Naš je koncept u Frankfurtskom institutu za rak: dovodimo znanost pacijentima. Taj koncept je vrlo važan jer predviđa da su pacijenti u središtu pozornosti, govori nam svjetski poznati istraživač tumora Ivan Đikić dok stoji uz golemi LED ekran. Na ekranu je prikaz moderne zgrade, što je idejno rješenje Frankfurtskog instituta za rak (Frankfurt Cancer Institute; FCI), posebne vrste translacijskog onkološkog centra za koji je do 2025. godine osigurano čak 116 milijuna eura. Taj novi, vrlo ambiciozan projekt Ivana Đikića, na kojem timovi znanstvenika koji se bave temeljnim istraživanjima surađuju s kliničarima, posljednjih je mjeseci privukao veliku pozornost njemačkih medija, uključujući i ugledni Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ).
Spoj različitih disciplina
- Nas smo trojica osnivači, Hubert Serve, Florian Greten i ja. Hubert je direktor Interne klinike u području hematoonkologije, Florian se bavi tumorskom genetikom miša, a ja istražujem molekule. No, shvatili smo da samo zajedničkim radom različitih disciplina možemo biti uspješniji u razumijevanju, dijagnosticiranju te, naposljetku, liječenju tumora. Iz naše kolegijalne i prijateljske rasprave iskrsnuo je izazov: možemo li nešto takvo napraviti u Frankfurtu. Tijekom tri godine priprema, kompeticija i natječaja uspjeli smo dobiti znatna financijska sredstva za naš projekt od federalne i lokalne države Hessen, i to za gradnju nove zgrade u kojoj će biti smješten Frankfurtski institut za rak - objašnjava nam Ivan Đikić, profesor na Sveučilištu Goethe i direktor Instituta za biokemiju II (IBC2) u Frankfurtu. IBC2, koji je dio velikog kompleksa Sveučilišne klinike u Frankfurtu na južnoj obali rijeke Majne, zapošljava 105 ljudi, a godišnji mu je budžet oko 6,5 do 7 milijuna eura.
- To je više od polovice cjelokupnog državnog budžeta za znanost u Hrvatskoj, što pokazuje da je pravo čudo što neki moji kolege u domovini ipak uspijevaju dobro raditi. Novac nije glavna motivacija za nas znanstvenike, veća su nam motivacija izazov i radoznalost. No, novac je prijeko potreban da bi se mogla raditi vrhunska znanost jer su tehnologije izrazito skupe, a bez njih čovjek, ma kako imao odlične ideje, ne može danas detaljno potvrditi svoja otkrića - priča Đikić dok sjedimo u njegovoj sobi na IBC2, u kojoj pozornost privlače izvrsni crteži Đikićeve 15-godišnje kćeri Petre.
Već je prošlo 19 sati, no oko nas je vrlo živo i ne nazire se kraj radnog vremena. U laboratorijima gori svijetlo, na hodnicima susrećemo njegove kolege i suradnike, a iz Barcelone je stigao i dr. Vivek Malhotra, Đikićev kolega koji će na IBC2 održati predavanje. Iako već 15 godina pratim karijeru Ivana Đikića, a 2006. sam čak izvještavala iz Washingtona kad mu je dodijeljena nagrada Američkog udruženja za rak, ovo je moj prvi posjet njegovu laboratoriju u Frankfurtu. Stoga radoznalo gledam oko sebe dok Đikić nastavlja govoriti o Frankfurtskom institutu za rak.
Andrea Gubaš, Vigor Matković i Ines Tomašković
- Za zgradu FCI-a osigurano je 75 milijuna eura, a njezina je površina oko 4500 četvornih metara. Sada je u tijeku natječaj putem kojega želimo izabrati najbolje arhitekte, koji će razraditi naše idejno rješenje napravljeno za potrebe prijave za natječaj federalne vlade. Zgrada FCI-a bit će vrlo blizu nas, unutar kompleksa Sveučilišne klinike, koji već ima stotinjak zgrada. FCI će biti staklenim mostom spojen na Institut Georg Speyer Haus, nazvan prema bogatom frankfurtskom bankaru. U Institutu Georg Speyer Haus radio je nobelovac Paul Ehrlich i tamo se nalazi njegov originalni laboratorij u kojem je 1906. godine razvio salvarsan, prvi učinkoviti lijek protiv sifilisa. Ehrlich ga je nazvao ‘magic bullet’, a to je, zapravo, bio prvi pametni lijek. Vidite, mi danas govorimo o pametnim lijekovima, a Ehrlich je taj koncept osmislio prije više od 100 godina, i to u Frankfurtu - ispričao je Đikić zanimljivu povijest pametnih lijekova.
Useljenje u novu zgradu 2024.
