Promjena u koju vjerujemo, bio je slogan Davora Bernardića u kampanji za unutarstranačke izbore, kojim je na kraju velikom većinom glasova i izabran za šefa Socijaldemokratske partije Hrvatske i tog studenoga prošle godine postao nasljednik Zorana Milanovića koji je strankom vladao više od osam godina.
Bernardić do tada nije bio nepoznat u stranci i javnosti. Bio je dugogodišnji šef zagrebačke organizacije, nesuđeni kandidat za gradonačelnika, potpredsjednik stranke i vječna oporba Zoranu Milanoviću. Dakle, imao se vremena profilirati kao jaka politička ličnost, a u unutarstranačkim izborima u drugom krugu je uspio na svoju stranu pridobiti i one stranačke čelnike koji su dotad bili na strani Orsata Miljenića. Bernardić je svoj mandat na čelu stranke započeo sa širom stranačkom potporom, no otpočetka je bilo jasno da stranku neće moći do kraja kontrolirati jer je naslijedio kadrove bliske bivšem predsjedniku Milanoviću.
Danas, sedam mjeseci otkad je Bernardić preuzeo stranku, jasno je da nije uspio u “promjeni u koju je vjerovao”. SDP je danas stranka koja uživa podršku samo 22,2 posto građana, prema zadnjoj anketi Crobarometar za lipanj. HDZ, iako vladajuća stranka, u nikad je boljoj poziciji s novim predsjednikom Andrejem Plenkovićem na čelu i uživa rekordnu potporu od gotovo 35 posto.
Način komunikacije
Dojam je u politici dosta bitan. To se najbolje vidi na Plenkovićevu primjeru. Iako nije pokazao želju za bitnim reformama koje Hrvatsku kad-tad čekaju, u javnosti se prikazuje kao umjeren političar koji HDZ gura prema centru i razdvaja ga od tvrde desnice. S druge strane, Davor Bernardić priča o vraćanju socijaldemokracije u SDP, govori o tome da SDP nakon Milanovića treba biti više lijevo, kao da ne razumije da je u Europi ljevica na izdisaju i da je ljudima očito više dosta radikala i s lijeve i desne strane. Dok su Plenkovićevi nastupi redovito ocjenjivani kao vrhunski PR iskoraci, Bernardić je često predmet sprdnje na društvenim mrežama.
Komunikacija prema javnosti često je sadržana u ispraznim, naučenim parolama, bez konkretnog sadržaja i prijedloga. U vrijeme najveće krize u Agrokoru tvita o Zagrebu koji je lijep po kiši, fotografira se s glavicom kupusa i poziva građane da kupuju hrvatske proizvode, ne zna izbrojati zastupnike u Saboru, a pokazao se kao predsjednik stranke čija se riječ ne sluša. Sa svakom promjenom u stranci očekuje se i njezin uzlet. HDZ je tako pod Plenkovićem znatno narastao. Bernardić je stranku preuzeo s rejtingom od 23,2 posto u prosincu, da bi zadnje ankete za lipanj pokazale da je stranka pod njegovim vodstvom pala za jedan postotni poen, umjesto da se digla. P
rimjerice, u srpnju prošle godine SDP je bio ispred HDZ-a i imao je 29,2 posto podrške, dok je HDZ bio na 28,3 posto. Plenković je 17. srpnja postao predsjednik stranke, što znači da je od tada do danas stranku digao za gotovo sedam postotnih poena. SDP se pod Bernardićem nije uspio nametnuti kao vodeća oporbena stranka, tako da čak nisu ni krizu s Agrokorom uspjeli kapitalizirati. Bernardić je na tu jednu od najvećih gospodarskih kriza u zemlji odgovorio SOS telefonom za dobavljače. Ni danas ne znamo na koji način su pomogli dobavljačima, osim što se na telefon javljala automatska sekretarica.
