Ovaj se trgovački centar ne reklamira na jumbo plakatima. U njemu kupce ne dočekuju oku ugodne hostese i tu se ne održavaju podnevne degustacije vina i sira.
Ustvari, neopreznom bi vozaču ta neugledna veleprodajna špelunka lako mogla promaknuti jer do nje ne vode znakovi uz cestu, nego samo preporuke prijatelja ili rođaka koji su tamo već kupovali. Umjesto u novoj, modernoj staklenoj zgradi, smješten je u zapuštenoj skladišnoj hali tvornice u stečaju.
Kineski zid prvi je i jedini kineski veleprodajni centar u Zagrebu, a za razliku od njegova "velikog brata", šest tisuća kilometara dugog monumentalnog zdanja u Aziji koje se vidi i iz svemira, ovog u blatu zagrebačke periferije ne vidi baš nitko.
Udruga kineskih trgovaca u Zagrebu pozornost medija privukla je prošlog tjedna kad su Crvenom križu donirali odjeću, obuću, školski pribor i kućne potrepštine vrijedne više od milijun kuna. Predsjednik Udruge, Suixiong Ye, tom je prigodom izrazio zahvalnost hrvatskom narodu na toplom prijemu i dodao da je "pod istim plavim nebom svijet jedna velika obitelj".
U Udruzi su 72 kineske trgovine ujedinjenje godinu dana pod istim tim plavim nebom, u veleprodajnom centru na 11 tisuća četvornih metara skladišne hale tvornice u stečaju Jedinstvo. Ali doslovno po plavim nebom, jer krova djelomično nema, ili je odavna urušen, ili možda nikad nije ni bio planiran.
- U 72 dućana posao je našlo 300-tinjak uglavnom Kineza i nešto manje Hrvata. Ukupno gledajući, zadovoljni smo životom u Zagrebu, ali često nam, kao i danas, zlobnici šalju inspekcije i optužuju nas za ilegalne radnike, lažno markiranu robu i slično. Kada dođe inspekcija, nastane kaos u centru i svi se preplaše, a nismo ništa loše napravili. Ponekad nesporazumi nastanu i zbog nepoznavanja hrvatskog jezika, neki ga govore lošije, neki bolje, ali na kraju uvijek nađemo kakav-takav zajednički jezik - pripovijeda nam Siuxiong Ye. Kaže kako djeca kineskih zaposlenika bolje govore jezik i da su već krenula u zagrebačke osnovne škole.
Nevidljivi poput svojih trgovina, koje su u gradu nikle tako brzo i neprimjetno da se čini kako su oduvijek njegov dio, kineski državljani koji žive i rade u hrvatskoj metropoli još su zatvoreniji u sebe nego kad su stigli u Zagreb. Šute i rade, ne odgovaraju na pitanja, a osmijeh im izmami samo mušterijaRadnike redovito plaćaju, svoju teško stečenu imovinu cijene, rade toliko da se čini kao da žive u svojim trgovinama, a preplašeno svladavaju hrvatski jezik dok listaju Plavi oglasnik u potrazi za jeftinim smještajem ili u poslovne knjige upisuju zlatne tenisice, plastično cvijeće...
Prema policijskim podacima, Kineza prijavljenih u Zagrebu trenutno je 464. Prije pet godina bilo ih je 226, a prije četiri godine u gradu je bilo prijavljeno 200-tinjak kineskih poduzeća. U zagrebačkoj Policijskoj upravi pokušavaju biti duhoviti kad kažu kako su Kinezi premaleni da bi sve pronašli: njihove procjene o ilegalacima kažu da ih je bar još toliko neprijavljenih u metropoli.
Na skromno parkiralište pokraj Jankomira ulazi se sa Samoborske ceste, kućni broj 145 Kinezi dijele s Jedinstvom, a tek nezgrapno nacrtan i pravopisno netočan natpis "Dobrdošli u Kineski Zid" na ogradi parkinga otkriva što je u derutnoj zgradi.
