Svakoga dana dolaze nove i nove loše vijesti sa svih strana svijeta. Pandemija se širi gotovo poput svjetlosti, ni sami ne shvaćamo koliko brzo. Živimo, čini se, u filmu katastrofe čiji se kraj ne nazire. Ili se ne nazire u skorije vrijeme.
No u svakoj nesreći čuči i neka sreća, neizbježno je također. Tako i sada. Utrkujemo se sa smrću. Cilj je da usporimo njezin hod. I usporili smo ga na mnoge načine.
Otkako smo u karanteni, ovdje u Hrvatskoj, vikendi više nisu krvavi u prometu kakvi su bili. Nisu niti ostali dani. Gine se i dalje, ali znatno manje. Troje ljudi je izgubilo živote u nesrećama. U ovo doba godine motociklisti su inače već uvelike na cesti, promet je pojačan, klinci za volanom jure obuzeti hormonima i proljećem, stiže Uskrs, umorni vozači kamiona, užurbani turisti.
Sada svega toga nema, a nema ni nesreća na radu, krvavih tučnjava po gostionicama, stadionima, diskotekama. U padu su kriminalne aktivnosti svih vrsta, manje je provala, razbojstava, prijetnji, paleži.
Otkako nas je virus zaključao u kuće, napokon se obitelj može družiti do mile volje. Roditelji i djeca koji skupa svladavaju školske lekcije prizori su upravo dirljivi. Mnogi su se napokon sjetili da imaju djedove i bake i da se treba za njih brinuti. Ljudi više pitaju za njih, nose im namirnice, zovu ih telefonom.
Priroda oko nas pak kao da je dobila priliku za nov život. Rijeke su se razbistrile, nebom više ne šaraju avioni, uzduh se lakše udiše, a sve to u situaciji kad je gorivo jeftinije nego li ikad razmjerno plaćama, u situaciji kad nitko ne može biti izbačen na ulicu zato što nije platio stanarinu, u situaciji kad nikome tko nije platio račun neće biti isključena struja.
Građani se danas, premda u izolaciji, druže više nego li su se družili prije. Sklapaju se nova prijateljstva na društvenim mrežama, obnavljaju stara, pronalaze se stari ljubavnici ili stječu novi.
Mnogi su napokon dobili priliku da pospreme kuću, oboje ogradu, poprave kvaku, očiste garažu, pokrpaju odjeću, otope frižider, slože napokon puzzle od dvije tisuće komadića, nauče praviti tortu, popraviti WC kotlić…
Djeca najsitnija sad su napokon zadovoljna što umjesto u vrtić odlaze tek u dnevni boravak da pogledaju crtić, a djeca krupnija vesele se ponedjeljku koji te ne tjera da ustaneš iz kreveta i pođeš u školu, nego da u njemu ostaneš, a škola će doći k tebi. Prije koji dan takvo što bi zvučalo apsurdno, besmisleno, a sad, eto, predstavlja logiku života. Sve što nekad nije bilo dopušteno, sad jest i obrnuto, sve što je bilo dopušteno, sad nije. Kako će biti sutra, ne znamo, ali znamo da više nikad neće biti kao jučer. I to je isto dobro.