Franjo Tuđman i Ivić Pašalić dogovorili su uvjete privatizacije Večernjeg lista na sastanku u Predsjedničkim dvorima još 13. studenoga 1997. godine", izjavio je predsjednik Mesić u proljeće 2000. godine.
Mesić je također ustvrdio da bi u arhivima Ureda predsjednika morao postojati stenogram sa sastanka ondašnjeg predsjednika Republike i njegova moćnog i ozloglašenog političkog savjetnika (koji je, među ostalim, bio zadužen i za medije) na kojem je dogovorena privatizacija Večernjaka.
Privatizacija Večernjeg lista, jednog od najvažnijih hrvatskih medija, postala je jednom od najvažnijih hrvatskih političkih tema otkako se dogodila krajem veljače 1998. godine.
Naime, nekoliko godina nitko nije znao tko su stvarni vlasnici Večernjeg lista. Nakon što je u siječnju 2000. godine Tuđmanov HDZ teško poražen na parlamentarnim izborima, nova je vlast čak osnovala saborsko povjerenstvo za slučaj privatizacije Večernjeg lista, na čijem je čelu bio danas već politički zaboravljeni zastupnik HSLS-a Joško Kontić.
Više od tri godine poslije privatizacije Večernjaka otkrilo se da su njegovi vlasnici neko vrijeme bili zagrebački poslovni ljudi koji nisu imali nikakve veze s medijima i koji nisu pokazivali nikakav interes za ulazak u medije. Oni su na sebe preuzeli stigmu tajnih kupaca Večernjaka da se ne bi zamjerili Tuđmanovu HDZ-u i dr. Pašaliću. (Poslije je Večernji kupila austrijska Styria, vrlo profesionalna novinska tvrtka koja i danas upravlja tim listom.)
Zagrebački je odvjetnik Marjan Kostrenčić, kojega mediji spominju kao jednog od ozbiljnih kandidata za novog ravnatelja HRT-a, vodio tajnu privatizaciju Večernjeg lista iza koje je stajao dr. Pašalić
Večernji list je, dakle, tri godine imao tajne vlasnike, što je potpuno nespojivo sa statusom medija u najelementarnijim uvjetima liberalne demokracije.
Nesporno je, nadalje, da se o tajnoj privatizaciji Večernjeg lista odlučivalo u uredu predsjednika Tuđmana i da je tajnu privatizaciju nadzirao, a možda i osmislio, dr. Ivić Pašalić, čovjek koji je tijekom svojih pet ili šest godina u vrhu HDZ-a toliko kompromitirao tu stranku da se pretvorio u glavni simbol njezina izbornog poraza 3. siječnja 2000. godine.
Tajnu privatizaciju Večernjaka, po Pašalićevoj i, vjerojatno, Tuđmanovoj naredbi, operativno je proveo zagrebački odvjetnik Marjan Kostrenčić koji je još 2000. godine odbijao javno reći tko su vlasnici toga uspješnog i utjecajnog dnevnog lista.
Gospodin Kostrenčić je, ponovimo, hrvatskoj javnosti odbijao reći tko su stvarni vlasnici jednog iznimno značajnog javnog medija.
Sve bi to danas možda moglo biti posve nevažno da se Marijan Kostrenčić nije kandidirao za posao ravnatelja HRT-a nakon što je Mirko Galić postao hrvatski veleposlanik u Francuskoj.
Doista je neobično, pa i skandalozno, čak i za hrvatske političke kriterije da se čovjek koji je provodio tajnu, politički motiviranu i naređenu privatizaciju jednog utjecajnog javnog glasila i koji je godinama skrivao od javnosti vlasničku strukturu toga javnog glasila sada kandidira za ravnatelja državne, javne televizije.
Ako bi bilo koji član Vijeća HRT-a doista glasovao za gospodina Kostrenčića kao za ravnatelja HRT-a, ne vidimo nikakva razloga zašto se na Prisavlje ne bi instaliralo i samog dr. Pašalića, koji je u vrijeme privatizacije Večernjaka bio Kostrenčićev izravni politički sponzor.
Nismo posve sigurni da bi članovi Vijeća HRT-a poželjeli da se duh dr. Ivića Pašalića useli u zgradu na Prisavlju, što bi se nesporno dogodilo ako bi Vijeće izabralo Marjana Kostrenčića za Galićeva nasljednika.
Gospodin Kostrenčić, kao i bilo tko drugi tko ima takve ambicije, može se, naravno, kandidirati za ravnatelja državne televizije. U njegovoj kandidaturi puno je toga bizarnog, ali ona nije nelegalna, pa čak ni začuđujuća. Čovjek je, naprosto, ambiciozan.
Začuđujuće je, međutim, da se u zagrebačkim političkim kuloarima sve glasnije govori kako Kostrenčića podržavaju pojedini istaknuti političari koji su prije šest ili sedam godina bili najglasniji u zahtjevima da se istraži tajna privatizacija Večernjaka. Je li uistinu moguće da su se, na primjeru Kostrenčićeve kandidature, susreli interesi Pašalićeve političko-interesne grupacije i Pašalićevih najogorčenijih protivnika, od kojih su neki sada u vrhu državne vlasti ili u vrhu liberane oporbe?
