Još u trenutku kad je maskirani idiot upao na travnjak nogometnog stadiona Poljud, pri tome pokupio nekakvu palicu za skupljanje baklji i njome agresivno krenuo prema jadnom nogometnom sucu, s visokom sigurnošću moglo se pretpostaviti da će upravo nasilnik u crnom za samo nekoliko dana postati neka vrsta "žrtve" za koju će njegovi roditelji, rodbina, prijatelji u mainstream medijima tražiti samilost. U Hrvatskoj uopće nije čudno da domaći huligani prije, za vrijeme ili poslije utakmice, u zemlji ili inozemstvu, naprave težak incident koji rezultira sveopćim zgražanjem, a da njihov nasilnički čin s malim vremenskim odmakom bude popraćen pričama punim dubokog razumijevanja. Ritualno suosjećanje s dokazanim i evidentiranim huliganima u Hrvatskoj je pravilo, a ne izuzetak. To je obrazac koji se ponavlja. Godinama niz autora pokušava upozoriti na taj apsurd. Međutim, beznadno je; uvijek se ponavlja isti scenarij. "Naši dečki" odu u Sloveniju i tamo naprave opći nered, a nakon toga ubrzo postanu dobri mamini sinovi koji su previše okrutno utamničeni tobože bez pravih dokaza. U jednom trenutku si kreten koji je upao na travnjak i prijetio sucu, a u drugom tvoj brat prijeti prijavom policiji jer su te u stadionskom tunelu navodno prejako udarili po glavi. U Hrvatskoj nemamo redoslijed događaja koji će iskorijeniti huliganizam, mi svi skupa pothranjujemo opaki slijed koji ga jača i tako čini sve opasnijim. Umjesto da nakon svakog ozbiljnijeg huliganskog čina svjedočimo brzoj pravnoj egzekuciji, odnosno klasičnom asocijativnom povezivanju huliganskog zločina i radikalne zatvorske kazne, mi u najbolju ruku gledamo razvodnjavanje cijelog slučaja.
Najgore je to što huligani i huliganizam postaju cijenjeni čimbenici društva s kojima komuniciraju najodgovorniji u društvu. I nije problem samo u toj perverznoj javnoj komunikaciji koja u svojoj suštini zapravo ponižava svakog običnog građanina kojem se gadi huliganizam ili bilo kakvo nasilje. Problem je u tome što su sociolozi, novinari, političari… počeli u zločestim idiotima zvanim huligani "prepoznavati" nekakve vrijednosti; vrlo često u njima se vidi odraz šireg socijalnog, ekonomskog pa i filozofskog problema hrvatskog društva te se huligani poistovjećuju s buntovnicima, borcima za pravdu. To je već postalo groteskno. Nije to više zamjena teza ili neka obična intelektualna nediscipliniranost koju nazivamo brkanjem lončića: to je, priznajmo samima sebi, svjesno zatvaranje očiju pred činjenicom da je huligan ipak samo huligan.
Posebno zabrinjava to što u razumijevanju huliganizma počinje prednjačiti onaj koji bi trebao inzistirati na hladnom iskorjenjivanju huliganizma, a to je naš ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić. Kad su huligani prijetili da će prekinuti utakmicu u Portugalu, Orepić ih je pozvao da se vrate u Hrvatsku te im poručio kako "… nema potrebe iskazivati nezadovoljstvo na taj način" jer on, Vlaho Orepić, obećava da će "… riješiti probleme koji pritišću i te ljude".
Već tim obraćanjem Orepić je počinio dvije ogromne greške: prvo, komunicirao je s huliganima s kojima on ne smije komunicirati osim im poručiti da će prema njima primijeniti sve zakonske mjere. I drugo; obećao im je rješavanje nekakvih njihovih problema te im tako dao neku dimenziju ljudskosti, opće vrijednosti, kao da se ne radi o njima - huliganima.
Vlaho Orepić od portugalskog slučaja nakupio je dosta staža, ali nije puno naučio. Njegove izjave i pomirljivost s agresivnim navijačkim skupinama bili su nakon zadnjeg poljudskog slučaja još tragičniji. Osim što je ustvrdio da zaštitari i policajci nisu počinili niti jednu grešku iako je svima bilo očigledno koliko su veliki njihovi propusti, Orepić je iznova relativizirao huliganizam trabunjanjem o potpuno nevezanom slučaju sutkinje koja nije ostala na mjestu prometne nesreće, a zaključno je poentirao vrlo ludom tezom kako ne vjeruje da su riječke klince sportaše napali splitski huligani. Kad je zdrava pamet već onemoćalo ležala na podu od tog teškog Orepićeva udarca, ministar je otišao korak dalje pa je zdravu pamet udario još jednom, baš onako huliganski nogom u glavu, kad je rekao da očekuje da ta ista navijačka skupina, čiji su dijelovi izrazito agresivni, riješi problem. Je li to poziv ministra unutarnjih poslova na izvaninstitucionalno rješavanje navijačkog nasilja drugim nasiljem ili misli da će se sve postići lijepim riječima? Jao, jao, jao… To cijuče zdravi razum.
Bilo kako bilo, potpuno je jasno da niti jedna europska zemlja nije u potpunosti uspješno riješila problem navijačkog huliganizma, ali postoje primjeri zemalja koje su ga barem riješile na nogometnim stadionima. Ako su Englezi brzim i čak pomalo okrutnim presudama u zatvore na dulje vrijeme strpali nekoliko stotina huligana, onda bi u Hrvatskoj demonstrativno kažnjavanje trebalo primijeniti za njih nekoliko desetaka. I to sve bez razgovora, obraćanja, relativiziranja, traženja "drugih krivaca", prokazivanja "pravih krivaca", ronjenja do "dublje istine" i sličnih filozofiranja, socioloških analiza, bez suosjećanja, bez razumijevanja…! Točka. Inače ćemo opet gledati neka suđenja s velikom odmakom drskom nasilniku koji ponosno nije otkucao niti jednog suučesnika teškog fizičkog napada u restoranu, a nakon kojeg se hrabri slučajni nazočnici nisu u strahu od huliganske odmazde usudili priznati da su kao heroji pomogli žrtvama koje se pak nisu usudile izreći kako bi, logično, željele da njihov napadač bude kažnjen zatvorom. Ako je to Hrvatska danas, Hrvatska koja se već boji huligana, kakva će tek biti sutra?