Zid je ustvari grad u malome, nova gradska kineska četvrt u koju se doselila većina trgovaca iz ostalih dijelova grada. Poslovni prostori na Kajzerici, dosad poznatoj po kineskim dućanima, neprimjetno su ispražnjeni; kao što su tiho došli, Kinezi su još tiše s maglovitih obala Save i otišli. Njihov novi dom sada je Jankomir, gdje su nekadašnja kukuruzišta i povrtnjaci prenamijenjeni u blještavi spomenik konzumerizmu. U njihovu veleprodajnom carstvu robu nabavljaju Hrvati, vlasnici trgovina i štandova iz cijele zemlje, pa tu robu preprodaju po deset puta većoj cijeni.
Skladište Jedinstva, smješteno nedaleko od King Crossa i City Centra One, iznutra je pregrađeno montažnim zidovima od plastike i pretvoreno u labirint hodnika i malenih dućana u kojima se natiskala roba. Na hodnicima se, baš kao na ulici nekog kineskog velegrada, igra badminton, pije kava i puše se ručno smotane cigarete, šeće se s djecom u kolicima, živi život. Zamusani klinci jurcaju uokolo na romobilima s kebabima u ruci, drijemaju među kutijama s robom i igraju se s kineskom inačicom Action Mana.
- Roba se prodaje odlično, ne biste vjerovali koliko ljudi zna kada stiže nova pošiljka iz Kine, sve se odmah rasproda - priča nam mlada Zagrepčanka koja radi kao prodavačica u jednom od dućana. Njezin šef iz Kine uvozi odjeću pa su zidovi trgovine prekriveni plastičnim torzima na kojima se bluze prodaju za 5, 10 ili 25 kuna. Sa šefom se, kaže Jasna, ne sporazumijeva dobro, tek se pozdrave na dolasku i odlasku.
- Kinezi slabo govore hrvatski, engleski još lošije. Plaćaju redovito, međutim radim u zimskoj jakni i kapi jer nemamo krov nad glavom, i do grla smo u prašini - reći će prodavačica kad joj se šef malo odmakne, dodajući ispod glasa kako Kinezi i nisu baš tako marljivi kako se o njima priča. Dapače, prema njezinu urotničkom izrazu lica i konspirativnom tonu glasa reklo bi se da kineski šefovi na svoje hrvatske radnike samo viču, vječno nezadovoljni tjeraju ih da opet preslože svu robu dok se oni odmaraju negdje u kutu prodajnog sobička. Ipak, naš je dojam nakon obilaska Kineskog zida drukčiji - čini se da teško stečenu imovinu Kinezi jako cijene, toliko rade da kao da žive u svojim trgovinama, i pomalo preplašeno svladavaju hrvatsku gramatiku dok listaju Plavi oglasnik u potrazi za jeftinim smještajem ili u poslovne knjige, ako ih imaju, s mukom upisuju zlatne tenisice, plastično cvijeće, košulje za jednu kunu i Bog zna što sve još prodaju.
- Doblo zivi u Hlvatska. Voli hlvatska Vlada. Ne razumi hlvatski. Nema komentar za novina - kao da su naučili napamet pjesmicu koju uporno ponavljaju kada vide fotoaparat ili press iskaznicu. Doista, teško je od Kineza u Zagrebu saznati kako žive; to su nam potvrdili i njihovi hrvatski zaposlenici. Čini se da žive preteško da bi o tome uopće pričali.
Kineski val u Hrvatsku je došao s istoka. U susjednoj Srbiji prošle godine prijavljeno ih je više od četiri tisuće, a megalomanske procjene o neprijavljenim kineskim državljanima kretale su se od pet do deset tisuća. Prvi Kinezi u Hrvatsku su se počeli doseljavati još krajem 80-ih te početkom 90- ih godina. To je, naime, razdoblje kada je Kina osigurala svojim državljanima mogućnost prelaska granice i iseljavanje iz zemlje. U samim počecima, u Hrvatsku su se uglavnom doseljavali diplomati i prije svega poslovni ljudi. Oni su, naime, u Hrvatskoj bili zaposleni u predstavništvima hongkonških tvrtki, uglavnom smještenim u Zagrebu. Osim toga, nerijetko se događalo da bi Kinezi u Hrvatsku stizali iz susjednih zemalja, Austrije ili Italije, gdje su uspješno razvili svoj biznis, pa su ga odlučili proširiti dalje. Kinezi u Hrvatsku i Zagreb pristižu i iz Mađarske, gdje ih danas općenito ima najviše, te iz Srbije.