Valja se nadati da će glasovanje o novom direktoru HRT-a pokazati kako je ipak nemoguće da čovjek koji je tajno i po striktnom političkom nalogu, privatizirao jedan važan dnevni list uopće uđe u konkurenciju za ravnatelja javne televizije.
Davor Butković
Mesić je također ustvrdio da bi u arhivima Ureda predsjednika morao postojati stenogram sa sastanka ondašnjeg predsjednika Republike i njegova moćnog i ozloglašenog političkog savjetnika (koji je, među ostalim, bio zadužen i za medije) na kojem je dogovorena privatizacija Večernjaka.
Privatizacija Večernjeg lista, jednog od najvažnijih hrvatskih medija, postala je jednom od najvažnijih hrvatskih političkih tema otkako se dogodila krajem veljače 1998. godine.
Naime, nekoliko godina nitko nije znao tko su stvarni vlasnici Večernjeg lista. Nakon što je u siječnju 2000. godine Tuđmanov HDZ teško poražen na parlamentarnim izborima, nova je vlast čak osnovala saborsko povjerenstvo za slučaj privatizacije Večernjeg lista, na čijem je čelu bio danas već politički zaboravljeni zastupnik HSLS-a Joško Kontić.
Više od tri godine poslije privatizacije Večernjaka otkrilo se da su njegovi vlasnici neko vrijeme bili zagrebački poslovni ljudi koji nisu imali nikakve veze s medijima i koji nisu pokazivali nikakav interes za ulazak u medije. Oni su na sebe preuzeli stigmu tajnih kupaca Večernjaka da se ne bi zamjerili Tuđmanovu HDZ-u i dr. Pašaliću. (Poslije je Večernji kupila austrijska Styria, vrlo profesionalna novinska tvrtka koja i danas upravlja tim listom.)
Zagrebački je odvjetnik Marjan Kostrenčić, kojega mediji spominju kao jednog od ozbiljnih kandidata za novog ravnatelja HRT-a, vodio tajnu privatizaciju Večernjeg lista iza koje je stajao dr. Pašalić
|
Nesporno je, nadalje, da se o tajnoj privatizaciji Večernjeg lista odlučivalo u uredu predsjednika Tuđmana i da je tajnu privatizaciju nadzirao, a možda i osmislio, dr. Ivić Pašalić, čovjek koji je tijekom svojih pet ili šest godina u vrhu HDZ-a toliko kompromitirao tu stranku da se pretvorio u glavni simbol njezina izbornog poraza 3. siječnja 2000. godine.
Tajnu privatizaciju Večernjaka, po Pašalićevoj i, vjerojatno, Tuđmanovoj naredbi, operativno je proveo zagrebački odvjetnik Marjan Kostrenčić koji je još 2000. godine odbijao javno reći tko su vlasnici toga uspješnog i utjecajnog dnevnog lista.
Gospodin Kostrenčić je, ponovimo, hrvatskoj javnosti odbijao reći tko su stvarni vlasnici jednog iznimno značajnog javnog medija.
Sve bi to danas možda moglo biti posve nevažno da se Marijan Kostrenčić nije kandidirao za posao ravnatelja HRT-a nakon što je Mirko Galić postao hrvatski veleposlanik u Francuskoj.
Doista je neobično, pa i skandalozno, čak i za hrvatske političke kriterije da se čovjek koji je provodio tajnu, politički motiviranu i naređenu privatizaciju jednog utjecajnog javnog glasila i koji je godinama skrivao od javnosti vlasničku strukturu toga javnog glasila sada kandidira za ravnatelja državne, javne televizije.
Ako bi bilo koji član Vijeća HRT-a doista glasovao za gospodina Kostrenčića kao za ravnatelja HRT-a, ne vidimo nikakva razloga zašto se na Prisavlje ne bi instaliralo i samog dr. Pašalića, koji je u vrijeme privatizacije Večernjaka bio Kostrenčićev izravni politički sponzor.
Nismo posve sigurni da bi članovi Vijeća HRT-a poželjeli da se duh dr. Ivića Pašalića useli u zgradu na Prisavlju, što bi se nesporno dogodilo ako bi Vijeće izabralo Marjana Kostrenčića za Galićeva nasljednika.
Gospodin Kostrenčić, kao i bilo tko drugi tko ima takve ambicije, može se, naravno, kandidirati za ravnatelja državne televizije. U njegovoj kandidaturi puno je toga bizarnog, ali ona nije nelegalna, pa čak ni začuđujuća. Čovjek je, naprosto, ambiciozan.
Začuđujuće je, međutim, da se u zagrebačkim političkim kuloarima sve glasnije govori kako Kostrenčića podržavaju pojedini istaknuti političari koji su prije šest ili sedam godina bili najglasniji u zahtjevima da se istraži tajna privatizacija Večernjaka. Je li uistinu moguće da su se, na primjeru Kostrenčićeve kandidature, susreli interesi Pašalićeve političko-interesne grupacije i Pašalićevih najogorčenijih protivnika, od kojih su neki sada u vrhu državne vlasti ili u vrhu liberane oporbe?
Valja se nadati da će glasovanje o novom direktoru HRT-a pokazati kako je ipak nemoguće da čovjek koji je tajno i po striktnom političkom nalogu, privatizirao jedan važan dnevni list uopće uđe u konkurenciju za ravnatelja javne televizije.
Davor Butković