Sestra me istina upozoravala da muško i žensko dijete ne bi smjeli odrastati u istoj sobi, no ja sam progledala tek kad sam ih zatekla u krevetu polugole - predbacivala si je mama Mirjana
Briljantni režiser ostavio je veliki trag u jugoslavenskoj, posebice hrvatskoj kinematografiji
Godine 1922. jedan u nizu mnogih parobroda uplovljavao je u dubrovačku luku. Među brojnim putnicima, s palube su gradske zidine promatrali udovac izumitelj i njegov sedmogodišnji sin. Otac se zvao Richard Head Welles i proslavio se izumom svjetla za bicikl. Dječak se zvao George Orson Welles i neće proći dugo te će patentirati vlastitu genijalnost na radiju, kazalištu i filmu. Svega dvije godine ranije proglašen je u lokalnim novinama djetetom genijalcem koje izvrsno svira, pjeva i pleše. Majka, utjecajna sufražetkinja plave krvi, bez zadrške je razvijala sve talente svojeg iznimno darovitog sina, utječući ga privatnom tutoru Bernsteinu. Tutor je često malom Wellesu mijenjao oca koji je, jednostavno rečeno, bio alkoholičar. No, majka je ubrzo umrla i malog Wellesa je otac odveo na put oko svijeta. Iako je za njegovu kasniju karijeru bio presudan višemjesečni boravak kako u Austriji tako i u Kini, spomenuta dubrovačka epizoda, nepoznata Wellesovim američkim biografima, često će se pojavljivati u njegovim intervjuima domaćim novinama.
INKOGNITO JE DOŠAO NA TV ZAGREB NA INTERVJU. PORTIR GA NIJE PUŠTAO: ‘TKO GOD BIO, NE IDE BEZ PROPUSNICE’
Razvijavši se, najprije kao radijski glumac i narator (slavni The Shadow), Welles je vrlo brzo započeo kreativno mijenjati medij radija. Sa svojim Mercury Theatre on the Air, slavnim je adaptacijama (Drakula, Rat svjetova) svaki tjedan doslovce prikivao slušatelje uz tada svemoćni radio aparat nižući, paralelno, nevjerojatne uspjehe kao redatelj i glumac u kazalištu (voodoo Macbeth; fašistička parafraza Julija Cezara). Ismijavajući Jeana Cocteaua snima prvi kratki film "Hearts of Age", zatim tek nedavno pronađen "Too Much Johnson", da bi prvim pravim filmom "Građanin Kane" 1941. ispisao jednu od najvažnijih stranica svjetske filmske povijesti. Nespremna Amerika ovakvu mu genijalnost nikada nije oprostila te ga je otpor struktura jednostavno gurnuo u politiku. Postavši savjetnik predsjednika Roosevelta, posebno se zainteresirao za, kako je napisao, "državu u nastajanju".
Naime od 1942. Welles je održavao redovite kontakte s Lujem Adamičem i "Sveslavenskim kongresom", koji su u SAD-u tijekom rata lobirali za stvaranje nove Jugoslavije. O tim susretima pisao je još 1945. Vladimir Dedijer u svojoj iznimno zanimljivoj knjizi "Beleške iz Amerike", detaljno opisujući vlastite razgovore s Wellesom. Te iste 1942. godine Welles će na poziv Vincenta Pricea glumiti u radijskoj emisiji Treasury Star Parade, Program #101. Njegov je lik bio Dušan, a emisija se zvala The Chetniks. Propagandna petnaestominutna radiodrama trebala je američkim slušateljima pojasniti kako su Četnici jedini ispravni borci protiv nacističke okupacije Kraljevine Jugoslavije. Iste godine Louis King snimio je i film "The Chetniks The Fighting Guerilla" i bilo je jasno kakav je američki sentiment po pitanju Balkana.