Zgrada FCI-a, u sklopu koje će biti i velika staja za životinje, trebala bi biti gotova do 2023. godine, a znanstvenici bi se uselili godinu kasnije. Od 2019. do 2025. istraživačima u Frankfurtskom institutu za rak bit će na raspolaganju ukupno 42 milijuna eura, odnosno šest milijuna eura godišnje. - Tamo ćemo zajedno raditi mi bazični znanstvenici i naši kolege kliničari. Vjerujemo da će prijenos informacija i znanja biti puno efikasniji i brži baš zato što ćemo imati pacijente koji će nam biti jako blizu. Danas su MD Anderson Cancer Center u Teksasu i Memorial Sloan Kettering Center u New Yorku vodeći u svijetu u liječenju tumora zato što su istodobno i vodeće istraživačke institucije - rekao je Đikić.
Ističe kako u Njemačkoj ima puno centara za istraživanje tumora, ali su im ciljevi različiti. - Primjerice, u Heidelbergu, koji je od nas udaljen 70 kilometara, smješten je DKFZ, najveći centar za istraživanje tumora u Njemačkoj, s više od 2000 ljudi. No, njihov je cilj drukčiji: istražiti masu tumora, prikupiti što više podataka, sekvencirati što više tumora i u okviru globalne slike razumjeti kako se tumori mijenjaju i na koji se način mogu uspješnije liječiti. Mi smo fokusirani na manje skupine: u velikom broju tumorskih pacijenata želimo pronaći male podskupine ljudi koji jako dobro i onih koji jako loše reagiraju na terapije. Vjerujemo da se u tim malim skupinama krije puno tajni koje ljudi nisu otkrili jer su istraživali na velikom broju pacijenata - pojasnio je Đikić.
Ističe da su se u Frankfurtskom institutu za tumore fokusirali na nekoliko vrsta tumora.
- To su glioblastom, koji je vrlo agresivan tumor mozga i jedna od najtežih dijagnoza, zatim tumor debelog crijeva te dvije vrste agresivnih leukemija. Svaki pacijent mora proći kliničku obradu, a ona je standardna. Pruža se najbolja njega, pacijent dobiva dijagnostičku i terapijsku obradu najvišeg mogućeg standarda u našoj sveučilišnoj klinici. Zatim se prati odgovor pacijenta na terapiju. Ako pacijent jako dobro odgovara na terapiju, tražimo zašto je tako. Ako ta osoba ne odgovara na terapiju, i za to smo zainteresirani. Pokušavamo uvidjeti zbog kojeg razloga lijek ne djeluje i kad otkrijemo taj mehanizam, dat ćemo mu neki drugi lijek ili kombinaciju nekoliko njih - objašnjava Đikić novi, personalizirani princip rada s onkološkim pacijentima.
Iako će zgrada Frankfurtskog instituta za rak biti gotova tek za četiri godine, timovi znanstvenika koji će se tamo preseliti već sada zajednički rade.
- Upravo smo danas imali raspravu o jednom kliničkom pokusu na tumorima debelog crijeva. Puno je znanstvenih pitanja koja smo mogli istraživati, ali mi smo se bavili samo onim pitanjima koja su relevantna za pacijente, ako imaju dobar odgovor ili ne. Korištenjem najmodernijih tehnologija, koje u Frankfurtu imamo na raspolaganju, možemo prodrijeti puno dublje u tajne tumorskih stanica: onih koje dobro odgovaraju na terapiju i onih koje su jako opasne i ne odgovaraju na momentalnu terapiju. Taj je koncept vrlo blizu realnosti i ja vjerujem da ćemo u nekoliko godina imati mnogo velikih otkrića upravo u razumijevanju efikasnosti terapije i razumijevanju rezistentnosti na terapiju, što je jedan od velikih problema u kliničkom radu - naglasio je Đikić.
Motivacija nije novac nego znanje
Pitam ga je li FCI kruna njegove znanstvene karijere, ali on odgovara rezolutnim ne. - Frankfurtski institut za rak je odlična ideja, pokazatelj da se novom kulturom suradnje između kliničara i bazičnih znanstvenika može stvoriti nešto ni iz čega. No, mislim da su moja otkrića i radovi, ali i angažman u edukaciji mladih puno važniji. Zgrada će ostati nakon nas, a ja bih želio da u njoj ostane otisak o novoj institucionalnoj borbi protiv tumora, u kojoj je naglasak na suradnji, timskom radu, interdisciplinarnosti i fokusiranosti na pacijente - odgovara Đikić.
U posljednjih 16 godina, koliko s obitelji živi u Frankfurtu, Ivan Đikić izgradio je fantastičnu znanstvenu karijeru, o čemu najbolje govori podatak da je prošle godine bio na listi najcitiranijih znanstvenika svijeta.
