Pisac Mirko Kovač (r. 1938.) doživio je sudbinu bivše Jugoslavije prije nje same. Kao dijete iz miješanog braka, od oca Hrvata i majke Srpkinje, težio je u svome književnom djelu objediniti obje tradicije svojih roditelja. Vlastiti književni život nije sveo na staroslavenski “jat” po kojem se razlikuje -ije od -je, već je pronicljivo prepoznao različite tradicije koje baštini , i prepoznao je sebe u bogatstvu najmanje dvaju povijesno-kulturnih okvira.
A već je i to bio grijeh u srbijanskoj, preciznije beogradskoj književnoj sredini. Kakav i koliki grijeh, o tome je riječ u Kovačevoj najnovijoj knjizi “Pisanje i nostalgija”, koju je tiskala probirljiva Fraktura kao 9. svezak “Djela Mirka Kovača”. (Autor je 15-ak knjiga proze i niza filmskih scenarija.) To što je Kovač vjerovao da je pisac jedino ono što postoji između korica knjige, da se njegova sloboda realizira prvenstveno u slobodi jezika kojim piše, da iza njega ne stoji i ne može stajati ni obitelj, ni loza, ni nacija, to ga je učinilo jedinstvenim “likom” kako u Titovoj Jugoslaviji, tako i u Miloševićevoj Jugoslaviji, odnosno Srbiji.
Velika četvorica
Bio je Kovač, istovremeno, član “četveročlane spisateljske bande” (David, Kiš, Kovač, Pekić), nerijetko nepoželjna i proskribirana osoba, vječito potencijalni rušitelj režima svojim shvaćanjem osobne i umjetničke slobode, i naposljetku osoba kojoj su fizički prijetili i napadali je da bi, napokon, koncem 1991. otišao iz Beograda. Reći ću i ono što pisac Kovač prezire, a što je izrijekom zapisao u njihovu intervjuu Slavko Ćuruvija, novinar ubijen u Miloševićevoj zemlji “meda i mleka”. “U tekstu je istaknuta moja izjava da sam Hrvat po ocu, Crnogorac po majci, a da me dojila muslimanka”, žali se Kovač, govoreći o tom intervjuu.
Identiteti i etikete
Reći ću i da je Kovačeva supruga iste nacionalnosti kao njegov otac, ali samo zato što on sam u knjizi priča i o tome kako pojedini Srbijanci njegov odlazak u Hrvatsku pripisuju baš tome razlogu. Reći ću i to da u tome ne vidim neke vrijednosti same po sebi i da se mogu složiti s Kovačevim sjećanjem na davno pročitanu tvrdnju da je “etnički identitet puka etiketa”. Zapravo, malo je onih koji bi mogli poput Kovača reći: “Ja se nisam mijenjao, mijenjali su se politički režimi i države”. To je snaga postojanosti koju pojedincu daje isključivo mirenje s ništavilom ljudske prolaznosti, dakle njegova mudrost.
Ironijom sudbine Kovač danas dobiva ugledne književne nagrade u Crnoj Gori i Hrvatskoj, a Srbija ga uporno ignorira. “Pisanje i nostalgija” govori upravo o desetljećima koja je Kovač proživio u Beogradu, o piscima s kojima se družio i više-manje prijateljevao i o preobražaju koji su mnogi među njima doživjeli s Miloševićevim usponom na vlast koncem 80-ih godina prošlog stoljeća. Ali, govori i o ljepotama Istre koja ga je prihvatila bolje od “stranca među svojima”.
