StoryEditor
PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA Kako je Sloterdijk opisao Emila Ciorana kao parazita

 Darko Tomaš / CROPIX

Ovih se dana napokon otvaraju prva kazališta u Europi, u Danskoj. Probe u austrijskim kazalištima počinju. Teatri su pozatvarani u svakoj državi i upravo se o njima najmanje piše,kao da su potpuno nevažni.

Stanovit prijezir mase prema glumcima, osobito kazališnim, postao je u nas upravo transparentan pošto su ovi, pogođeni zagrebačkim potresom, mnogi ostali lišeni ne jedino dasaka koje život znače, nego li i stanova. Ako se koji glumac drznuo novinarima ili na društvenim mrežama požaliti da mu je stradala kuća, rastegla bi se iza njega kolona zluradih komentatora, koji bi mu poručivali da je raspikuća, ionako ne radi ništa korisno te je, općenito, lakomislena budala i teret društvu, osobito sad, kad su nam potrebni inženjeri, liječnici, uzgajivači stoke i policajci, a ne smušeni recitatori koji iz snobizma žive u centru zagrebačkom…

Glumci su, ukratko, paraziti. Čovjek bi pomislio da je termin preuzet iz biologije, možda posredno iz medicine, jer svi znamo da su paraziti, nametnici, još jedna muka i za nas i za životinje, poput virusa, koji su isto paraziti, ali ovi su nam bliži, jer ne moraju biti jedino mikroskopskog rasta, premda je većina ipak nevidljiva. No, znamo i za krupnije parazite: krpelje, stjenice, uši, ali i trakavice duge više metara.

Peter Sloterdijk (r. 1947.), njemački filozof, utjecajan i u nas, u opširnoj studiji „Morate promijeniti svoj život: O antropotehnologiji“ (Du mußt dein Leben ändern: Über Anthropotechnik, Frankfurt, 2009.) donosi, među ostalima, zanimljivu biografiju Emila Ciorana (1911. – 1995.), rumunjsko-francuskog filozofa, glasovita po svom pesimizmu, od kojega je šezdeset godina živio u Parizu, ispisujući knjižice lucidnog traganja za najgorim u postojanju. Cioranova stanovita apartna egzotičnost privukla je, što se kaže, bolje pariške krugove, te je on do konca života ipak eto uspješno preživio, u tom okrutnom gradu uvijek željnom novina, svirajući, opet što se kaže, na jednu-jedinu žicu, najtanju rekli bismo.

Sloterdijk zaključuje (prijevod moj): “Kao djelatni parazit, Cioran se ravnao grčkim značenjem riječi: parazitoi, ‘ljudi koji sjede za prostrtim stolom’, tako su Atenjani zvali goste pozvane da pridonesu zabavi okupljena društva.“

Glumci su dakle, zabavljači, u jeziku zabilježeni kao paraziti mnogo prije svih ovih ostalih mnogo manjih parazita, a njihov progon traje na Zapadu praktički oduvijek. Jedino kad su trbusi puni, a društvo oko stola, možda ih se pozove. Dakako, ako epidemiološke mjere dopuste. 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. lipanj 2020 23:35