U Hrvatskoj danas prodaju sve - pozlaćene tenisice, jeftine sunačane naočale koje će se ovog ljeta vjerojatno naći na štandovima od Pule do Dubrovnika, kineske igračke, traperice i pamučne majice u svim bojama i tonovima, maske za mobitele i slično.
Nevidljivi poput svojih trgovina koje su u gradu nikle tako brzo i neprimjetno da se čini kao da su oduvijek dio grada, kineski državljani koji žive i rade u hrvatskoj metropoli još su nepristupačniji i zatvoreniji u sebe nego kad su stigli u Zagreb. Šute i rade, ne odgovaraju na osobna pitanja, ugodno su nasmijani ali samo za mušterije. U zemlji koja se kulturološki razlikuje od Kine kao nebo od zemlje nije lako odgajati djecu, pokrenuti biznis, unajmiti radnu snagu, naučiti jezik, snaći se u nepoznatom gradu, ispuniti poreznu prijavu...
Pohađaju li vam djeca zagrebačke škole? -pitamo.
- Volim Hlvatska - spremno odgovara sredovječna Kineskinja, vlasnica cvjećarnice.
- Ali gdje izlazite nakon posla, idete li u kino možda? - uporno nastavljamo.
- Hlvatska lijepa zemlja, dobli ljudi...
- Ali...
- Ne razumi, ne razumi...
Posljednjih godina vidljiv je očiti porast robne razmjene između Hrvatske i Kine. Tako je 2005. robna razmjena dosegla čak 620 milijuna dolara, odnosno 68,5 posto više u odnosu na 2004. godinu. Nešto manje od deset posto tog iznosa otpada na izvoz iz Hrvatske u Kinu. U strukturi robe uvezene iz Kine gotovo polovica otpada na odjeću i obuću.
Tomislav Novak i Dora Koretić
Ustvari, neopreznom bi vozaču ta neugledna veleprodajna špelunka lako mogla promaknuti jer do nje ne vode znakovi uz cestu, nego samo preporuke prijatelja ili rođaka koji su tamo već kupovali. Umjesto u novoj, modernoj staklenoj zgradi, smješten je u zapuštenoj skladišnoj hali tvornice u stečaju.
Kineski zid prvi je i jedini kineski veleprodajni centar u Zagrebu, a za razliku od njegova "velikog brata", šest tisuća kilometara dugog monumentalnog zdanja u Aziji koje se vidi i iz svemira, ovog u blatu zagrebačke periferije ne vidi baš nitko.
Udruga kineskih trgovaca u Zagrebu pozornost medija privukla je prošlog tjedna kad su Crvenom križu donirali odjeću, obuću, školski pribor i kućne potrepštine vrijedne više od milijun kuna. Predsjednik Udruge, Suixiong Ye, tom je prigodom izrazio zahvalnost hrvatskom narodu na toplom prijemu i dodao da je "pod istim plavim nebom svijet jedna velika obitelj".
U Udruzi su 72 kineske trgovine ujedinjenje godinu dana pod istim tim plavim nebom, u veleprodajnom centru na 11 tisuća četvornih metara skladišne hale tvornice u stečaju Jedinstvo. Ali doslovno po plavim nebom, jer krova djelomično nema, ili je odavna urušen, ili možda nikad nije ni bio planiran.
- U 72 dućana posao je našlo 300-tinjak uglavnom Kineza i nešto manje Hrvata. Ukupno gledajući, zadovoljni smo životom u Zagrebu, ali često nam, kao i danas, zlobnici šalju inspekcije i optužuju nas za ilegalne radnike, lažno markiranu robu i slično. Kada dođe inspekcija, nastane kaos u centru i svi se preplaše, a nismo ništa loše napravili. Ponekad nesporazumi nastanu i zbog nepoznavanja hrvatskog jezika, neki ga govore lošije, neki bolje, ali na kraju uvijek nađemo kakav-takav zajednički jezik - pripovijeda nam Siuxiong Ye. Kaže kako djeca kineskih zaposlenika bolje govore jezik i da su već krenula u zagrebačke osnovne škole.