Ovaj pisac istovremeno piše i o zajedničkoj izgubljenoj, “zabranjenoj” lektiri koju smo mi stariji morali pročitati i odgovarati u školi, odnosno o nekim njenim autorima (Dobrica Ćosić, Oskar Davičo, Desanka Maksimović). Možemo se mi držati koliko god hoćemo tvrdo i poricati da smo pročitali “Daleko je sunce”, “Pesmu” ili zapamtili stih “Jer ljubav je lepa samo dok se čeka”, no mi smo to morali. U našim formativnim godinama ovi su srpski pisci bili jednako važni kao i hrvatski, baš kao, uostalom, stihovi Izeta Sarajlića ili koga drugog. U ratnim godinama, pod utjecajem domoljubnog zanosa, na to smo “zaboravili”, a tome su pripomogli i neki od spomenutih i nespomenutih autora koji se nisu samo angažirali u Miloševićevoj političkoj opciji već su i osobno surađivali s tim pokojnim državnikom. Ne treba ni reći da je njegova politika u Hrvatskoj donijela samo rat i stradanje, pa su i ti pisci postali njeni aktivni sudionici. No, rat je prošao, riječ “nostalgija” nije, na sreću, ostala istoznačna s “jugonostalgijom”, štoviše to si čuvstvo mogu dopustiti i “čisti Hrvati”, ma tko bili.
Bolna iskrenost
Napokon, za svaki je rat, kao i za tango, potrebno najmanje - dvoje. Pisac Kovač to zna. Jednako kako je “drzak” prema srpskim i svim drugim nacionalistima, tako je drzak prema samome sebi. Zlatna kombinacija “mase i moći” nije se događala samo onima o kojima piše, dogodila se i njemu samom. I baš ta bolna otvorenost, iskrenost daje dodatnu težinu njegovoj knjizi. Identifikacija s krvnikom često vodi u pakao, barem do Scheveningena, ali ni identifikacija sa žrtvom nije karta za raj. U tekstu “Doba zvijeri” Kovač piše o svom poznanstvu s Vukom Draškovićem, autorom romana “Nož” i bivšim srbijanskim ministrom vanjskih poslova. “Nakon što je Vuk uhićen 9. ožujka 1991., već sutradan izbile su studentske demonstracije, a dan uoči njegova puštanja, govorio sam s tribine kod Terazijske česme služeći se velikim riječima, kako to uvijek biva na masovnim skupovima”, zabilježio je Kovač.
“Ona koja je još 1945. napisala pjesmu ‘Majke optužuju’ i stih koji glasi: ‘Treba vas naterati da vazdan slušate kako osirotela deca cvile’ okrenula se protiv vlastite poezije poduprijevši onoga kojega majke još kunu i zbog kojega siročići još cvile”, piše Kovač
Kovač spominje kako su svi bili začuđeni što je Kiš tražio da ga se pokopa po pravoslavnom obredu. Tražeći razlog tomu, veli da ‘Kišu nije uslišeno da bude pokopan u Izraelu’, pa se iz ‘dišpeta’ priklonio obredu svoje majke
“Nakon što je Vuk uhićen 9. ožujka 1991., već sutradan izbile su studentske demonstracije, a dan uoči njegova puštanja govorio sam s tribine kod Terazijske česme služeći se velikim riječima, kako to uvijek biva na masovnim skupovima”, zabilježio je Kovač
Kovač lektirnog Dobricu Ćosića i Radovana Karadžića naziva ‘zlodusima’, a ovi pak Draškovića opisuju kao ‘luđaka, funjaru, đubre i svinju’. Međutim, i Kovač danas žali što je Draškovića branio s tribine kraj Terazijske česme
Kada mu je netko donio kasetu da čuje svoj glas i ono što je tada govorio, Kovač je u sebi prepoznao sjeme zla, trenutak kada “zajednička istina” obgrli i osobnu istinu i prolaznost: “Moram reći da sam se osjećao jadno, kao neki lažac, jer sam urlao kako je Vuk sjajan pisac, kako čami u tamnici jer je vlastodršce nazvao pravim imenom, ali njegovi čitatelji, njegovi obožavatelji, bdiju dan i noć i jedino što traže jest sloboda za pisca”.
Veliki i mali gradovi
Kovač lektirnog Dobricu Ćosića i Radovana Karadžića naziva “zlodusima”, a ovi pak Draškovića opisuju kao “luđaka, funjaru, đubre i svinju”. Istog je Vuka Obamin potpredsjednik Joseph Biden nazvao Rasputinom 21. stoljeća. Kovač mu pak priznaje da je od četničkih proslava na Ravnoj gori napravio velike derneke.
