Dnevnik Mladog Jastreba

Rođen u ožujku 1961. , Branko Borković imao je samo 30 godina kad je bio zapovjednik obrane Vukovara. U grad je došao 31. kolovoza 1991.: Mile Dedaković Jastreb poslan je da bude zapovjednik, a Branko Borković Mladi Jastreb dozapovjednik obrane. Od sredine listopada, kad se Jastreb probio do Vinkovaca kako bi odande vodio obranu ne samo Vukovara nego i šireg područja, Mladi Jastreb je bio stvarni zapovjednik u Vukovaru sve do pada grada. U povodu 17. obljetnice pada grada-heroja, Branko Bor­ković za Jutarnji je list napisao što se događalo u danima pada, od 7. do 17. studenoga, kad je i Mladi Jastreb, kao i mnogi drugi suborci, probojem preko okupiranog teritorija izašao iz Vukovara. Borković je sjećanja napisao u formi dnevnika. Iako taj dnevnik nije nastao u stvarnim datumima koji su navedeni, već sada, 17 godina kasnije, Borković se prisjetio mnogih detalja na temelju svojih vrlo živih sjećanja i izvješća koje čuva, a od kojih neka nikada dosad nisu bila objavljena.



PREČNO - 7. studenoga, četvrtak



- Gospođice Mirković, što ste se toliko odmakli, priđite slobodno bliže, sjednite tu pored mene.



- Ali zapovjedniče, smrdim. Nema vode.



- Znam gospodična, smrdim i ja, dajte da vidimo izvješće.



“Sedamdeset i šesti dan opsade Vukovara započeo je kao i mnogi prije njega, redovnom noćnom aktivnošću terorista iz okolice. Preko 200 minobacačkih granata palo je na grad, ne birajući ciljeve. Nakon 8 sati, hladnoćom probuđeni artiljerci, iz uporišta u Vojvodini, pomoću teških haubica ponovno tuku Vukovar.



Puškaranja na Sajmištu ne prestaju, jer teroristi s Petrove gore stalno pritišću na linije vukovarskih branitelja. Gradom povremeno odjekuju puščani hici petokolonaša, koji svaki puta, kada je paljba s distance nešto manja, obnavljaju svoju zločinačku aktivnost.



Okupator i dalje pregrupira svoje snaga, tako da možemo očekivati nove napade i nove borbe na vukovarskom području. Iz Vukovara i dalje ne možemo slati ohrabrujuće vijesti. Rat se ovdje nastavlja unatoč svim dogovorenim prekidima vatre, unatoč izostanku djelatne pomoći ostatka Hrvatske i unatoč brojnijem neprijatelju.



Vukovarski branitelji, dok ih bude, ne misle posustati u borbi za svoj grad i za istočne hrvatske granice.”



- Odlično je gospođice Mirković, samo dal’ će ga objaviti. Baš me živo zanima tko su ti monstrumi od cenzora na HRT-u.



Opet potpisano primirje. Ako se ne varam, ovo je već 12. po redu. Čim ih razbijemo već trče u Hotel “I” i potpisuju, traje taman koliko im treba da dovuku što su izgubili i opet ispočetka. Evo ga, počelo je.



- Odakle su ove pale, momci?



- Od preko, gazda...



Opet ne objavljuju naša izvješća, priča mi Siniša. Barem ih ne moram više čitati radi cenzure. Šta da radimo? Ne znam ni sam, pa čemu im ih i slati? Hm, dobra ideja, ajmo ih blokirati s informacijama, nek’ cmizdre. Ko će pisat na kutiji? Ajde piši ti, Zvonko. Diktiram: obavijest svim sredstvima priopćavanja! Zbog životno važnih interesa Vukovara, grada-heroja, odlučili smo se za potpunu informativnu blokadu svih sredstava priopćavanja. Svim prijateljima ovoga grada i onima koji su mu pomoću medija pomogli, zahvaljujemo se, te njih kao i cjelokupnu javnost molimo za razumijevanje.



- Što da stavim u potpis, gazda?



- Piši: “OBRANA GRADA VUKOVARA” i moje ime i prezime.



- OK.