Nevidljivi poput svojih trgovina, koje su u gradu nikle tako brzo i neprimjetno da se čini kako su oduvijek njegov dio, kineski državljani koji žive i rade u hrvatskoj metropoli još su zatvoreniji u sebe nego kad su stigli u Zagreb. Šute i rade, ne odgovaraju na pitanja, a osmijeh im izmami samo mušterijaRadnike redovito plaćaju, svoju teško stečenu imovinu cijene, rade toliko da se čini kao da žive u svojim trgovinama, a preplašeno svladavaju hrvatski jezik dok listaju Plavi oglasnik u potrazi za jeftinim smještajem ili u poslovne knjige upisuju zlatne tenisice, plastično cvijeće...
|
NEPRISTUPAČNI
|
 |
|
MUKE S JEZIKOM
|
 |
Prema policijskim podacima, Kineza prijavljenih u Zagrebu trenutno je 464. Prije pet godina bilo ih je 226, a prije četiri godine u gradu je bilo prijavljeno 200-tinjak kineskih poduzeća. U zagrebačkoj Policijskoj upravi pokušavaju biti duhoviti kad kažu kako su Kinezi premaleni da bi sve pronašli: njihove procjene o ilegalacima kažu da ih je bar još toliko neprijavljenih u metropoli.
Na skromno parkiralište pokraj Jankomira ulazi se sa Samoborske ceste, kućni broj 145 Kinezi dijele s Jedinstvom, a tek nezgrapno nacrtan i pravopisno netočan natpis "Dobrdošli u Kineski Zid" na ogradi parkinga otkriva što je u derutnoj zgradi.
Zid je ustvari grad u malome, nova gradska kineska četvrt u koju se doselila većina trgovaca iz ostalih dijelova grada. Poslovni prostori na Kajzerici, dosad poznatoj po kineskim dućanima, neprimjetno su ispražnjeni; kao što su tiho došli, Kinezi su još tiše s maglovitih obala Save i otišli. Njihov novi dom sada je Jankomir, gdje su nekadašnja kukuruzišta i povrtnjaci prenamijenjeni u blještavi spomenik konzumerizmu. U njihovu veleprodajnom carstvu robu nabavljaju Hrvati, vlasnici trgovina i štandova iz cijele zemlje, pa tu robu preprodaju po deset puta većoj cijeni.
Skladište Jedinstva, smješteno nedaleko od King Crossa i City Centra One, iznutra je pregrađeno montažnim zidovima od plastike i pretvoreno u labirint hodnika i malenih dućana u kojima se natiskala roba. Na hodnicima se, baš kao na ulici nekog kineskog velegrada, igra badminton, pije kava i puše se ručno smotane cigarete, šeće se s djecom u kolicima, živi život. Zamusani klinci jurcaju uokolo na romobilima s kebabima u ruci, drijemaju među kutijama s robom i igraju se s kineskom inačicom Action Mana.
- Roba se prodaje odlično, ne biste vjerovali koliko ljudi zna kada stiže nova pošiljka iz Kine, sve se odmah rasproda - priča nam mlada Zagrepčanka koja radi kao prodavačica u jednom od dućana. Njezin šef iz Kine uvozi odjeću pa su zidovi trgovine prekriveni plastičnim torzima na kojima se bluze prodaju za 5, 10 ili 25 kuna. Sa šefom se, kaže Jasna, ne sporazumijeva dobro, tek se pozdrave na dolasku i odlasku.
- Kinezi slabo govore hrvatski, engleski još lošije. Plaćaju redovito, međutim radim u zimskoj jakni i kapi jer nemamo krov nad glavom, i do grla smo u prašini - reći će prodavačica kad joj se šef malo odmakne, dodajući ispod glasa kako Kinezi i nisu baš tako marljivi kako se o njima priča. Dapače, prema njezinu urotničkom izrazu lica i konspirativnom tonu glasa reklo bi se da kineski šefovi na svoje hrvatske radnike samo viču, vječno nezadovoljni tjeraju ih da opet preslože svu robu dok se oni odmaraju negdje u kutu prodajnog sobička. Ipak, naš je dojam nakon obilaska Kineskog zida drukčiji - čini se da teško stečenu imovinu Kinezi jako cijene, toliko rade da kao da žive u svojim trgovinama, i pomalo preplašeno svladavaju hrvatsku gramatiku dok listaju Plavi oglasnik u potrazi za jeftinim smještajem ili u poslovne knjige, ako ih imaju, s mukom upisuju zlatne tenisice, plastično cvijeće, košulje za jednu kunu i Bog zna što sve još prodaju.