Prije brzopoteznog slaloma kroz Kovačeve portrete iz suvremene srpske književnosti, treba naglasiti da su to koncem 70-ih bili ljubimci ili uzori mnogih među nama, ljubitelja lijepe knjige. Ne samo zato što se ondje, “400 kilometara daleko”, kako glasi fraza iz poznate polemike Mihalić - Babić, odavno pisala stvarnosna proza (V. Stevanović, R. Smiljanić. P. Ugrinov i drugi). Tamo su “ružni, prljavi i zli” u prozi već bili - mi sami. U Hrvatskoj su na snazi bili mladi “borhesovci” i odjeci Marinkovićeva “Kiklopa” i Novakovih “Mirisa, zlata i tamjana”. Kiš je objavio “Grobnicu za Borisa Davidoviča” u Zagrebu 1976., baš kao i Kovač “Ruganje s dušom” 1978. Pekićev slavodobitni roman “Kako upokojiti vampira” imao je kultnu težinu, baš kao i popularni “Ljudi sa četiri prsta” Miodraga Bulatovića. Ili paper-back izdanje Kovačeva romana “Vrata od utrobe”.
Veliki ljubavnici
O Bulatoviću Kovač piše kao o - zaboravljenom piscu, kako je i naslovljen tekst posvećen njemu. Ali, smatra ga “velikim pjesnikom nesreće”. O akademiku Dragoslavu Mihailoviću, autoru “remek-djela ‘Kad su cvetale tikve’”, ali i “Petrijina venca”, Kovač piše kao o - opustošenoj duši. Ovaj je pisac autor teze: “Tito je za Srbe bio strašniji od Hitlera”. Tekst o Daviču Kovač je naslovio “Čuvajte mi muda”, što su, navodno, bile posljednje riječi toga pisca. I citira akademika Medakovića, jednog od velikosrpskih ideologa iz SANU, da je Davičo “inferiorko” koji “nema te krležijanske snage”.
Na stranu to što je mnoga Hana dobila ime po Oketovoj “Hani” (nadimak autora za koji smo znali), što se njegova “Pesma” i čitala i gledala. Davne 1977. intervjuirao sam starog pisca a tada mladoženju u Varaždinskim Toplicama. Toliko sam se predao razgovoru, i Davičovoj kritici “krugovaša”, koji ga nisu poslušali i povukli se, pa su nastradali 1971. - to nije ušlo u objavljeni razgovor u Poletu - da nisam ni primijetio kako je štipao za stražnjicu svoju mladu ženu. Na to me poslije upozorio fotoreporter Videc. I ne bih se toga sjetio da Kovač ne provlači kroz svoje portrete zamisao “velikog jebača”. Tko je bio najveći i najbolji? No, sve su to bili ozbiljni ljubavnici, i svi su se, uključujući Bulatovića i Daviča, kao i Kiša i Kovača, zapravo natjecali u internom zbrajanju “recki”. Kovač je, uostalom, 1974. dospio u zatvor zbog ljubavne svađe i susljedne tučnjave s jednim konkurentom.
“Pjesnikinja i njezin vitez” govori o Desanki Maksimović, koja je početkom 70-ih posjetila i mnoge zagrebačke osnovne škole. Ona je navodno “zanijekala dijalektičko pravilo da se kvantitet menja u kvalitet”, zapisao je Marko Ristić, a citira Kovač. S nostalgijom Kovač se prisjeća još nekih njenih stihova: “Osećam, poludeću proleća ovoga/zbog neke daleke lepote” ili “Da mi je da budem samo uspomena”. Ostao je zaprepašten kada je gospođa u godinama napisala recenziju za Miloševićeve “Godine raspleta”. Bio je to tužan epilog “Krvave bajke”, epilog u kojem se ponavljala samo krv.
