Diana i Boris Dvornik proveli su gotovo pola stoljeća u ljubavi koja je ostala ista od trena kad su se upoznali do časa kad je srce velikog glumca stalo. Priču o ljubavi, usponima i padovima Diana Dvornik odlučila je ispričati 16. travnja kad bi njezinu voljenom Borisu bilo 69 godina i kad je po treći put Split ispratio Meštra na misi zadušnici u Gospi od zdravlja.
• Kako ste se vas dvoje upoznali?
- On je završio “Deveti krug“, to je bio njegov prvi film. Ja sam imala 15 i pol godina i išla iz škole. Svi su o njemu govorili, da vidiš koji zgodan momak. Pogledala sam ga na slici i pomislila “stvarno je dobar”. Išli smo pogledat njegov film, a ja sam predosjećala da bih ga mogla upoznat i s njim hodat. Tu istu večer, kad je došao iz Cannesa, šetao je Pjacom i ja sam taman izašla vanka. On me vidio i krenuo za mnom. Moji su radili u teatru i on je već znao moju mamu, ali tek kasnije je doznao da sam ja kćerka od Tereze. Tada su krenule serenade ispod prozora. Nisam znala ni ko to pjeva niti sam išla za tim da bi to mogao biti on. Govorio je da su ga zvali “Trubadur Radunice ulice”. Živili smo prvih sedam godina kod Borisove mame, u podrumu. Ali, mlad si pa prođeš sve.
• Kad ste se vjenčali?
- Nismo se mogli vjenčat jer ja nisam imala 18 godina. On je snimao film u Kukuruzarima u Vojvodini i poveo mene sa sobom jer sam već bila u drugom stanju pa se bojao da mojoj mami ne bi slučajno šta palo na pamet. Vukao me sa sobom, ja sam bila 3. srednje. Rekao je: “Šta ćemo tražit molbe, kad navršiš 18 vjenčat ćemo se. Vratili smo se i devet dana nakon mog rođendana se vjenčali u Solinu jer u Splitu nije 29. 12. bilo mjesta. Deana sam rodila s 18 godina i dva mjeseca i kad se Dean zafrkava pita me: “Majko koliko žene nose dite?”, a ja odgovorim: “Devet mjeseci.” Na to on kaže: Onda sam ja za Guinnessovu knjigu rekorda jer sam rođen s dva mjeseca.” Poslije godinu i pol rođenje Dino. Nisu baš neka velika sličnost. Dean je više na mene, a Dino je na oca. A opet, i Dean ima nešto od oca, a Dino od mene. Da ih je spojit, bio bi jedan savršen sin.
• J e ste li u braku s Borisom i Vi razmišljali o glumi?
- Ja sam se prerano ubacila u familiju, čuvala djecu od 18. godine, kad sam i mogla šta učinit. Htjela sam ja, išla sam kao cura na balet i svašta, ali mora bit da me i nije toliko zanimalo, a ne bi on ni pristao na to jer je bio ljubomoran. Slikali su me za jedan film, a onda je Boris došao i u moje ime rekao da ja to neću igrat. Ako se žena uda za glumca, ona mora imati veze s tom umjetnošću, jer ako je nema, ne postoji taj brak koji će opstati.
• Jeste li Vi bili ljubomorni?
- Ne, jer nije on bio takav lik, nije da se hvalim, ali Boris je bio stalno zaljubljen u mene. On je volio biti u društvu, pojest, popit, zapjevat, ali nikad nije previše bio oko žena, niti ga je to zanimalo.
• Budući da je Boris mnogo putovao, kako ste nalazili vremena za zajedničke trenutke?
- Mi smo stalno putovali s njim i Boris nikad nije bio duže od 10 dana odvojen od kuće. Kad bi imao jedan dan slobodan, došao doma. Tada baš nije bilo auta, niti ga je on imao. Sjeo bi u neki kamion i došao doma ili bi mi išli kod njega. Kad su dečki počeli ići u školu onda bi on dolazio, jer ja nisam mogla.
• Kako ste provodili vrijeme kad Boris nije radio?
- Mi smo imali naše krasne prijatelje. To su uglavnom bili “utorkaši” s kojima se on družio 37 godina. Išli bi na izlete, autom do Italije, u Komižu svako ljeto sa svom djecom. To je bilo jedno lijepo vrijeme kad smo se svi družili. Kasnije, što ideš stariji, svatko ima neke svoje preokupacije. Djeca su odrasla i svi imaju svoje familije, pa se nismo toliko družili kao prije. Ja sam, pak, uvijek imala svoje društvo, svoje prijateljice. Kad su djeca bila mala dolazila sam ja kod njih ili one kod mene, a kasnije smo se nalazili na kavi na Pazaru. Ja imam svoj ritam života od kojeg ne odstupam, bez obzira na sve. Nije to ko zna šta, ali je to moj ventil.