No, erudit kakav je bio, Welles ubrzo doznaje kako četnici nisu oni kojima ih se smatra pa je, prvi uopće, započeo pisati seriju protučetničkih tekstova, redovito obavještavajući Predsjednika da podrška Mihailoviću nikako nije dobra stvar. "Meni se činilo, koliko sam to mogao na daljinu procjenjivati, da je bilo mnogo logičnih razloga zašto je partizanski pokret morao biti pravi saveznik i zašto je na kraju Mihailovića morao izdati njegov suštinski položaj. Ja nisam znao da li je Mihailović dobar ili loš čovjek, kako bih to mogao znati u Americi! On je bio veliki junak, bio je na naslovnoj stranici časopisa Time. Ali, znajući njegovo porijeklo, znajući kamo on pripada, meni se činilo da postoji logična fatalnost koja se tu javljala. Znao sam da je on oficir kraljevske vojske. Znao sam da se direktno ne bori s neprijateljem. S partizanima je bilo obratno. Zato sam i napisao taj tekst. Poslije toga su se mnoge moje kolege sa mnom prepirali. I to vrlo energično. Govorili su mi da slijedim komunističku liniju, a ja nikada nisam bio član Komunističke partije. To je bio čist i jasan stav o onome kako je to meni izgledalo. Partizani su mi se učinili neizbježnim. Oni su bili prava antifašistička snaga", govorio je Welles u intervjuu svojevremeno Kemalu Mujčiću u listu Oko.
Jasno, kao uvjereni ljevičar (nikad komunist), Welles je započeo podržavati Tita i partizanski pokret. Tako je 1946. godine, kao izvjestitelj s osnivačke skupštine UN-a, Welles napokon upoznao i jugoslavensku delegaciju. Za zemlju koju je predstavljala Welles će se tako založiti i u svojem poznatom govoru na Eleanor Roosevelt's American Committeeju u siječnju 1946. godine, tražeći i osiguravši financijsku pomoć za obnovu od ratnih šteta. Otprilike u to vrijeme Orson Welles je prvi put inkognito stigao u Jugoslaviju. Iako ovaj tajni posjet nije nigdje službeno zabilježen, u svom serijalu Orson Welles' Sketchbook prepričat će anegdotu s austrijsko-slovenske granice kada ga je granična policija pitala što prenosi preko granice, a on je odgovorio: atomsku bombu i proveo tamo 24 sata.
Welles je bio američka zvijezda u punom smislu te riječi, no njegovi filmovi oni koje je režirao i oni u kojima je glumio u domaća su kina stigli tek 1949. Iako naša filmska kritika nije bila oduševljena Kaneom, analiziravši ga prvenstveno kroz socrealističku prizmu, njegov je utjecaj na filmove Jadran filma bio golem (Jubilej gospodina Ikla, Koncert...). Upravo će u tom Jadran filmu Welles ostaviti neizbrisiv trag. Orson Welles tada glumi u raznim filmovima (razne kvalitete), kako bi sakupio novac za režiju svojih filmova. U holivudski sistem velikih studija njemu je već odavno zabranjen ulaz. J. Edgar Hoover nalaže FBI-u da ga prati zbog navodne povezanosti s komunistima. Iako agenti s terena javljaju da su sumnje neosnovane, Hoover mu ometa normalan život i Welles odlazi snimati u Europu.
"PARTIZANI SU MI SE UČINILI NEIZBJEŽNIM. ONI SU BILI PRAVA ANTIFAŠISTIČKA SNAGA", GOVORIO JE SVOJEVREMENO WELLES
Na razne načine skuplja novac za svoje projekte, tako da mu snimanja s prekidima ponekad traju i tri godine (npr. Othello iz 1952). Iako svakim filmom izaziva divljenje i klicanje struke i publike, producenti mu brutalno oduzimaju većinu filmova još u fazi montaže, sami ih premontiravaju i dosnimavaju ("Touch of Evil"). No, Wellesov genij strši i iz tih pačetvorina pa on sanja mjesto i vrijeme u kojem će moći režirati kako zaslužuje. Tako ga glumački angažman dovodi 1960. godine u Jadran film. Velikan francuske kinematografije Abel Gance, najpoznatiji po svojem "Napoleonu" iz 1927. godine koji je, u prvotnoj verziji, trajao punih 12 sati, ponovno se vratio tom razdoblju filmom "Austerlitz". U tom je filmu Orson Welles, uz Jacka Palancea i Relju Bašića, glumio izumitelja parobroda Roberta Fultona. Iako nominalno francuski, film su producirali Rusi, kasniji producenti "Supermana", otac i sin Alexander i Michael Salkind. Oni na snimanju "Austerlitza" nude Wellesu priliku da režira film koji želi uz samo jedan njihov uvjet: film mora biti adaptacija nekog poznatog književnog klasika. Welles odmah odabire Gogoljevu "Taras Buljbu" i u zagrebačkoj su Dubravi započele pripreme za snimanje, no Welles je ubrzo odustao saznavši da je holivudska verzija već u pripremi. Zatim je odabrao "Zamak Franza Kafke", no Salkindi ga ipak nagovaraju da radi "Proces".