‘Topla jela’
U tekstu o redatelju i piscu Živojinu Pavloviću (“Kao svinje u blatu”) Kovač analizira prizore šokantnog seksa u njegovim djelima. Čak mu se čini da je Pavlović zbog filmske cenzure postao eksplicitniji u prozi, na svoju štetu. Pavlović je snimao u porušenom Vukovaru, obišao Ćilipe, podsjeća Kovač, baš kao umjetnik kojem treba leš za djelo, i pritom zaboravlja na nešto malo samopoštovanja.
Treba li uopće reći tko su neimenovani “oni” u naslovu “Andrića ne zaslužuju”? Tekst o svome velikom uzoru i poticaju Ranku Marinkoviću (“Živjeti u strahu”) Kovač ne može završiti bez spomena pisca kao zastupnika u “nekoj” (zagrebačkoj) Gradskoj vijećnici. “Ali opet moramo se priupitati kako to da su naši značajni pisci najčešće bili u dosluhu sa ‘slaboumnom poviješću’”, konstatira Kovač. On misli da su zalutali, izgubili se u magli. A možda su samo živjeli u strahu od neimaštine koju su itekako iskusili.
Autor u knjizi podsjeća na pjesnika Branka Miljkovića i njegove stihove “Hoće li sloboda umeti da peva/kao što su sužnji pevali o njoj”. I ove smo stihove “svi” znali u “bivšoj”. O Meši Selimoviću ovdje se govori: “Pisac jedne knjige, pa što”. Naime, što mogu neki s njih 30 ili 40 prema jednom jedinom “Dervišu i smrti”? U možda najtoplijem portretu - kao da su ovi jela, pa da - o Milovanu Đilasu (“Usamljeni disident”) spominje se Andrićeva pripovijetka “Šetnja”. “Đilas mi je rekao da misli da je pripovijetka “Šetnja” autobiografska i da je Andrić bio sklon djevojčicama”, prisjeća se autor.
Autobiografski zapisi (“Imamo li trajnoga grada”, “Povratak u Istru”, i “(Ne)prilagođen”) opisuju autorov dolazak u Rovinj ili odlazak iz Beograda 13. prosinca 1991. Oni govore o intimnim detaljima i zaokružuju cijelu knjigu. Ljepota Kovačeva hrvatskog jezika, prepoznatljivog po slobodnom korištenju nekoć zajedničkog leksika, predstavlja pravi užitak i miljokaz. Ako se “nepostojeći hrvatsko-srpski” iz bivše države raspao na četiri jezika (bošnjački, crnogorski, hrvatski i srpski), onda je ovo rijedak pisac koji se svima njima slobodno kreće perom i ne dopušta ni jezičnom jednoumlju da mu oduzima svakovrsnu višedimenzionalnost za koju je, zbog svojih knjiga, bio saslušavan na beogradskoj policiji i u vlastitom domu.
Kamo se preseliti
Napokon, što reći o Danilu Kišu (1935. - ‘89.) koji je, možda, najspominjaniji autor u Kovačevoj knjizi eseja “Pisanje i nostalgija”? Afera Kiš potresla je po izlasku “Grobnice” ne samo Beograd već i Zagreb. Otišao sam u Beograd i razgovarao s Kišom za Polet. Razgovarao sam i s Draganom Jeremićem, koji ga je optužio za plagijat. Ne sjećam se točno, no razgovor nije ugledao svjetlo dana. Ne znam zašto. Možda zato što sam u tekstu bio apsolutno na Kišovoj strani, to znam. Citat mi ni onda nije bio izjednačen s plagijatom. Razgovarali smo u kavani hotela Metropol, koju Kovač spominje u “Pisanju”.
I dodaje: “Nas je i dalje kopkala oporuka našeg bliskog prijatelja Danila Kiša, koja nas je još onda začudila, a to je sahrana po pravoslavnom obredu”. Kovač tome traži razlog, pa veli da “Kišu nije uslišeno da bude pokopan u Izraelu”, pa se iz “dišpeta” priklonio obredu svoje majke. Bilo kako bilo, Kiš mi je prije odlaska za Pariz rekao da se kanio preseliti u Dubrovnik. “Ali ne možeš ići iz velikog grada u mali”, dodao je. Kovač je pokazao da su obje mogućnosti jednakovrijedne. Kada se piše književnost o kakvoj, nadam se, svi još uvijek sanjamo, a Kovač je - stvara.