- Život ima svoje puteve, nikad nisam planirao živjeti u Frankfurtu. Uvijek sam mislio da ću biti u Americi. No, ovdje sam jako toplo primljen i omogućavaju mi nevjerojatnu slobodu. I sada, na vrhuncu moje karijere, kad dobivam ponude niza sveučilišta i instituta, pa i farmaceutske industrije, glavna je prednost Frankfurta, koji čak nije ni glavni znanstveni centar u Njemačkoj, što ima ambijent u kojem se ja osjećam dobro, a moja obitelj je sretna. Ovdje se osjećam kreativno, a svi ljudi s kojima radim imaju kulturu koja podrazumijeva da smo mi svi na zajedničkom zadatku stvaranja originalne i nove znanosti. Kod nas nije glavna motivacija stvaranje novčane dobiti, nego briga o znanosti, originalnosti te, naposljetku, kroz projekt FCI-a, i o pacijentima - priča Đikić.
Navodi kako mu je Sveučilište Goethe omogućilo da tri mjeseca godišnje radi u kalifornijskoj biotehnološkoj kompaniji Genetech, poznatoj po pametnim antitumorskim lijekovima Herceptinu i Avastinu. Priznaje da mu je slobodna studijska godina 2016./2017., kada je sa suprugom Ingom te njihovom djecom Lovrom, Petrom i Emmom živio u kalifornijskom Palo Altu, bila veliko osvježenje u životu i karijeri. Tu je akademsku godinu proveo radeći u Genentechu i na Sveučilištu Stanford, ali je svaki dan putem Skypea komunicirao sa svojim suradnicima u Frankfurtu.
- Meni je Genentech bio otvorena škola. Ako je otvoren, čovjek uči i sa 50 godina, nekada i više nego sa 18 godina. Svatko tko misli da zna sve, ne može više učiti, a ljudi koji znaju da ne znaju, učit će uvijek. U Genentechu sam jako puno naučio o onom što nikad nisam vidio u svojem laboratoriju, a to je realno stvaranje lijekova na raznim područjima, od tumora pa do infektivnih bolesti. Vodstvo Sveučilišta Goethe pomaže mi i financijski i pravno, tako da četiri do pet puta godišnje odlazim u Genentech, gdje sada imam mali laboratorij i radim s postdoktorandima - ispričao je Đikić.
Njegov je životni i radni ritam toliko frenetičan da nam se zavrtjelo u glavi kad je opisivao svoju svakodnevicu.
- Ovaj sam tjedan započeo u Zagrebu s mamom na doručku, a onda sam večerao s obitelji u Frankfurtu. Supruzi i djeci prepričavao sam događaje u Zagrebu, uljučujući i one u sudnici, gdje sam bio svjedok u procesu bivšeg ministra znanosti Pave Barišića protiv prof. Jure Zovka. Sličan proces Barišić vodi i protiv mene i čini mi se da su znanstvenici u Hrvatskoj pretjerano izloženi prijetnjama, sudskim procesima i kažnjavanju za slobodu govora. Sutra ujutro idem na sastanak u Würzburg, a prekosutra putujem u Basel, na obranu doktorata jednog studenta. Subotu ću provesti u sportskim aktivnostima s djecom. U nedjelju letim u Santa Fe u američkoj državi Novi Meksiko, gdje ću provesti tjedan dana - ispričao je Đikić. Priznaje da radi svaki dan.
- Meni su svaka subota i nedjelja radne: ili sam na Institutu ili, ako sam na putu, na Skypeu. Rado putujem avionom i onda obično pišem znanstvene radove ili odgovaram na e-mailove. Jedan kolega mi je rekao: ‘Ivane, uvijek se čudim koliko si efikasan, a onda sam, kad smo se vraćali s konferencije u Dubrovniku, shvatio da smo svi u avionu zaspali, a ti si uzeo laptop i odgovarao na e-mailove’. No, meni je to užitak, a ne pritisak - govori Đikić kroz smijeh.
Ljudi su željni optimizma
U razgovoru smo se ponovno vratili na temu raka, odnosno senzacionalne najave jedne izraelske kompanije da će već za godinu dana imati jedinstveni lijek za sve vrste tumora.
- U medijima je senzacionalizam motivacija, pa se tako u svim medijima u Hrvatskoj pojavila lažna vijest, a da pritom ta kompanija nije objavila svoje rezultate javno, u obliku znanstvenog rada, niti ima kliničku studiju. Ljudi su željni optimističnih vijesti i učinili bi sve bi da se lijek može stvoriti tako brzo, ali realnost je takva da to nije jednostavno. I nemoguće je stvoriti jedan lijek za sve tumore. Danas znamo da tumorski lijekovi djeluju znatno specifičnije i da dva pacijenta s istim tumorom na isti lijek reagiraju različito. Mislim da je važnije da ljudi znaju to nego da im netko daje lažna obećanja. Zato su znanstvenici vrlo važan dio obrazovnog sustava građana: moramo biti nepristrani i kritični prema svemu što nije dokazano i objavljeno u znanstvenoj literaturi - naglasio je Đikić.