Zasjeda Sabor. Bili nešto piše tim svojim političarima. Što se više petljaju političari, nama sve gore. Još uvijek ne znam jel’ Tuđman angažirao Špegelja i Glavaša kako mi je rekao na telefon. Kad sam mu spomenuo Paragu i HOS, počeo je vrištati na mene. Nije previše htio govoriti ni o Glavašu. Neki dan sam Branimiru spomenuo da se sretnemo na pola puta, a on meni da nema nikakvih ovlasti. “Tuđman me razvlastio”. Dobro, velim. Pitat ću ga ja da te vrati. “Vikat će na tebe”, veli on. Dobro, nek’ viče, nek’ dođu svi oni u Vukovar i nek’ me smijene i stave u lisice, bar ću postići cilj - spojiti nas s Hrvatskom i deblokirati Vukovar.



8. studenoga, petak




U 21.00 pregledavam po običaju posljednje izvješće novinara Hrvatskog radija Vukovar. Večeras je dežurni Josip Esterajher. Čitam izvješće, jedino danas napisano, ali neposlano i neobjavljeno:



“Vukovar je i danas, 77-i dan opsade, živio i borio se kao i sve prethodne. Paljba s distance nije prestajala od protekle noći, a trajala je s prekidima sve do sada. Uz četničke minobacače s Petrove gore, danas se oglašavala i dalekometna artiljerija iz Negoslavaca i iz Bačke. To što se teritorij Vojvodine već dugo vremena koristi za vojne akcije velikosrpske mašinerije, jasan je pokazatelj istinitosti tvrdnje da ‘Srbija nije adresa kojoj se mogu uputiti zamjerke za rat’.



Osim paljbe s distance, tijekom dana vođene su žestoke pješadijske borbe, jer je na području Sajmišta te naselja Boško Buha došlo do upada terorista. Borbe na tom području još se uvijek vode, jer hrvatske snage nastoje ponovo učvrstiti obrambene linije.



Od 8.00 sati počeo tenkovsko-pješadijski napad iz pravca Orlovače. Borbe su trajale do 17.00 sati, a linije hrvatske obrane nisu se mijenjale. Hrvatsko topništvo na tom dijelu fronta drži situaciju pod kontrolom, a posljedica ove bitke jeste i uništena tehnika i ljudstvo okupatora.”



I što im sad smeta u tim izvješćima? A što da im kažemo istinu? Ne znam zašto nam ne vjeruju, ali tu puno toga ne štima. Pazi, zovem ZZNG u Zagreb i javi mi se onaj general s Plitvica. Pošizio sam. Dok sam bio u JNA i napustio partiju, k njemu me vodili na pranje mozga i oduzeli mi stan koji su mi dodijelili. Ja k’o budala zaprijetim im Tuđmanom, a oni mene u Kerestinec zatvore u kancelariju i cijeli dan piši izjave. I sad taj tip meni gazda odozgo.



- Osa i Samoborec, nemam ljudi, ne mogu ih stvoriti na štancmašini.



- Ali ako nedaš ljude, uzet će nam Milovo brdo.



- Znam dečki, a odakle da ih stvorim? Daj da vidimo kod tebe Džo, jel’ možeš išta izdvojiti.



- Zapovjedniče, problem je što se ne daju od svojih kuća.



- Znam ja to, ali ako ne obranimo Milovo brdo, odu oni, ali odemo mi svi… Kod tebe ionako nema toliko direktnih napada kao na Sajmištu.



- Dobro, vidjet ću što mogu, možda Našičani.



- Dobro.



Tuđman vrišti da ću uvući Hrvat­sku u totalni rat. Slu­šam i ne vjerujem
Arbanasu i Srni sam dao zadatak da ostacima vojne policije i ono što je preostalo s Lužca utvrde položaje kod Londona i da sačuvaju komunikaciju s Borovom. Bio je Brko i dao sam mu pismo da se jedan dio iz Borova pored Dunava hitno prebaci u Vukovar. Doveli su neke ranjenike, nažalost i Gruber je doveden u bolnicu.



- Julije, jel’ možemo išta složiti s tim vezama, rasturili su nas do daske.



- Jebiga, da su nam dali uređaj za programiranje motorola, ne bi bilo ovih pizdarija. Začepili su nam oba repetitora. Dogovorio sam neke kombinacije, vidjet ćemo.



- Daj bar vidi kol’ko simpleksa možemo složiti da bar disperziramo ometače. Uzmite motorole svakome za koga smatrate da mu ne treba.



- Kol’ko je sati?



- Prošlo 11.