Željko Ivanjek
A već je i to bio grijeh u srbijanskoj, preciznije beogradskoj književnoj sredini. Kakav i koliki grijeh, o tome je riječ u Kovačevoj najnovijoj knjizi “Pisanje i nostalgija”, koju je tiskala probirljiva Fraktura kao 9. svezak “Djela Mirka Kovača”. (Autor je 15-ak knjiga proze i niza filmskih scenarija.) To što je Kovač vjerovao da je pisac jedino ono što postoji između korica knjige, da se njegova sloboda realizira prvenstveno u slobodi jezika kojim piše, da iza njega ne stoji i ne može stajati ni obitelj, ni loza, ni nacija, to ga je učinilo jedinstvenim “likom” kako u Titovoj Jugoslaviji, tako i u Miloševićevoj Jugoslaviji, odnosno Srbiji.
Velika četvorica
Bio je Kovač, istovremeno, član “četveročlane spisateljske bande” (David, Kiš, Kovač, Pekić), nerijetko nepoželjna i proskribirana osoba, vječito potencijalni rušitelj režima svojim shvaćanjem osobne i umjetničke slobode, i naposljetku osoba kojoj su fizički prijetili i napadali je da bi, napokon, koncem 1991. otišao iz Beograda. Reći ću i ono što pisac Kovač prezire, a što je izrijekom zapisao u njihovu intervjuu Slavko Ćuruvija, novinar ubijen u Miloševićevoj zemlji “meda i mleka”. “U tekstu je istaknuta moja izjava da sam Hrvat po ocu, Crnogorac po majci, a da me dojila muslimanka”, žali se Kovač, govoreći o tom intervjuu.
Identiteti i etikete
Reći ću i da je Kovačeva supruga iste nacionalnosti kao njegov otac, ali samo zato što on sam u knjizi priča i o tome kako pojedini Srbijanci njegov odlazak u Hrvatsku pripisuju baš tome razlogu. Reći ću i to da u tome ne vidim neke vrijednosti same po sebi i da se mogu složiti s Kovačevim sjećanjem na davno pročitanu tvrdnju da je “etnički identitet puka etiketa”. Zapravo, malo je onih koji bi mogli poput Kovača reći: “Ja se nisam mijenjao, mijenjali su se politički režimi i države”. To je snaga postojanosti koju pojedincu daje isključivo mirenje s ništavilom ljudske prolaznosti, dakle njegova mudrost.
Ironijom sudbine Kovač danas dobiva ugledne književne nagrade u Crnoj Gori i Hrvatskoj, a Srbija ga uporno ignorira. “Pisanje i nostalgija” govori upravo o desetljećima koja je Kovač proživio u Beogradu, o piscima s kojima se družio i više-manje prijateljevao i o preobražaju koji su mnogi među njima doživjeli s Miloševićevim usponom na vlast koncem 80-ih godina prošlog stoljeća. Ali, govori i o ljepotama Istre koja ga je prihvatila bolje od “stranca među svojima”.
Ovaj pisac istovremeno piše i o zajedničkoj izgubljenoj, “zabranjenoj” lektiri koju smo mi stariji morali pročitati i odgovarati u školi, odnosno o nekim njenim autorima (Dobrica Ćosić, Oskar Davičo, Desanka Maksimović). Možemo se mi držati koliko god hoćemo tvrdo i poricati da smo pročitali “Daleko je sunce”, “Pesmu” ili zapamtili stih “Jer ljubav je lepa samo dok se čeka”, no mi smo to morali. U našim formativnim godinama ovi su srpski pisci bili jednako važni kao i hrvatski, baš kao, uostalom, stihovi Izeta Sarajlića ili koga drugog. U ratnim godinama, pod utjecajem domoljubnog zanosa, na to smo “zaboravili”, a tome su pripomogli i neki od spomenutih i nespomenutih autora koji se nisu samo angažirali u Miloševićevoj političkoj opciji već su i osobno surađivali s tim pokojnim državnikom. Ne treba ni reći da je njegova politika u Hrvatskoj donijela samo rat i stradanje, pa su i ti pisci postali njeni aktivni sudionici. No, rat je prošao, riječ “nostalgija” nije, na sreću, ostala istoznačna s “jugonostalgijom”, štoviše to si čuvstvo mogu dopustiti i “čisti Hrvati”, ma tko bili.