• Kako je Boris pokazivao ljubav prema Vama?
- Boris je od početka do kraja bio isti. Vječito bi išao za mnom i davao mi komplimente, tako da mi je to već išlo i na živce. Govorio bi: “Jel ti znaš koliko si ti lipa?”, a ja bi ga pitala jel on zna koliko ja godina imam. On bi rekao da se to njega ne tiče i da ja za njega nemam toliko godina. Svađe su bile jedino kad bi malo popio i postao dosadan. Stalno je vikao: “Diana, Diana...” A kad ja pitam šta je, rekao bi: “Jel ti znaš koliko ja tebe volin?” Onda bi ja rekla da ga neću slušat i da idem vani.
• Kako ste se nosili s njegovim problemom s alkoholom, o kojem se dosta pisalo?
- Filmaši svi piju. Masa ljudi pije, ali nisu Boris Dvornik i ne čuje se za njih. Boris bi popio dvije čaše, a za druge je popio cijelu litru. Borisa nikad nije bilo briga što drugi misle, on je živio svoj život, kako on hoće. Rekao bi: “Meni nitko neće govorit što ću ja radit ni kako.” Cijeli se život brinuo za familiju, bio je pravi otac, a to što je on tu i tamo popio, to se nikoga ne tiče. Naš brak nije zbog toga trpio. Nije on pio svaki dan, bilo je dva, tri dana kad bi spojio, a ako bi to meni smetalo ja bi izašla vanka i nisam se za to nervirala.
• Jel’ bio strog otac?
- On je bio autoritet. Djeca su ga poštovala do zadnjeg dana. Nikad mu nisu proturječili niti povisili glas na njega. Dina je više tolerirao, Dino je bio njegov, više su se razumjeli. Kad bi uzeo čašicu, Dean bi ga pogledao ispod oka, pa bi to njemu bilo krivo. Dino bi se zafrkavao: “Zamisli, pape, što je Dean učinio za Novu godinu? Popio je čak pola boce pive.” Nije Dean bio povučen koliko je realniji, prizemljeniji i ozbiljniji, a Dino će uvijek ostati dijete. Njemu je trebalo više pažnje poklanjat jer je stalno nešto tražio, a Dean nikad ništa, niti je imao problem sa školom. A Dinu je svako malo trebalo ići u školu jer nema ga s trećeg sata, otišao je s drugog, pa se vrati. On bi rekao: “Šta ću ja slušat u školi, ja gubim vrijeme, a moram doma svirat.” Nikad školu nije shvaćao ozbiljno.
• J e ste li zajedno rješavali probleme s djecom?
- Ja sam rješavala probleme jer Boris nije imao vremena niti sam ga ja htjela opterećivat s njima. Možda bi bilo bolje da jesam, posebno u vezi s Dinom, ali sam mislila da mogu sama. Nekad je bilo nerješivo pa bi im rekla: “Sad ću vam zvat oca”, a Dino bi vikao: “Majko, molim te, ne zovi ga, ne zovi ga, evo ću bit dobar.” Kad bi trebao nešto kupiti u dućanu, Dino bi se bacio na koljena i rekao: “Majko, molim te, daj mi točno u dinar jer ti znaš da ti nikad neću vratit.”
• Kako ste rješavali Dinov problem s drogom i kako je to na Vas utjecalo?
- Nismo mi to ni znali jer nismo znali ni što je ustvari droga. Nismo znali ni kad je počeo, no onda se upoznao s Danijelom i ona je to preuzela na sebe, tako da smo mi to doznali skoro preko novina kao i svi drugi. On je to riješio sam sa sobom kako je znao i umio. Mučilo nas je jako, ali nije bio s nama nego u Zagrebu. Lakše ti je kad ne vidiš nego kad vidiš.
• Tko su bile ključne ličnosti u Borisovu životu izvan obitelji?
- Kao prvo Smoje, a onda Vrdoljak, pa njegovi “utorkaši”. To su ti ljudi.
• Kako je došlo do svađe sa Smojom?