- Ajde brzo, zovi ekipu nek’ pale baklje u 15 do ponoći na stadionu, onako kako sam im rekao. Dolaze paketi, otvorite dobro oči da vidite gdje će što pasti i brzo pokupite jer znate što slijedi posle toga. Nadam se da su nabavili bolje padobrane i podesili visinu otvaranja, jer ako nisu, mogli bi opet čejeni likovati.



- Jel’ će biti cigareta? Skinuli smo nešto četnika.



- Ajde Osa, ne baljezgaj, znaš da nema cigareta za četnike. Onako kako smo rekli: jedan tenk - jedna cigareta, jedan avion - jedna kutija.



- Ali nema se čime.



- Ma dobro Osa, evo ti iz rezerve dvije šteke, al nemoj slučajno reći da sam ti dao.



- Zapovjedniče, nema problema, valjda znaš.



- U tome i je problem. I ne zaboravi, zabrana kretanja za sve, opet su počeli snajperi, danas nas je prašio u dvorištu općine.



Branko Borković snimljen ovih dana na svome imanju u selu Prečno kod Ivanić Grada, gdje se, nakon razvojačenja, posvetio uzgoju konja  


9. studenoga, subota



- Zapovjedniče, svi zovu i traže informacije, imam izvješće.



- Daj da vidim, Josipe.



“Nakon jučerašnjih tenkovsko-pješadijskih bitki, noć je protekla izuzetno mirno. Naravno, i tada je palo više desetaka minobacačkih granata na grad iz obližnjih terorističkih uporišta.



Ako neprijatelj i nije vojno djelovao, primjetna su nova pregrupiranja neprijatelja na prilazima gradu, kako bi se krenulo u nove napade.



Golgota civilnog pučanstva ulazi u 78. dan života po podrumima i skloništima, koji su, mada vlažni i nezdravi, još jedina mjesta u gradu gdje se uopće može sigurno obitavati.



Dugotrajnost opsade iscrpila je zalihe u znatnoj mjeri pa oskudica hrane, ogrijeva i drugih potrepština prijeti zarazama i drugim bolestima.



Sve ovo i dalje ne utječe na promjenu linije fronte, koju drže snage hrvatske vojske, Vukovar ne namjerava pasti.”



Barem će ostati zapisano, ionako ga ne bi objavili.



- Reci Mađar, jeste li uspjeli sa silosa prebaciti granate za tenkove?



- Jesmo nešto, ali malo ih imamo.



Siniša, večeras idemo s izvješ­ći­ma, ali žestoko i -svima osim HRT-u
- Pazi na tenkove i čuvaj te granate. Šta misliš, kako da ih maknemo tamo od Lužca, jel’ bi mogli preko Adice?



- Vidjet ću, pa se javim.



- Dobro, al’ nemoj praviti probleme Šumarima, oni imaju svoj zadatak i pazite da nam ne prođu preko Vuke, tamo kod željezničkog mosta.



- Kaže Samuraj da mu se jedan pred’o, valjda nakon naših poziva na predaju.



- Gazda, stig’o neki faks iz Zagreba, za Bilog je.



- Julije, daj da vidim. Vidi ludila, čitali pismo od Bilog na zatvorenoj sjednici. Gle ovo, zamisli, čovjek nam veli da budemo hrabri. Nek’ budu oni hrabri i nek’ drže sjednicu ovdje u Vukovaru. Daj, zovi Bilog. Kad pročita ovo sigurno će pošiziti. Samo da ne lupi opet rukom po stolu, otići će mu gips od prošlog loma.



Novi poziv.



- Šta kažeš, tko zove? Reci slobodno, daj mi ga spoji da čujemo što Predsjednik želi. Šta je ovo, brod luđaka? Pa jel’ on normalan? Pazi ovo, on vrišti na mene da pazim šta radim, da ću Hrvatsku uvući u totalni rat, jel’ on zna šta je u Vukovaru? Pokušavam mu reći, ali ne vrijedi, on vrišti na mene da zašto pucamo i izazivamo? Ne mogu vjerovati, stvarno mi je puk’o film, rek’o sam mu da nije Hrvatska njegova prćija i zalupio slušalicu. Pa ‘ko tu koga laže, gdje mi živimo? Siniša, večeras idemo s izvješćima, ali žestoko i samo direktno u program, nikakve snimke i režije nas ne zanimaju. Reci mi koji nas prate direktno?



- Radio 101 i Slovenci.



- Super, a stranci?



- Njih pokriva Alenka, mislim da su Reuter, BBC, Daily Telegraph, El Pais, UPI, Observer, La Republica, Sky Channel, WTN, CNN, ZDF, EBU, ITN, ima sigurno još.