Bolna iskrenost
Napokon, za svaki je rat, kao i za tango, potrebno najmanje - dvoje. Pisac Kovač to zna. Jednako kako je “drzak” prema srpskim i svim drugim nacionalistima, tako je drzak prema samome sebi. Zlatna kombinacija “mase i moći” nije se događala samo onima o kojima piše, dogodila se i njemu samom. I baš ta bolna otvorenost, iskrenost daje dodatnu težinu njegovoj knjizi. Identifikacija s krvnikom često vodi u pakao, barem do Scheveningena, ali ni identifikacija sa žrtvom nije karta za raj. U tekstu “Doba zvijeri” Kovač piše o svom poznanstvu s Vukom Draškovićem, autorom romana “Nož” i bivšim srbijanskim ministrom vanjskih poslova. “Nakon što je Vuk uhićen 9. ožujka 1991., već sutradan izbile su studentske demonstracije, a dan uoči njegova puštanja, govorio sam s tribine kod Terazijske česme služeći se velikim riječima, kako to uvijek biva na masovnim skupovima”, zabilježio je Kovač.
“Ona koja je još 1945. napisala pjesmu ‘Majke optužuju’ i stih koji glasi: ‘Treba vas naterati da vazdan slušate kako osirotela deca cvile’ okrenula se protiv vlastite poezije poduprijevši onoga kojega majke još kunu i zbog kojega siročići još cvile”, piše Kovač
Kovač spominje kako su svi bili začuđeni što je Kiš tražio da ga se pokopa po pravoslavnom obredu. Tražeći razlog tomu, veli da ‘Kišu nije uslišeno da bude pokopan u Izraelu’, pa se iz ‘dišpeta’ priklonio obredu svoje majke
“Nakon što je Vuk uhićen 9. ožujka 1991., već sutradan izbile su studentske demonstracije, a dan uoči njegova puštanja govorio sam s tribine kod Terazijske česme služeći se velikim riječima, kako to uvijek biva na masovnim skupovima”, zabilježio je Kovač
Kovač lektirnog Dobricu Ćosića i Radovana Karadžića naziva ‘zlodusima’, a ovi pak Draškovića opisuju kao ‘luđaka, funjaru, đubre i svinju’. Međutim, i Kovač danas žali što je Draškovića branio s tribine kraj Terazijske česme
|
|
|
O Desanki
|
O Kišu
|
|
|
|
O Draškoviću
|
O
Ćosiću
|
Kada mu je netko donio kasetu da čuje svoj glas i ono što je tada govorio, Kovač je u sebi prepoznao sjeme zla, trenutak kada “zajednička istina” obgrli i osobnu istinu i prolaznost: “Moram reći da sam se osjećao jadno, kao neki lažac, jer sam urlao kako je Vuk sjajan pisac, kako čami u tamnici jer je vlastodršce nazvao pravim imenom, ali njegovi čitatelji, njegovi obožavatelji, bdiju dan i noć i jedino što traže jest sloboda za pisca”.
Veliki i mali gradovi
Kovač lektirnog Dobricu Ćosića i Radovana Karadžića naziva “zlodusima”, a ovi pak Draškovića opisuju kao “luđaka, funjaru, đubre i svinju”. Istog je Vuka Obamin potpredsjednik Joseph Biden nazvao Rasputinom 21. stoljeća. Kovač mu pak priznaje da je od četničkih proslava na Ravnoj gori napravio velike derneke.
