StoryEditor
PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA Korona nije rasist: ne umire crno stanovništvo masovno zbog boje kože nego zbog siromaštva

 AFP

Ljudi da su psi svi bi jedna pasmina bili, recimo jazavčari, toliko smo svi isti. Ima nas gotovo osam milijardi, a razlikujemo se, ovisno o klimi, jedino bojom kože, debljinom kapaka, time što neki bolje, a neki lošije podnose laktozu, alkohol…

Biološke razlike među nama zanemarive su pa se razlikujemo – kulturom. Ljudi različito govore, ne postoji univerzalna gramatika, čak ni svima zajedničke kategorije riječi, ali zacijelo postoji, zaključuju lingvisti, kakav zajednički prajezik, o čijem razvoju znamo malo ili ne znamo ništa. Bilo kako bilo, dijete po rođenju lako nauči bilo koji govor. Novorođenče s Papue Nove Gvineje, gdje ljudi žive odvojeno najmanje trideset tisuća godina, jednako će lako usvojiti i hrvatski i kineski jezik.

Pandemija koronavirusa, sudeći po statistikama, i u Sjevernoj i u južnoj Americi više mori crno negoli bijelo stanovništvo. New York Times serijski objavljuje članke o tome kako spasiti Afroamerikance i Hispanoamerikance, koji čine i do sedamdeset posto žrtava u SAD-u. Sličan nerazmjer u smrtnosti od virusa između bijelih i manje bijelih vlada i u Brazilu, a čak eto i u gotovo posve bjelačkom Peruu, gdje se za Afroperuance posebno skupljaju donacije medicinskog materijala, kao za najugroženiju skupinu stanovnika.

Ukratko, siromašni više stradaju od bogatih – otud razlike u smrtnosti. One se, dakle, stvaraju unutar kulture, a ne izvan nje. Društvena neravnopravnost jača rasizam, s obje strane, “bijele” i “crne”, koji pak jača nepovjerenje prema društvu u cjelini.

Množina umrlih i još mnogo veća masa “ubijenih u pojam” stoji nasuprot onima koji navijaju za to da im se smrtnost još uveća, te se može reći da se u Sjedinjenim Američkim Državama trenutačno vodi bitka između bogatih i siromašnih u kojoj, dakako, pobjeđuju ovi prvi, a kojima bogatstvo ovisi o tome da eto sirotinja “ne stoji u mjestu”.

Jedini zadatak koji bogati imaju na zapadu jest da uvjere siromašne kako će biti još siromašniji ne budu li i dalje punili njihove džepove i taj zadatak nije kompliciran. Dovoljno je zapadnjaka okrenuti protiv bilo koga tko je u još gorem položaju od njega ili protiv, u krajnjoj liniji, izmišljenog neprijatelja, izvan njihova dosega.

A za to nije potrebno mnogo napora, budući da je u našoj kulturi čovjek navikao da se više plaši tuđeg uspjeha, negoli vlastite propasti. Zapadnjaka najčešće više krijepi tuđa nesreća, nego li vlastita sreća, a kapitalizam kakav vlada u SAD-u upravo inzistira na takvom razvoju događaja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 06:41