Prije samog snimanja Welles će još jednom te godine stići u Zagreb. Glumit će tatarskog kralja Burundaia u filmu Richarda Thorpea "Tatari". Veličanstveni set koji je na Zagrebačkom velesajmu sagrađen za tu priliku ostao je do danas uzor filmske scenografije. Uz Orsona Wellesa u filmu je glumio i Victor Mature, glumac kojeg je Rita Hayworth ostavila kako bi se 1943. udala upravo za Wellesa. Mature, ne pročitavši detaljno scenarij, htio je na setu izgledati viši od Wellesa obukavši pritom dodatno povišene sandale (koje je domaći odjel za kostime radio danima), a da bi na kraju shvatio da u svim scenama Welles, kao tatarski kralj, sjedi na prijestolju otprilike metar iznad svih.26. III. 1962. veliki crni Mercedes doveo je u Hotel Esplanade Orsona Wellesa i Anthonyja Perkinsa. Istog dana započelo je snimanje devetog Wellesova filma "Proces". Iako film, kad se pojavio u kinima, nije izazvao oduševljenje, Welles je često isticao kako je, uz "Falstaffa", to njegov najbolji i najosobniji film. Nadrealistički ton samog filma savršeno je bio podcrtan zagrebačkim fasadama, tako da se neki od najupečatljivijih kadrova filma događaju ispred Katedrale, zatim na križanju (tadašnje) Ulice proleterskih brigada i Držićeve, pred Kamenitim vratima itd.
Iako je Zagreb "Procesu" poklonio svoje eksterijere (pariška stanica D'Orsay je dala interijere), scena po kojoj je "Proces" ušao u povijest svjetskog filma upravo je scena sa 1.500 pisaćih stolova, postavljenih u ogromnoj hali američkog paviljona zagrebačkog velesajma. U današnje doba kompjutorski generiranih slika ovakav poduhvat bi se činio nepotrebnim, no šezdesete su godine dvadesetog stoljeća ipak još bile vrijeme kada se monumentalnost u filmu iskazivala prvenstveno kvantitetom datoga te njegovom realnošću. Kao kuriozitet ostao je i podatak da je scena Perkinsova trčanja kroz tunel Vile Rebar koji postaje tunel od dasaka, u doba bez steadycama, tehnički izvedena tako da je tadašnji prvak u trčanju vukao za sobom invalidska kolica s kamerom trčeći unatrag. Snimanje "Procesa" u Zagrebu bilo je važno i iz još jednog razloga. Upoznao je tada i osamnaestogodišnju kiparicu Olgu Palinkaš, koja će mu ubrzo postati muza, životna pratilja i suradnica. Pod umjetničkim imenom Oja Kodar bit će s Wellesom do kraja njegova života.
No, nije Jadran film bio jedini koji je dovodio Wellesa na Balkan. Beogradski Avala film započeo je također jaku međunarodnu filmsku suradnju. Tako je početkom 1964. godine u studiju Avala filma počelo snimanje filma "Marco Polo" s Horstom Buchholzom kao Markom Polom, Anthonyjem Quinnom kao Kublajkanom, Omarom Sharifom i Wellesom kao Akermanom. Iako su nastanak filma pratili brojni problemi (snimanje filma najprije s Alainom Delonom, a tek zatim s Buholzom; samoubojstvo producenta Raula Levyja), film je postigao veliki međunarodni uspjeh.
TIJEKOM JEDNOG SUSRETA WELLES JE TITU IZLOŽIO SVOJU IDEJU FILMSKOG ESEJA O JUGOSLAVIJI, ZEMLJI KOJU JE ZAVOLIO "UNATOČ PREMASNOJ HRANI I PREJAKOM BIJELOM VINU"
Godine 1967. udružuju se svi jugoslavenski filmski producenti te započinju rad na najskupljem jugoslavenskom filmu svih vremena filmu "Bitka na Neretvi" Veljka Bulajića. Ulaskom stranih partnera u film "Bitka na Neretvi" postaje tako i najskuplji europski film te godine. Sad već uobičajena jugoslavenska praksa dovođenja velikih zvijezda svjetskog filma ovdje je došla u potpunosti do izražaja. Yul Brinner, Sergej Bondarčuk, Silva Koščina, Franco Nero i Curd Jürgens predvodili su glumačku podjelu. Posebna uloga bila je namijenjena Wellesu: ona četničkog senatora. Ovaj dolazak Wellesa u Jugoslaviju pokrenuo je lavinu intervjua s njim, od kojih jedan vodi i Antun Vrdoljak.