Dojam je da se SDP na tih 22-23 posto još drži isključivo zbog nekoliko pojedinaca koji zaista suvislo nastupaju u javnosti i iznose stavove stranke, dok Davora Bernardića pokušavaju što više skrivati od javnosti. S pojavom novih alternativa na ljevici, SDP-u prijeti da postane potpuno irelevantna stranka.
Pod Bernardićevom palicom SDP je na lokalnim izborima potopljen. Uz par iznimaka, poput njihove utvrde Rijeke, gdje je gradonačelnik Vojko Obersnel izgubio većinu u Gradskom vijeću, ili Primorsko-goranske i Krapinsko-zagorske županije, ili Osijeka gdje su podržali nezavisnog Ivicu Vrkića, SDP se ne može baš pohvaliti izbornim rezultatima. U Splitu, gdje su imali vlast, osvojili su manje od deset posto glasova, u Zagrebu su podržali Anku Mrak Taritaš koja nije uspjela dobiti Bandića, u Dubrovniku su irelevantni.
No, sadašnjeg predsjednika to očito ne zabrinjava jer još nije ni povedena rasprava o rezultatima izborima. Bernardić je s jedne strane odlučio raspustiti splitsku gradsku organizaciju zbog loših rezultata, dok s druge strane šuti o zagrebačkoj, koju je on vodio dugi niz godina, a koja je ostvarila povijesno loš rezultat i ima tek sedam gradskih zastupnika u Skupštini. Ni povezivanje sa srodnim strankama nije baš uspješno provedeno. HNS im je odmah pobjegao u naručje HDZ-a kada su shvatili da s Bernardićem kao liderom oporbe na vlast neće doći nikada. A on se pak odlučio na suradnju s propalim projektima poput Josipovićeve stranke ili politički mrtvim Hrvatskim laburistima, uz iznimku HSS-a kojeg je ipak uspio pridobiti s pozamašnom ponudom od šest sigurnih mandata u Saboru kad god budu parlamentarni izbori.
IDS-a nema u toj priči, Pametno ih ne želi, a ni alternativna ljevica poput platforme Zagreb je naš ne želi s njima u suradnju, čak štoviše oni više kritiziraju SDP nego HDZ. Čak i HSU, koji jest potpisao njihovu Deklaraciju o dobrom društvu, razmišlja o pretrčavanju u HDZ-ov tabor, a manjinski zastupnici već su drugi put ušli s desnim centrom u koaliciju.
Svega toga su svjesni i članovi SDP-a. “Bero je dobar i pošten momak, ali nije kapacitet”, govore u neslužbenim razgovorima. Oni pak malo glasniji, poput Milanke Opačić i Miranda Mrsića, koji su otvoreno pozivali na Bernardićevu ostavku, kažnjeni su oduzimanjem saborskih funkcija. Opačić tako više nije potpredsjednica Sabora, a Mrsić predsjednik Odbora za rad.
Verbalni delikt
I koliko god oni govorili o kazni za verbalni delikt, to ipak nije točno, jer činjenica jest da Bernardić kao predsjednik ima legitimno pravo odlučiti koga će od suradnika postaviti na najznačajnije funkcije koje oporbeni zastupnici mogu obnašati. Bilo bi loše kada bi ih se izbacivalo iz stranke jer to bi onda bilo kažnjavanje zbog verbalnog delikta.
Neki kažu da je Bernardić davanjem saborskih fotelja Siniši Hajdašu Dončiću i Mihaelu Zmajloviću namirio njihove apetite kako se dvije važne stranačke organizacije koje oni vode, zagorska i zagrebačka, ne bi okrenule protiv njega i inicirale smjenu, pa je sada situacija takva da ne postoji dovoljna kritična masa koja bi rušila Bernardića. U ovom je trenutku Bernardić očito utišao donekle unutarstranačku oporbu, ali i podijelio Klub zastupnika, gdje je devet njih glasalo protiv odluke Predsjedništva oko Opačić i Mrsića. To mu je još jedan jasan signal da ne kontrolira stranku. I da je dobio još jednu u nizu šansi da nešto napravi. Ne bude li to tako, nije isključeno da će ga u nekom trenutku poželjeti maknuti.