- Dobro, idemo samo prema ovima za koje smo se dogovorili. HRT nas ne zanima.



10. studenoga, nedjelja



- Feniks, prije 45 minuta otišla kolona vozila iz “kaveza” (vojarna). Izgleda u pravcu Petrovaca, ali nismo sigurni da ne krene prema Bogdanovcima ili prema Lušcu s obilaznice. Budite spremni za potporu i stupite u kontakt s Lastom jer mi s ove strane više ne vidimo. Okupljaju se i na prostoru od Lušca prema Buđaku, ode primirje, izgleda da ćemo imati veseli dan. Okupljaju se na križanju Trpinjske i Lipovačke, jel’ možeš malo izgruvati da ih razbijemo.



- Imaš avion sjeverno od Vukovara na 1500 m.



- Ma ko ga jebe. RUŠI GA.



- U p.m., deru nas krmačama. TO NIJE NAŠE.



- Feniks, nije mi do zajebancije...



(Feniks je načelnik stožera Mile Dedakovića Jastreba, nap.ur.).



Javljam Feniksu i dečkima u Vinkovcima radosnu vijest.



- Danas smo prepolovili jednu cijelu eskadrilu. Nemaš komentar? Znate li koliko je to? Ne? Pitajte Starog Jastreba, on zna.



Bravo, to je fantazija, sve je to gledao Adžić koji je u posjeti vojarni s grupom najviših starješina i eksperata da proučava fenomen obrane Vukovara. Izgleda da mu je taj fenomen sada jasan.



- Gazda, zove te ona džukela.



- Koja, Julije?



- Drug major Šljivančanin.



- Daj mi ga.



- Jastrebe, časno se predaj, ja sam major JNA, časni Crnogorac.



- Predaj se ti. Inače, Crnogorac il’ je čovjek il’ je pas, a ti marš u kućicu.



Nema Laste, pali su Bogdanovci, probili nas i razdvojili od Borova, a i Milovo brdo su uzeli.



- Gospođice Mirković dajte mi to izvješće za strance.



“VUKOVAR NEEDS HELP, URGENT, MILITARY HELP, NOT SOON BUT NOW. DEAR COLLEGES, YOU AND YOUR NEWSPAPERS AND TV-STATIONS ARE MAKING PUBLIC OPINION: YOU ARE THE CONSCIENCE OF THE WORLD. IN THE NAME OF 15000 PEOPLE AND 2000 CHILDREN LEFT IN THIS TOWN, IN THE NAME OF COLLEAGUES IN VUKOVAR AND PERSONALLY, IN THE NAME OF HUMANITY, I APPEAL FOR ANY KIND OF HELP.”



16. studenoga, subota



“Mladi Jastrebe! U ovom trenutku ima pristiglih 130 boraca iz Borova. Informacija je da ih kreće sve više. Počinju pristizati i iz drugih dijelova grada. Što se tiče tvoje teorije, ako se može izići, onda se može i ući, to nije logika. Izlaze iz straha i s velikim rizikom. Nećeš reći da su ljudi spremni podnijeti isti rizik da uđu i tada da umru. Šta ti misliš ima li takvih ljudi? Takve nismo pronašli - ni jednoga. Ni najhrabriji nisu bili spremni. HITNO molim tvoju situaciju. Neki u Zagrebu pokušavaju dogovoriti s vladom i EK-om evakuaciju civilnog stanovništva. FENIX”



“Feniks! Daljnji mirovni pregovori će uništiti Vukovar. Tko će platiti za sve ove žrtve i zašto one postaju uzaludne? Ukoliko se može izaći iz Vukovara, logično je da se u njega može i ući, samo ne znam što se čeka. Dolaze nove srpske snage koje nismo u stanju odbiti. Po gradu se šire panika i glasine. U bolnici ranjenici umiru od plinske gangrene. Ukoliko ne poduzmete energične mjere i istim putevima ne dovedete svježe snage i to ODMAH, na Vukovar više ne računajte.



Ljudi umiru zbijeni po skloništima. Šire se zarazne bolesti. Haraju glad i žeđ. Psihički smo slomljeni. Ali smo sretni što smo ih satrli i neizmjerno mi je žao što nemamo više ni trunka snage da ih dokrajčimo. MORTUI SALUTANT PATRIAM”





Branko Borković, Mladi Jastreb
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
17. studeni 2026 18:40