko, idu tri-četiri stranice s događajima iz svijeta, računajući jasno i reklame za svinjsku vratinu u Konzumu. U najuzbudljivije vrijeme svjetske povijesti još od doba kad su Kolumbo i Magellan otkrivali cijele nove kontinente i oceane, hrvatske novine toj povijesti posvećuju čak i manje prostora nego kulturi. A u međunarodnom metričkom sistemu ne postoji manja jedinica površine od kulturne rubrike hrvatskih novina.
Ništa iz tog bučnog svijeta ne dopire do ušiju onih svirača kurcu na zidiću pred kvartovskim dućanom. Milijuni ljudi tamo iza 38. paralele ulicama traže novu preraspodjelu svjetskih bogatstava, najmudrije svjetske glave promišljaju paradigme za treći milenij, preispituju se novi koncepti, neposredna demokracija, Temeljni dohodak i Manifest akceleracije, hrabri neki novinari razvaljuju čudovišne obavještajne aparate svjetskih gospodara, ali ništa od toga nećete saznati iz hrvatskih televizija i portala. Preko 38. paralele ovdje se viri samo kad tamo ima neka zgodna katastrofa s mnogo mrtvih i “uznemirujućim snimcima” raskomadanih tijela, ili kad se Kim Kardashian nagne nad dječja kolica, pa joj se vide sise.
I kad bi se sutradan, u veličanstvenom finalu Posljednjeg vijeka, čovječanstvo konačno međusobno potrovalo i poubijalo, a od svega ljudskog naslijeđa na Zemlji ostali sačuvani samo arhivi hrvatskih medija, astroarheolozi iz sazviježđa Vega zaključili bi tek kako je ta neobična dvonoga vrsta skončala zbog toga što su table s nazivima svojih naselja neki htjeli pisati jednim pismom, a drugi drugim.
Pa nastavili potragu.
Beskonačno je dubok Svemir, mora još negdje biti inteligentnih bića, piše Boris Dežulović za Slododnu Dalmaciju.