Kada je Smoje umro, to je bilo strašno za Borisa, ali je Lepa mislila da Boris nije htio doći na sprovod
- Oni su se počeli razilazit kad je počeo rat. Smoju je trebalo shvatit. On nije bio ni komunista, ni ništa takvo. Zvao se Jugoslavenom, ali samo zato jer je htio lagodan život, svaki rat Smoji je umanjivao njegovu kvalitetu života i zbog toga je bio protiv rata, a ne protiv Hrvatske. Da su se mirno razišli, onda bi Smoje bio za Hrvatsku, a ovako kad mu je bio ugrožen mir ponekad je pisao protiv svega. On bez Hrvatske i Splita nije mogao. Borisu je malo smetalo što se Smoje družio s nekim ljudima koje on nije volio, pa nije mogao bit u njegovom društvu. Inače, Smoju je obožavao kao čovjeka i kad bi mu bilo što trebalo za neki tekst ili slično, zvao bi ga: “Striče, napiši mi ovo ili ono.” Uvijek smo zajedno putovali i vozili Smoju i Lepu, ali se tada Smoje razbolio, a Boris je bježao od bolesti, pa ga nije želio vidjeti bolesnoga. Nikad nije nikome išao na sprovod. Na Braču smo doznali da je Smoje umro i to je bilo strašno za Borisa, vrlo je teško njegovu smrt prebrodio, ali je Lepa mislila da Boris nije htio doći na sprovod. Nije pojma imala koliko je Boris to teško podnio. Nikad se nije oporavio od Smojine smrti i ostao je izgubljen bez njega.
• Koja Vam je najdraža Borisova uloga?
- Meni se sviđa “U gori raste zelen bor“, pa “Kad čuješ zvona“, onda mi je u “Kiklopu“ izvanredan kad igra oficira, pa i “Deveti krug“, njegova prva uloga, makar on kaže da mu se to ne sviđa. Šta je god igrao, igrao je na svoj način i sve je bilo dobro, po meni.
• Kako ste proveli vrijeme uoči Borisove smrti?
- On je strašno volio život. Dizao bi se u pet sati ujutro, kao da je htio iskoristiti svaki trenutak i kao da je znao da neće toliko dugo živit. Onda bi radio svoju “Baladu“ i zato mi je i najviše žao što nije doživio da to izađe. Mosor mu je trebao pisati autobiografiju, ali nisu stigli. Prvi put su se zbog toga trebali naći u ponedjeljak kad je Boris umro. Uvečer smo gledali “Jedan protiv sto” i ja sam išla leći, a on ostao u dnevnom boravku. Kad je došao u sobu ja sam već zaspala i u mraku sam čula da se ruši telefon. Pitala sam ga šta radi, a onda sam čula da se nešto trese i vidjela ga kako leži. Davala sam mu umjetno disanje i legla ga na bok, a onda mu je ruka pala mrtvo. Bila sam sama, otvorila mu oči, ali one su bile ugasle i tek sam onda pomislila da nešto nije u redu i otišla zvati Prvu pomoć. Bili su brzi. Noge su mu visile s kreveta, pulsa nije bilo.
Tražila sam da mu daju elektrošokove. Dali su mu, ali nije bilo pomoći. Najgore je što su me ostavili samu s mrtvim čovjekom u kući i tako je bilo sedam sati. Ni danas ne mogu spavati u sobi gdje je Boris umro. Ne zbog straha, nego zbog nelagode i sjećanja na ružan događaj. Svi su mu unuci bili na sprovodu, čak i mala Andriana iz Amerike koja je bila prije samo jednom. Svi su mu došli, a on to nije vidio.
Uvečer zaboravim da ga nema i mislim da igra pasijans za stolom, kao što je svaki dan činio. Onda se okrenem, vidim prazno i pomislim: “Bože, pa njega stvarno nema i nikad ga više neću vidit.” Ja sam još pod šokom, još je njegov miris na robi i tek trebam naučit živit bez njega. Mi smo u braku proveli 45 godina, a njih 48 bili smo skupa. On je uvijek bio netko kome sam se mogla obratiti i ko me štitio i plaćao račune. Vrijeme polako liječi, živit ću dalje dan po dan, nikad u životu nisam ništa planirala. Kad se navrši mjesec dana zahvalit ću svima koji su ga veličanstveno i u tako velikom broju otpratili.
• Kako je Boris došao na ideju da napravi ‘Baladu o glumcu’?