|
Zid je ustvari grad u malome, nova gradska kineska četvrt u koju se doselila većina trgovaca iz ostalih dijelova grada. Poslovni prostori na Kajzerici, dosad poznatoj po kineskim dućanima, neprimjetno su ispražnjeni; kao što su tiho došli, Kinezi su još tiše s maglovitih obala Save i otišli. Njihov novi dom sada je Jankomir, gdje su nekadašnja kukuruzišta i povrtnjaci prenamijenjeni u blještavi spomenik konzumerizmu. U njihovu veleprodajnom carstvu robu nabavljaju Hrvati, vlasnici trgovina i štandova iz cijele zemlje, pa tu robu preprodaju po deset puta većoj cijeni
|
 |
- Doblo zivi u Hlvatska. Voli hlvatska Vlada. Ne razumi hlvatski. Nema komentar za novina - kao da su naučili napamet pjesmicu koju uporno ponavljaju kada vide fotoaparat ili press iskaznicu. Doista, teško je od Kineza u Zagrebu saznati kako žive; to su nam potvrdili i njihovi hrvatski zaposlenici. Čini se da žive preteško da bi o tome uopće pričali.
Kineski val u Hrvatsku je došao s istoka. U susjednoj Srbiji prošle godine prijavljeno ih je više od četiri tisuće, a megalomanske procjene o neprijavljenim kineskim državljanima kretale su se od pet do deset tisuća. Prvi Kinezi u Hrvatsku su se počeli doseljavati još krajem 80-ih te početkom 90- ih godina. To je, naime, razdoblje kada je Kina osigurala svojim državljanima mogućnost prelaska granice i iseljavanje iz zemlje. U samim počecima, u Hrvatsku su se uglavnom doseljavali diplomati i prije svega poslovni ljudi. Oni su, naime, u Hrvatskoj bili zaposleni u predstavništvima hongkonških tvrtki, uglavnom smještenim u Zagrebu. Osim toga, nerijetko se događalo da bi Kinezi u Hrvatsku stizali iz susjednih zemalja, Austrije ili Italije, gdje su uspješno razvili svoj biznis, pa su ga odlučili proširiti dalje. Kinezi u Hrvatsku i Zagreb pristižu i iz Mađarske, gdje ih danas općenito ima najviše, te iz Srbije.
U Hrvatskoj danas prodaju sve - pozlaćene tenisice, jeftine sunačane naočale koje će se ovog ljeta vjerojatno naći na štandovima od Pule do Dubrovnika, kineske igračke, traperice i pamučne majice u svim bojama i tonovima, maske za mobitele i slično.
Nevidljivi poput svojih trgovina koje su u gradu nikle tako brzo i neprimjetno da se čini kao da su oduvijek dio grada, kineski državljani koji žive i rade u hrvatskoj metropoli još su nepristupačniji i zatvoreniji u sebe nego kad su stigli u Zagreb. Šute i rade, ne odgovaraju na osobna pitanja, ugodno su nasmijani ali samo za mušterije. U zemlji koja se kulturološki razlikuje od Kine kao nebo od zemlje nije lako odgajati djecu, pokrenuti biznis, unajmiti radnu snagu, naučiti jezik, snaći se u nepoznatom gradu, ispuniti poreznu prijavu...
Pohađaju li vam djeca zagrebačke škole? -pitamo.
- Volim Hlvatska - spremno odgovara sredovječna Kineskinja, vlasnica cvjećarnice.
- Ali gdje izlazite nakon posla, idete li u kino možda? - uporno nastavljamo.
- Hlvatska lijepa zemlja, dobli ljudi...
- Ali...
- Ne razumi, ne razumi...
Posljednjih godina vidljiv je očiti porast robne razmjene između Hrvatske i Kine. Tako je 2005. robna razmjena dosegla čak 620 milijuna dolara, odnosno 68,5 posto više u odnosu na 2004. godinu. Nešto manje od deset posto tog iznosa otpada na izvoz iz Hrvatske u Kinu. U strukturi robe uvezene iz Kine gotovo polovica otpada na odjeću i obuću.
|
Dvostruko veća robna razmjena
|
Tomislav Novak i Dora Koretić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....