Taj je intervju poseban po tome što je još prije početka izbila svađa Vrdoljak - Welles, što je ubrzo i izglađeno (ali ipak ušlo u novine). Često se kroz tadašnje novine provlače i tekstovi koji govore o posebnoj ljubavi Wellesa i Jugoslavije, što on još i potencira svojim izjavama te druženjima s predsjednikom Titom. Wellesov potpis na ugovoru za film domaći je tisak veličao kao njegovu ultimativnu potvrdu socijalističkom smjeru Titova puta. Istina je, međutim, nešto drukčija. Potpisom na ugovor za "Bitku na Neretvi" Welles je dobio na raspolaganje sve što mu je trebalo za snimanje novog filma. Film se tada zvao "Dead Reckoning", a postat će poznat kao "The Deep", jedan od mnogih Wellesovih nezavršenih filmova. Zbog "Dubine" je na Hvar, gdje se film snimao, došla i francuska filmska zvijezda Jeanne Moreau. Njezino poskliznuće i pad na splitskom aerodromu danima je punilo ondašnje društvene rubrike svih novina. Film se snimao u drugoj polovici 1967. godine te dijelom 1968. i 1969. godine, a jedan od snimatelja na filmu bio je i domaći snimatelj Ivica Rajković. Iako nezavršen, film spada u sam vrh Wellesova stvaralaštva.
Drugu polovicu 1967. obilježilo je i snimanje "Bitke na Neretvi". Welles je u filmu imao tri scene: jednu s Curdom Jürgensom i dvije masovke: govor četnicima i njegovo ubojstvo. Scena s Jürgensom traje gotovo sedam minuta i snimljena je čitava u jednom. Scena njegova ubojstva bila je posebno zanimljiva. Snimala se 15 puta, i to bez dublera, tako da je Welles svih petnaest puta morao, pogođen, pasti licem u blato. Snimatelj je bio Tomislav Pinter i ovo mu je bio prva, no ne i posljednja suradnja s Wellesom. Bitka na Neretvi došla je u domaća kina 1969. godine. 28. X. u Sarajevu održana je spektakularna premijera filma, za koju je sagrađena dvorana Skenderija. Welles prisustvuje tom događaju, a nakon premijere sve glumce primio je i Tito. Godine 1970. "Bitka na Neretvi" nominirana je za Oscara, no pobijedio je film "Z" Koste Gavrasa.
Tijekom 1968. godine, između dosnimavanja i montaže "Dubine", Welles putuje Europom snimajući, za američku TV kuću CBS, tzv. special pod nazivom "Orson's Bag". Prate ga i domaći snimatelji: Ivica Rajković i Tomislav Pinter koji snimaju dijelove te TV emisije od Rima do Venecije. U isto vrijeme sa Šimom Šimatovićem i Dalmacija filmom Welles planira dosnimavanje dijelova svojeg, također nedovršenog, "Don Kihota". Jedna od scena trebala se odigrati u Ilici gdje Don Kihot kopljem napada zagrebačke tramvaje. Tomislav Pinter u Italiji također snima dio scena za Wellesovu adaptaciju Cervantesa, a s Ivicom Rajkovićem ponovno surađuje na Wellesovu, tek nedavno kompletiranom, "Mletačkom trgovcu". Film se snima u Veneciji, ali i Trogiru i Primoštenu (koji glume Mletke), baš kao što će svoju subverzivno-zabavnu Viennu u potpunosti snimati u Zagrebu. Welles je također planirao snimiti i film o sarajevskom atentatu 1914. godine.
Tadašnje su novine redovito izvještavale o opsežnim pripremama s Vladimirom Dedijerom: "Na sarajevski atentat ne gledam ni kao na Ferdinandovu smrt u smislu ubojstva... ne, uopće ne. Meni se samo čini da se u tom trenutku svijet naglo izmijenio. Čini se da bi se od tog časa mogla povući linija u povijesti, upravo u trenutku kad je onaj pištolj opalio...", reći će Orson Welles u intervjuu Antunu Vrdoljaku 1967. Film je trebala financirati Bosna film (kao i "Dubinu"), a Welles je, kao Winston Chirchill, trebao nastupiti u "Sutjesci" Stipe Delića. No, ni jedno ni drugo nije realizirano jer Wellesu nije isplaćen honorar. Prevaren, izbivat će stoga iz Jugoslavije punih deset godina.