Prije brzopoteznog slaloma kroz Kovačeve portrete iz suvremene srpske književnosti, treba naglasiti da su to koncem 70-ih bili ljubimci ili uzori mnogih među nama, ljubitelja lijepe knjige. Ne samo zato što se ondje, “400 kilometara daleko”, kako glasi fraza iz poznate polemike Mihalić - Babić, odavno pisala stvarnosna proza (V. Stevanović, R. Smiljanić. P. Ugrinov i drugi). Tamo su “ružni, prljavi i zli” u prozi već bili - mi sami. U Hrvatskoj su na snazi bili mladi “borhesovci” i odjeci Marinkovićeva “Kiklopa” i Novakovih “Mirisa, zlata i tamjana”. Kiš je objavio “Grobnicu za Borisa Davidoviča” u Zagrebu 1976., baš kao i Kovač “Ruganje s dušom” 1978. Pekićev slavodobitni roman “Kako upokojiti vampira” imao je kultnu težinu, baš kao i popularni “Ljudi sa četiri prsta” Miodraga Bulatovića. Ili paper-back izdanje Kovačeva romana “Vrata od utrobe”.
Veliki ljubavnici
O Bulatoviću Kovač piše kao o - zaboravljenom piscu, kako je i naslovljen tekst posvećen njemu. Ali, smatra ga “velikim pjesnikom nesreće”. O akademiku Dragoslavu Mihailoviću, autoru “remek-djela ‘Kad su cvetale tikve’”, ali i “Petrijina venca”, Kovač piše kao o - opustošenoj duši. Ovaj je pisac autor teze: “Tito je za Srbe bio strašniji od Hitlera”. Tekst o Daviču Kovač je naslovio “Čuvajte mi muda”, što su, navodno, bile posljednje riječi toga pisca. I citira akademika Medakovića, jednog od velikosrpskih ideologa iz SANU, da je Davičo “inferiorko” koji “nema te krležijanske snage”.
Na stranu to što je mnoga Hana dobila ime po Oketovoj “Hani” (nadimak autora za koji smo znali), što se njegova “Pesma” i čitala i gledala. Davne 1977. intervjuirao sam starog pisca a tada mladoženju u Varaždinskim Toplicama. Toliko sam se predao razgovoru, i Davičovoj kritici “krugovaša”, koji ga nisu poslušali i povukli se, pa su nastradali 1971. - to nije ušlo u objavljeni razgovor u Poletu - da nisam ni primijetio kako je štipao za stražnjicu svoju mladu ženu. Na to me poslije upozorio fotoreporter Videc. I ne bih se toga sjetio da Kovač ne provlači kroz svoje portrete zamisao “velikog jebača”. Tko je bio najveći i najbolji? No, sve su to bili ozbiljni ljubavnici, i svi su se, uključujući Bulatovića i Daviča, kao i Kiša i Kovača, zapravo natjecali u internom zbrajanju “recki”. Kovač je, uostalom, 1974. dospio u zatvor zbog ljubavne svađe i susljedne tučnjave s jednim konkurentom.
“Pjesnikinja i njezin vitez” govori o Desanki Maksimović, koja je početkom 70-ih posjetila i mnoge zagrebačke osnovne škole. Ona je navodno “zanijekala dijalektičko pravilo da se kvantitet menja u kvalitet”, zapisao je Marko Ristić, a citira Kovač. S nostalgijom Kovač se prisjeća još nekih njenih stihova: “Osećam, poludeću proleća ovoga/zbog neke daleke lepote” ili “Da mi je da budem samo uspomena”. Ostao je zaprepašten kada je gospođa u godinama napisala recenziju za Miloševićeve “Godine raspleta”. Bio je to tužan epilog “Krvave bajke”, epilog u kojem se ponavljala samo krv.
‘Topla jela’
U tekstu o redatelju i piscu Živojinu Pavloviću (“Kao svinje u blatu”) Kovač analizira prizore šokantnog seksa u njegovim djelima. Čak mu se čini da je Pavlović zbog filmske cenzure postao eksplicitniji u prozi, na svoju štetu. Pavlović je snimao u porušenom Vukovaru, obišao Ćilipe, podsjeća Kovač, baš kao umjetnik kojem treba leš za djelo, i pritom zaboravlja na nešto malo samopoštovanja.
