Kako se različita društva odnose različito prema kućnim ljubimcima podsjetila me priča o papagaju Kokiju koju mi je ispričao njezin vlasnik, cvjećar iz Stockholma, naše gore list. Njemu je ara godinama pravila društvo u cvjećarnici u kojoj je provodio dane, čak i vikende. Naučila je komunicirati, on je zviždao a ona kreštala i sasvim su se dobro slagali sve dok u dućan nije stigla policija. Ne zbog nepravilnog poslovanja ili nedajbože krivog parkiranja, nego baš zbog papagaja. Očito ga je netko prijavio da u dućanu drži pticu.
No kako zakon ne brani držati papagaje kao ljubimce, policajci su cvjećara samo upozorili da ga ne smije držati u prednjem dijelu dućana jer bi ga se onda moglo optužiti da ga zloupotrebljava u komercijalne svrhe, da bi privukao kupce. Kavez je bio u drugoj prostoriji, pa se nije previše zabrinuo.
Ipak, policajci nisu bili zadovoljni jer da je kavez premali i da ptica mora imati društvo. Naime, po zakonu iz 2014. vlasnik pticama mora omogućiti da ne budu usamljene - mora im dobaviti istovrsno društvo ili im sam praviti društvo i to minimum šest sati dnevno. U redu, pomislio je čovjek, pa ja sam ionako stalno u dućanu, samo što tamo ne spavam, a tu je i moj pomoćnik pa ptica nikad nije sama. Policajci su mu izrekli opomenu, naplatili oko 4000 kn kazne i otišli.
Ivan je odahnuo, a opomenu nije shvatio baš ozbiljno. I živio je dalje sretno i veselo dijeleći dane s papagajem koji mu je dobacivao nešto na svom jeziku, a on mu odgovarao na svom.
Prolazilo je vrijeme i on je već zaboravio neugodnu posjetu, kad evo njih opet! Drže u ruci neki papir. Vidimo, kaže jedan, da ste već opomenuti u vezi papagaja? Jesam, prizna on odmah. Nije se s policijom za šaliti, misli, bolje ih pridobiti iskrenošću i obećanjem da će se popraviti. Evo, odmah će kupiti novi kavez. Znate li da mora imati najmanje 13 metara kvadratnih, pitao je policajac. Zar baš toliko, začudio se on? Sobica u kojoj slaže bukete je mala, ali eto, učinit će sve što može da zadovolji zakon - izjavio je. A društvo Koki ima, on im može pribaviti potvrdu da je dućan otvoren svakog dana u tjednu i da papagaj nikad nije sam, osim po noći. I još obavezno nabavite infracrvenu lampu, strogo je napomenula policajka. Papagaji su osjetljivi na toplinu, a kod vas je hladno. Pa cvijeće ne trpi toplinu, pokušao se opravdati, a u sobici je grijalica, pazim ja na Kokija. Ona je samo odmahnula rukom i mirno mu naplatila istu kaznu od 4000 kn. Infracrvenu lampu, 13 kvadrata, šest sati društva, ponavljao je čovjek sebi u bradu, vrteći glavom u nevjerici.
Pa zar to nije pretjerivanje? Kontrolira li možda policija žive li ljudi u dovoljno kvadrata, je li im toplo, imaju li društvo? No takve bi ga misli odvele u politiku pa se ostavio razmišljanja, prionuo na posao i obećao sebi da će što prije nabaviti i veći kavez i tu lampu, mada nije primijetio da njegovom Kokiju išta nedostaje. Koki, nedostaje li ti štogod kod mene, obratio se pospanom papagaju kad su policajci otišli. Koki je nakrivio glavu, žmirnuo i zakriještao nešto kao krr, krr - što je on protumačio da je sve u redu. I odlučio da se neće nervirati, nadajući se da će ga iduća kazna nekako mimoići.
Dani su prošli, pa i mjeseci, a on nije nalazio vremena da potraži kavez niti infracrvenu lampu. Kad danas o tome misli, kaže mi, mogao je nekoga poslati - pomoćnika, kćer, bilo koga. Mogao sam, ali eto, mislio sam platit ću još jednu kaznu ako naiđu, k vragu i novac. I naišli su ponovno, samo ovoga puta nisu stali na kazni. Suze mu oči dok priča ovu posljednju epizodu svoje priče o ljubljenom papagaju. Zamisli, naplatili su mi kaznu, ali uzeli su mi Kokija! Sve s premalim kavezom. Molio sam ih, preklinjao, nemojte ljudi, unesrećit ćete i mene i njega. Deset godina živjeli smo zajedno, nije to malo. Navikli smo jedan na drugoga…
Sve sam to rekao, sve sam pokušao. Ali policajce nije bilo briga za naše osjećaje. Niste ispunili uvjete, nemate pravo držati pticu, rekli su mi. Koki je osjetio da se nešto neobično događa i derao se iz sve snage, kao da me zove da mu pomognem. Zadnje što sam vidio bilo je kako uznemireno leti po kavezu, kao izgubljen. Ipak su trebali uzeti u obzir kakav odnos imaju životinja i čovjek. Ljubav i briga su važniji od količine prostora. I dijete isto treba prostor, ali nitko ga neće oduzeti roditeljima ako nema svoju sobu, zar ne? A ovdje moraš imati skoro bolje uvjete za papagaja nego za dijete…
Pored njega je sjedio njegov pas, mali veseli mješanac kojeg je uzeo iz skloništa kad je ostao bez Kokija. Čovjeku treba ovakav prijatelj, rekao je. Kod nas na selu pas je bio za lanac i dvorište, a ovaj se ne miče od mene, čak zna skočiti k meni u krevet!
Kažem da i danas neki misle tako i prepričavam mu tekst Anele Todorić objavljen na portalu narod.hr, otprilike da su psi krivi za pad nataliteta u Hrvatskoj. Kažem mu da je mnoštvo ljubitelja životinja reagiralo duhovito, zatrpali su portal fotografijama svojih ljubimaca u krevetu. Čini se da je gđa Todorić dirnula u osjećaje ali i intimu, u privatni život - a to građani, a ne samo pasoljupci, ne vole. Niti se psi mogu vratiti u seoska dvorišta a niti bi se time popravila demografska slika, kažem ja. Pa to je barem jednostavno, smije se on, treba ljudima dati posao, pristojne prihode, mogućnost kredita za stan gdje mogu živjeti, s ili bez pasa.
Ali to je upravo ono čega u Hrvatskoj nema, dodajem na završetku našeg malog razgovora o životinjama i ljudima. On klimne, dobro to zna, zato je i otišao.