- Strašno je puno filmova radio i volio je radit. Život bez posla bio mu je smrt. Kad je išao u penziju i kad su mu dali sve one nagrade njemu je to bilo drago, ali više bi volio da ničeg od nagrada nije bilo, a da je mogao i dalje radit. Onda mu se dogodio taj, recimo, moždani udar kojeg on nikad nije priznavao nego je tvrdio kako je samo pao i udario glavom. Nakon toga su počele lagane demencije. I on je toga bio svjestan i zato je sam sebe snimao, govorio u diktafon i htio napraviti ‘Baladu o glumcu’. Radio je ono što je htio i znao, ali su mu to odugovlačili četiri godine tako da ga je to nerviralo i pitao se zašto ga preskaču. Jako je bio tužan zbog toga. Napravio je sve, a sad je to Mani Gotovac preuzela da bi dramaturški obradila, makar je on to sam već napravio, a Željko Petrač ga je snimao bez ijedne kune. Sa mnom još nitko nije komunicirao, ali sam čula da se na tome radi.
Marija Lokas
• Kako ste se vas dvoje upoznali?
- On je završio “Deveti krug“, to je bio njegov prvi film. Ja sam imala 15 i pol godina i išla iz škole. Svi su o njemu govorili, da vidiš koji zgodan momak. Pogledala sam ga na slici i pomislila “stvarno je dobar”. Išli smo pogledat njegov film, a ja sam predosjećala da bih ga mogla upoznat i s njim hodat. Tu istu večer, kad je došao iz Cannesa, šetao je Pjacom i ja sam taman izašla vanka. On me vidio i krenuo za mnom. Moji su radili u teatru i on je već znao moju mamu, ali tek kasnije je doznao da sam ja kćerka od Tereze. Tada su krenule serenade ispod prozora. Nisam znala ni ko to pjeva niti sam išla za tim da bi to mogao biti on. Govorio je da su ga zvali “Trubadur Radunice ulice”. Živili smo prvih sedam godina kod Borisove mame, u podrumu. Ali, mlad si pa prođeš sve.
• Kad ste se vjenčali?
- Nismo se mogli vjenčat jer ja nisam imala 18 godina. On je snimao film u Kukuruzarima u Vojvodini i poveo mene sa sobom jer sam već bila u drugom stanju pa se bojao da mojoj mami ne bi slučajno šta palo na pamet. Vukao me sa sobom, ja sam bila 3. srednje. Rekao je: “Šta ćemo tražit molbe, kad navršiš 18 vjenčat ćemo se. Vratili smo se i devet dana nakon mog rođendana se vjenčali u Solinu jer u Splitu nije 29. 12. bilo mjesta. Deana sam rodila s 18 godina i dva mjeseca i kad se Dean zafrkava pita me: “Majko koliko žene nose dite?”, a ja odgovorim: “Devet mjeseci.” Na to on kaže: Onda sam ja za Guinnessovu knjigu rekorda jer sam rođen s dva mjeseca.” Poslije godinu i pol rođenje Dino. Nisu baš neka velika sličnost. Dean je više na mene, a Dino je na oca. A opet, i Dean ima nešto od oca, a Dino od mene. Da ih je spojit, bio bi jedan savršen sin.
• J e ste li u braku s Borisom i Vi razmišljali o glumi?
- Ja sam se prerano ubacila u familiju, čuvala djecu od 18. godine, kad sam i mogla šta učinit. Htjela sam ja, išla sam kao cura na balet i svašta, ali mora bit da me i nije toliko zanimalo, a ne bi on ni pristao na to jer je bio ljubomoran. Slikali su me za jedan film, a onda je Boris došao i u moje ime rekao da ja to neću igrat. Ako se žena uda za glumca, ona mora imati veze s tom umjetnošću, jer ako je nema, ne postoji taj brak koji će opstati.
• Jeste li Vi bili ljubomorni?
- Ne, jer nije on bio takav lik, nije da se hvalim, ali Boris je bio stalno zaljubljen u mene. On je volio biti u društvu, pojest, popit, zapjevat, ali nikad nije previše bio oko žena, niti ga je to zanimalo.
• Budući da je Boris mnogo putovao, kako ste nalazili vremena za zajedničke trenutke?
- Mi smo stalno putovali s njim i Boris nikad nije bio duže od 10 dana odvojen od kuće. Kad bi imao jedan dan slobodan, došao doma. Tada baš nije bilo auta, niti ga je on imao. Sjeo bi u neki kamion i došao doma ili bi mi išli kod njega. Kad su dečki počeli ići u školu onda bi on dolazio, jer ja nisam mogla.