- Naš je cilj pobijediti tumore, a to znači da će mnogi ljudi preživjeti. No, pobjeda nad svakim tumorom je individualna - netko će ga pobijediti u cijelosti, a netko će drugi dobiti šansu da mu se produlji život te da spozna sebe u vremenu koje mu je preostalo. Tumori su ozbiljna bolest, a ako pacijentima pružimo svu liječničku i psihološku podršku, ljudi će shvatiti da su pobjedivi. Naposljetku, tumori su nefunkcionalni dio našeg tijela. Mi tumore možemo pobijediti na razne načine; jedan je lijekovima, a drugi je i stavom da ih novim pristupima i tehnologijama možemo nadvladati. Uvjeren sam da se i tim promijenjenim stavom prema bolesti ona može mnogo češće pobijediti - zaključio je Ivan Đikić.
Frankfurtski institut za rak nije prva institucija u čijem je osnivanju sudjelovao Ivan Đikić. Jer, od 2009. do 2014. godine bio je prvi znanstveni direktor Buchmanova instituta za molekularne znanosti o životu (Buchmann Institute for Molecular Life Sciences, BMLS), u kojem danas radi oko 150 znanstvenika. Iako više nije na čelu BMLS-a, Đikić u njemu ima laboratorij u kojem mladi Opatijac Vigor Matković (24) radi svoj doktorat.
- Diplomirao sam kemiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, a za mogućnost doktorata kod prof. Đikića čuo sam od kolega koji su studirali na molekularnu biologiju, a bili su ovdje na praksi. Javio sam se profesoru e-mailom u kojem sam napisao da bih želio raditi doktorat kod njega i došao sam u kolovozu prošle godine. Jako mi se sviđa međunarodno okruženje u našem laboratoriju, gdje se komunikacija odvija na engleskom, koji je jezik znanosti. I Frankfurt je internacionalan i otvoren grad, što najbolje oslikava grafit na kojem piše: ‘Grad za sve’ - ispričao nam je Vigor Matković kada smo posjetili BMLS, koji se nalazi u kampusu Riedberg Sveučilišta Goethe na sjeveru Frankfurta.
Matković je jedan od troje mladih znanstvenika iz Hrvatske koji trenutno rade u Đikićevoj grupi, u kojoj je 17 ljudi iz cijelog svijeta. - Mladi iz Hrvatske ovdje su dobro prihvaćeni, njihovo znanje je solidno, a ako im nekada i manjka znanja u nekom području, vrlo brzo to nadoknade. Ne preferiram ih u odnosu na ostale, ali uvijek sam na njih ponosan - istaknuo je Đikić, u čijem laboratoriju na Institutu za biokemiju II rade i Zagrepčanke Andrea Gubaš (30) i Ines Tomašković (28).
Najvažnija edukacija mladih
- Diplomirala sam eksperimentalnu biologiju na PMF-u, a prije diplome sam tri mjeseca tijekom ljeta bila na praksi u laboratoriju prof. Đikića. Jako mi se svidjelo, pa sam i diplomski radila kod profesora, a komentor mi je bio sa zagrebačkog PMF-a. Onda sam još godinu dana radila na projektu u Frankfurtu da bih četiri godine provela na Institutu Francis Crick u Londonu, gdje sam doktorirala. Te četiri godine u Londonu bile su mi malo teže i sretna sam što sam se u studenom 2018. godine vratila u Frankfurt, gdje sam sada na postdoktoratu - rekla je Andrea Gubaš.
Ines Tomašković (28) diplomirala je 2015. godine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a potom je odstažirala i radila dvije godine u Zavodu za hitnu medicinu Zagrebačke županije. - Budući da sam za vrijeme studija bila stipendistica Nacionalne zaklade za potporu učeničkom i studentskom standardu, neposredno nakon položenog državnog ispita ostala sam raditi u Hrvatskoj. S obzirom na to da sam željela i doktorirati, tražila sam mogućnosti za doktorat i spoznala da su one daleko bolje u inozemstvu nego kod nas. U laboratorij prof. Đikića došla sam u lipnju prošle godine, a sada radim na području translacijske medicine. To znači da radim s eksperimentalnim životinjama, konkretno miševima, na kojima proučavam mehanizme nastanka tumora - ispričala je Ines Tomašković.