Treba li uopće reći tko su neimenovani “oni” u naslovu “Andrića ne zaslužuju”? Tekst o svome velikom uzoru i poticaju Ranku Marinkoviću (“Živjeti u strahu”) Kovač ne može završiti bez spomena pisca kao zastupnika u “nekoj” (zagrebačkoj) Gradskoj vijećnici. “Ali opet moramo se priupitati kako to da su naši značajni pisci najčešće bili u dosluhu sa ‘slaboumnom poviješću’”, konstatira Kovač. On misli da su zalutali, izgubili se u magli. A možda su samo živjeli u strahu od neimaštine koju su itekako iskusili.
Autor u knjizi podsjeća na pjesnika Branka Miljkovića i njegove stihove “Hoće li sloboda umeti da peva/kao što su sužnji pevali o njoj”. I ove smo stihove “svi” znali u “bivšoj”. O Meši Selimoviću ovdje se govori: “Pisac jedne knjige, pa što”. Naime, što mogu neki s njih 30 ili 40 prema jednom jedinom “Dervišu i smrti”? U možda najtoplijem portretu - kao da su ovi jela, pa da - o Milovanu Đilasu (“Usamljeni disident”) spominje se Andrićeva pripovijetka “Šetnja”. “Đilas mi je rekao da misli da je pripovijetka “Šetnja” autobiografska i da je Andrić bio sklon djevojčicama”, prisjeća se autor.
Autobiografski zapisi (“Imamo li trajnoga grada”, “Povratak u Istru”, i “(Ne)prilagođen”) opisuju autorov dolazak u Rovinj ili odlazak iz Beograda 13. prosinca 1991. Oni govore o intimnim detaljima i zaokružuju cijelu knjigu. Ljepota Kovačeva hrvatskog jezika, prepoznatljivog po slobodnom korištenju nekoć zajedničkog leksika, predstavlja pravi užitak i miljokaz. Ako se “nepostojeći hrvatsko-srpski” iz bivše države raspao na četiri jezika (bošnjački, crnogorski, hrvatski i srpski), onda je ovo rijedak pisac koji se svima njima slobodno kreće perom i ne dopušta ni jezičnom jednoumlju da mu oduzima svakovrsnu višedimenzionalnost za koju je, zbog svojih knjiga, bio saslušavan na beogradskoj policiji i u vlastitom domu.
Kamo se preseliti
Napokon, što reći o Danilu Kišu (1935. - ‘89.) koji je, možda, najspominjaniji autor u Kovačevoj knjizi eseja “Pisanje i nostalgija”? Afera Kiš potresla je po izlasku “Grobnice” ne samo Beograd već i Zagreb. Otišao sam u Beograd i razgovarao s Kišom za Polet. Razgovarao sam i s Draganom Jeremićem, koji ga je optužio za plagijat. Ne sjećam se točno, no razgovor nije ugledao svjetlo dana. Ne znam zašto. Možda zato što sam u tekstu bio apsolutno na Kišovoj strani, to znam. Citat mi ni onda nije bio izjednačen s plagijatom. Razgovarali smo u kavani hotela Metropol, koju Kovač spominje u “Pisanju”.
I dodaje: “Nas je i dalje kopkala oporuka našeg bliskog prijatelja Danila Kiša, koja nas je još onda začudila, a to je sahrana po pravoslavnom obredu”. Kovač tome traži razlog, pa veli da “Kišu nije uslišeno da bude pokopan u Izraelu”, pa se iz “dišpeta” priklonio obredu svoje majke. Bilo kako bilo, Kiš mi je prije odlaska za Pariz rekao da se kanio preseliti u Dubrovnik. “Ali ne možeš ići iz velikog grada u mali”, dodao je. Kovač je pokazao da su obje mogućnosti jednakovrijedne. Kada se piše književnost o kakvoj, nadam se, svi još uvijek sanjamo, a Kovač je - stvara.
Željko Ivanjek