• Kako ste provodili vrijeme kad Boris nije radio?
- Mi smo imali naše krasne prijatelje. To su uglavnom bili “utorkaši” s kojima se on družio 37 godina. Išli bi na izlete, autom do Italije, u Komižu svako ljeto sa svom djecom. To je bilo jedno lijepo vrijeme kad smo se svi družili. Kasnije, što ideš stariji, svatko ima neke svoje preokupacije. Djeca su odrasla i svi imaju svoje familije, pa se nismo toliko družili kao prije. Ja sam, pak, uvijek imala svoje društvo, svoje prijateljice. Kad su djeca bila mala dolazila sam ja kod njih ili one kod mene, a kasnije smo se nalazili na kavi na Pazaru. Ja imam svoj ritam života od kojeg ne odstupam, bez obzira na sve. Nije to ko zna šta, ali je to moj ventil.
• Kako je Boris pokazivao ljubav prema Vama?
- Boris je od početka do kraja bio isti. Vječito bi išao za mnom i davao mi komplimente, tako da mi je to već išlo i na živce. Govorio bi: “Jel ti znaš koliko si ti lipa?”, a ja bi ga pitala jel on zna koliko ja godina imam. On bi rekao da se to njega ne tiče i da ja za njega nemam toliko godina. Svađe su bile jedino kad bi malo popio i postao dosadan. Stalno je vikao: “Diana, Diana...” A kad ja pitam šta je, rekao bi: “Jel ti znaš koliko ja tebe volin?” Onda bi ja rekla da ga neću slušat i da idem vani.
• Kako ste se nosili s njegovim problemom s alkoholom, o kojem se dosta pisalo?
- Filmaši svi piju. Masa ljudi pije, ali nisu Boris Dvornik i ne čuje se za njih. Boris bi popio dvije čaše, a za druge je popio cijelu litru. Borisa nikad nije bilo briga što drugi misle, on je živio svoj život, kako on hoće. Rekao bi: “Meni nitko neće govorit što ću ja radit ni kako.” Cijeli se život brinuo za familiju, bio je pravi otac, a to što je on tu i tamo popio, to se nikoga ne tiče. Naš brak nije zbog toga trpio. Nije on pio svaki dan, bilo je dva, tri dana kad bi spojio, a ako bi to meni smetalo ja bi izašla vanka i nisam se za to nervirala.
• Jel’ bio strog otac?
- On je bio autoritet. Djeca su ga poštovala do zadnjeg dana. Nikad mu nisu proturječili niti povisili glas na njega. Dina je više tolerirao, Dino je bio njegov, više su se razumjeli. Kad bi uzeo čašicu, Dean bi ga pogledao ispod oka, pa bi to njemu bilo krivo. Dino bi se zafrkavao: “Zamisli, pape, što je Dean učinio za Novu godinu? Popio je čak pola boce pive.” Nije Dean bio povučen koliko je realniji, prizemljeniji i ozbiljniji, a Dino će uvijek ostati dijete. Njemu je trebalo više pažnje poklanjat jer je stalno nešto tražio, a Dean nikad ništa, niti je imao problem sa školom. A Dinu je svako malo trebalo ići u školu jer nema ga s trećeg sata, otišao je s drugog, pa se vrati. On bi rekao: “Šta ću ja slušat u školi, ja gubim vrijeme, a moram doma svirat.” Nikad školu nije shvaćao ozbiljno.
• J e ste li zajedno rješavali probleme s djecom?
- Ja sam rješavala probleme jer Boris nije imao vremena niti sam ga ja htjela opterećivat s njima. Možda bi bilo bolje da jesam, posebno u vezi s Dinom, ali sam mislila da mogu sama. Nekad je bilo nerješivo pa bi im rekla: “Sad ću vam zvat oca”, a Dino bi vikao: “Majko, molim te, ne zovi ga, ne zovi ga, evo ću bit dobar.” Kad bi trebao nešto kupiti u dućanu, Dino bi se bacio na koljena i rekao: “Majko, molim te, daj mi točno u dinar jer ti znaš da ti nikad neću vratit.”
• Kako ste rješavali Dinov problem s drogom i kako je to na Vas utjecalo?
- Nismo mi to ni znali jer nismo znali ni što je ustvari droga. Nismo znali ni kad je počeo, no onda se upoznao s Danijelom i ona je to preuzela na sebe, tako da smo mi to doznali skoro preko novina kao i svi drugi. On je to riješio sam sa sobom kako je znao i umio. Mučilo nas je jako, ali nije bio s nama nego u Zagrebu. Lakše ti je kad ne vidiš nego kad vidiš.
