Spominjali smo već Freuda kao jednog od utemeljitelja masovne psihologije. Jučer smo pisali o Le Bonu, čiju sliku gomile i njezine dinamike Freud prihvaća, pa u radu “Masovna psihologija i analiza ja” iz 1921. pomno analizira Le Bonove uvide i postavlja tezu da je svako boravljenje pojedinca u masi čin regresije, prodora nesvjesnog, gdje dolaze do izražaja stanja kakva viđamo u djece ili u ljudi iz primitivnih plemena.
Svoju fabulu o zapadnom čovjeku kao biću koje se prvotno organiziralo u horde, kojima bijaše ravnao seksualno nezasitan najsnažniji mužjak, prethodno je razvio u studiji “Totem i tabu” iz 1913., u kojoj pabirči etnografske podatke odasvud, iz Melanezije, od indijanskih plemena u Sjevernoj Americi, do afričkih plemena, svestran kakav jest, poliglot, oslonjen na glasovitog etnologa Frasera kad su ti primjeri posrijedi.
Sliku zapadnog čovjeka kao agresivca koji želi, u dogovoru s braćom, ubiti oca (šefa horde) okrunio je podosta mračnim djelom “Nelagodnosti civilizacije” iz 1930. Zapadnog čovjeka kao uobraženog patrijarhalnog majmuna u odijelu, koji začas potone u regresiju horde, prikazuje veoma plastično. Piše, među ostalim, da je, nasuprot relativno brzoj evoluciji vrsta u fizičkom smislu, u čovjeka “u području duševnog života” ta evolucija veoma spora te da je “održavanje primitivnog uz nove, od njega nastale oblike, pojava toliko česta da je suvišno podupirati je primjerima”.
Freud veoma precizno odgovara na naše zapadnjačko pitanje o smislu života - odbacuje ga. “Izgleda da se ono temelji na onoj ljudskoj uobraženosti, čije mnogobrojne vidove poznajemo otprije. O smislu života životinja se ne govori, osim ako njegova namjena nije da služi čovjeku.”
Nadalje, zaključuje da, eto, za nas, zapadnjake, “smisao života (…) jednostavno proizlazi iz programa principa zadovoljstva. Taj princip od početka vlada djelatnošću psihičkog aparata. O njegovoj svrhovitosti ne može se dvojiti, pa ipak je njegov program u sukobu s cijelim svijetom, makro i mikrokozmosom. Uopće ga nije moguće provesti, protivi mu se cio poredak svemira. Moglo bi se reći da plan stvaranja svijeta nije sadržao namjeru da čovjeku da sreću”.
Spenglerov faustovski čovjek, individualac koji kani ukrotiti prirodu, o kojem smo pisali, u Freuda je čovjek “oceanskog osjećanja”, a on taj njegov osjećaj posebnosti veže uz ranu fazu čovjekova djetinjeg osjećaja svojeg “ja”.
U današnjem zapadnom svijetu, kako raste pandemija, tako eto raste i narcizam koji nudi infantilna rješenja (primjerice: svi pod Sunce i virus će nestati!), a iza kojeg se, zapravo, možda kriju upravo mračna gibanja u suprotnom smjeru, Freud bi kazao nagon za smrću. Ali o tome drugom prigodom…