PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA Pandemija je Karlovcu donijela profit koji ne sluti na dobro. Ne za Karlovac, nego za svijet

 Robert Fajt / CROPIX

Umro je još jedan znamenit Karlovčanin, makar po rođenju, Božidar Liščić, inženjer, izumitelj, profesor, akademik, po naški bi se reklo stručnjak “za železo”, doktor metalurgije, znanstvenik potekao iz proizvodnje, kojega su posljednje vrijeme osobito zanimale digitalne vjetroelektrane…

Karlovac je grad, jedini takav u Hrvatskoj, u kojem je metalna industrija uspješno preživjela ulazak u kapitalizam, i svašta se ovdje proizvodi što se ne bi moglo proizvoditi da nema inženjera kakav je bio i akademik Liščić. Tekuća pandemija Karlovcu, gradu relativno razvijene prerađivačke industrije, ne jedino metalne, donijela je profit koji, zapravo, ne sluti na dobro. Ne za Karlovac, negoli za svijet. Naime, kao tanjur s palačinkama na dječjem rođendanu prazne se skladišta omotnice i upute za lijekove te oružje.

Jedna velika tiskara specijalizirana dakle za farmaciju i jedna velika dakle tvornica streljačkog oružja praktički više ne mogu zadovoljiti potrebe tržišne. Radi se u tri smjene. Velika tvornica oružja najveći je europski izvoznik pištolja u Sjedinjene Američke Države. Njihovi su proizvodi tamo cijenjeni i traženi već desetljeće i dulje. Sad pak ih ne možeš naštancati dovoljno nikako.

Velika pak tiskara ambalaže za lijekove posluje s velikim stranim kompanijama te se povećana potražnja za njihovim proizvodima ne čini privremenom.

Karlovac je ozbiljno stradao u ratu, jedva smo ga obranili, mnogo se ovdje nesreće skupilo, ali i dobre volje, opraštanja i optimizma, pa možda zato sada živimo bolje negoli smo živjeli prije. Karlovac je ova pandemija ostavila zasad na jednoj žrtvi te se čini da su grad i okolica jedna eto od svih zala sačuvana lokacija, u kojoj život lijepo napreduje.

Tkogod ovih dana nešto proizvodi, za njega ima nade. Tkogod ima strojeve, može ih prenamijeniti za nov proizvod. Dolazi vrijeme prilagodbe na pandemiju kao na stalnog gosta, koji možda nikad neće otići definitivno, a koje će iznjedriti potrebu za tisućama tisuća novih izuma i dizajnerskih rješenja, u stanovanju, prometu, trgovini, transportu, sigurnosti, liječenju, sportu, turizmu, opskrbi energijom, manipuliranju malim predmetima, organizaciji posla.

Dolazi dakle vrijeme u kojem će se isplatiti ulagati u znanje, u proizvodnju, u kreaciju mnogo konkretnije negoli dosad, pa će se i spomenici možda početi dizati ljudima poput akademika Liščića, a ne jedino boležljivim ilirskim pjesnicima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. rujan 2021 17:59