• Tko su bile ključne ličnosti u Borisovu životu izvan obitelji?
- Kao prvo Smoje, a onda Vrdoljak, pa njegovi “utorkaši”. To su ti ljudi.
• Kako je došlo do svađe sa Smojom?
Kada je Smoje umro, to je bilo strašno za Borisa, ali je Lepa mislila da Boris nije htio doći na sprovod
|
Smoje i Boris
|
• Koja Vam je najdraža Borisova uloga?
- Meni se sviđa “U gori raste zelen bor“, pa “Kad čuješ zvona“, onda mi je u “Kiklopu“ izvanredan kad igra oficira, pa i “Deveti krug“, njegova prva uloga, makar on kaže da mu se to ne sviđa. Šta je god igrao, igrao je na svoj način i sve je bilo dobro, po meni.
• Kako ste proveli vrijeme uoči Borisove smrti?
- On je strašno volio život. Dizao bi se u pet sati ujutro, kao da je htio iskoristiti svaki trenutak i kao da je znao da neće toliko dugo živit. Onda bi radio svoju “Baladu“ i zato mi je i najviše žao što nije doživio da to izađe. Mosor mu je trebao pisati autobiografiju, ali nisu stigli. Prvi put su se zbog toga trebali naći u ponedjeljak kad je Boris umro. Uvečer smo gledali “Jedan protiv sto” i ja sam išla leći, a on ostao u dnevnom boravku. Kad je došao u sobu ja sam već zaspala i u mraku sam čula da se ruši telefon. Pitala sam ga šta radi, a onda sam čula da se nešto trese i vidjela ga kako leži. Davala sam mu umjetno disanje i legla ga na bok, a onda mu je ruka pala mrtvo. Bila sam sama, otvorila mu oči, ali one su bile ugasle i tek sam onda pomislila da nešto nije u redu i otišla zvati Prvu pomoć. Bili su brzi. Noge su mu visile s kreveta, pulsa nije bilo.
Tražila sam da mu daju elektrošokove. Dali su mu, ali nije bilo pomoći. Najgore je što su me ostavili samu s mrtvim čovjekom u kući i tako je bilo sedam sati. Ni danas ne mogu spavati u sobi gdje je Boris umro. Ne zbog straha, nego zbog nelagode i sjećanja na ružan događaj. Svi su mu unuci bili na sprovodu, čak i mala Andriana iz Amerike koja je bila prije samo jednom. Svi su mu došli, a on to nije vidio.
Uvečer zaboravim da ga nema i mislim da igra pasijans za stolom, kao što je svaki dan činio. Onda se okrenem, vidim prazno i pomislim: “Bože, pa njega stvarno nema i nikad ga više neću vidit.” Ja sam još pod šokom, još je njegov miris na robi i tek trebam naučit živit bez njega. Mi smo u braku proveli 45 godina, a njih 48 bili smo skupa. On je uvijek bio netko kome sam se mogla obratiti i ko me štitio i plaćao račune. Vrijeme polako liječi, živit ću dalje dan po dan, nikad u životu nisam ništa planirala. Kad se navrši mjesec dana zahvalit ću svima koji su ga veličanstveno i u tako velikom broju otpratili.
• Kako je Boris došao na ideju da napravi ‘Baladu o glumcu’?
- Strašno je puno filmova radio i volio je radit. Život bez posla bio mu je smrt. Kad je išao u penziju i kad su mu dali sve one nagrade njemu je to bilo drago, ali više bi volio da ničeg od nagrada nije bilo, a da je mogao i dalje radit. Onda mu se dogodio taj, recimo, moždani udar kojeg on nikad nije priznavao nego je tvrdio kako je samo pao i udario glavom. Nakon toga su počele lagane demencije. I on je toga bio svjestan i zato je sam sebe snimao, govorio u diktafon i htio napraviti ‘Baladu o glumcu’. Radio je ono što je htio i znao, ali su mu to odugovlačili četiri godine tako da ga je to nerviralo i pitao se zašto ga preskaču. Jako je bio tužan zbog toga. Napravio je sve, a sad je to Mani Gotovac preuzela da bi dramaturški obradila, makar je on to sam već napravio, a Željko Petrač ga je snimao bez ijedne kune. Sa mnom još nitko nije komunicirao, ali sam čula da se na tome radi.
|
Balada o glumcu kao apitaf i spomen
|
Marija Lokas
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....