Zagreb film, svjetski poznati studio crtanog filma iz Vlaške ulice, sredinom sedamdesetih godina, ne znavši iskoristiti prtljagu Zagrebačke škole crtanog filma (jedan osvojeni Oscar i dvije nominacije), orijentirao se na proizvodnju igranih filmova. Godine 1979., zbog veza u inozemstvu stvorenih ranije, priprema se snimanje novog filma Krste Papića, "Tajna Nikole Tesle". Kako Papić planira snimati dijelove filma i u Los Angelesu, a producent Ivica Njerš nudi ulogu zloglasnog J. P. Morgana Wellesu. On, nezadovoljan scenarijem, najprije odbija, da bi na kraju ipak pristao uz jedan uvjet. U ugovoru mora biti uglavljeno da filmski Tesla u svojim pokusima neće, kao što je pisalo u scenariju, ubiti pravog psa strujom, već da će se to raditi trikom. Snimanje filma počelo je u travnju 1979. godine, a Welles je u Jugoslaviju doputovao prvi put nakon deset godina. Sve sekvence s njim snimljene su u knjižnici ljubljanske nadbiskupije.
Zbog Wellesovih zdravstvenih problema sve scene u kojima se pojavljivao glumio je sjedeći. Na snimanju je proveo petnaest dana, dajući brojne velike intervjue domaćim novinama, no jedan, televizijski, ušao je u anale domaće TV produkcije. Televizija Zagreb tih godina (1977. 1982.) emitira kultnu filmsku emisiju "3,2,1... kreni!", koja je svoj status postigla dovođenjem najrelevantnijih filmskih režisera i glumaca u Zagreb. Sa snimanja "Tajne Nikole Tesle", gotovo u tajnosti, u studio Televizije Zagreb u Jurišićevoj ulici, zajedno s Ojom Kodar, stigao je i Orson Welles. Do danas se prepričava anegdota o portiru koji nije htio pustiti Wellesa u zgradu televizije jer nije imao propusnicu. Na inzistiranje okupljenih da se radi o velikom Orsonu Wellesu, portir je ignorantski odmahnuo rukom rekavši: "Tko god da bio, ne može bez propusnice".
Welles je samo sjetno ustvrdio: "Upravo sam na ovo upozoravao još u Procesu". Devedeset minuta razgovora Wellesa i Ante Peterlića, Ivana Hetricha i Ranka Munitića (s Nenadom Patom i Nenadom Polimcem iza kamere) ostalo je zapamćeno kao jedan od vrhunaca zagrebačke televizije. Snimljena sredinom svibnja 1979., emisija je sinkronizirana, podijeljena u dva dijela i emitirana za novogodišnje praznike. Tog svibnja glavna vijest stigla je iz Brda kod Kranja gdje je Wellesa, u službeni posjet, primio predsjednik Tito. Tijekom tog susreta Welles je Titu izložio svoju ideju filmskog eseja o Jugoslaviji, zemlji koju je zavolio "unatoč premasnoj hrani i prejakom bijelom vinu"... Vrlo je zanimljiv problem predstaviti Jugoslaviju, neću reći neznalačkom, ali politički ne veoma sofisticiranom svijetu. S jedne strane imate buržuje koji kažu "Je li to komunistička zemlja kao Čehoslovačka ili što već... Dubrovnik..."
S druge strane, imate intelektualce koji nisu nikada pravili kult od partizanskog pokreta. "Oni su čekali dok nisu ugledali Castra. To je velik propust. Njihov propust. Po njima (oni su odlučili) Che Guevara je početak i svršetak romantične revolucije. I američka Komunistička partija stare linije, staljinističke, svi su oni takvi! Sve to smeće mora se gurnuti u stranu i ljudima reći jednostavnu priču što se događa i što je najfascinantnija storija modernog doba. Apsolutno izvanredna Jugoslavija!" Taj film Welles nije nikada snimio. Najprije je umro Tito, zatim Welles, a onda i Jugoslavija. Rođen prije točno stotinu godina, a umro prije točno trideset, Orson Welles ostaje jedna od najvažnijih figura ne samo svjetske, nego s ponosom možemo reći i naše kulture. Jesmo li ga zaslužili? To je sasvim drugo pitanje...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....