Elektronska narukvica je objekt koji omogućuje elektronski nadzor nad osobama osuđenima na kućni zatvor, odnosno osobama na koje se primjenjuje mjera kućnog pritvora, ili koje su na takozvanoj poluslobodi u sklopu procesa resocijalizacije (na radnom mjestu u radno vrijeme, a ostalo u zatvoru, osim vremena nužnoga za kretanje između zatvora i rada). Primjenjuje se i na osobe kojima je zabranjen pristup pojedinim prostorima (obiteljske nasilnike, kažnjene pedofile, alkoholičare itd.).
Bitan dio uređaja je radiopredajnik, obično povezan s Globalnim pozicionim sustavom (GPS) preko mobilne radiotelefonske mreže, što omogućuje onima koji nadziru da u svakom trenutku znaju gdje je uređaj. Drugi bitan dio uređaja je remen kojim je pričvršćen za ruku (a još češće za gležanj) praćene osobe, izrađen i zatvoren tako da ga se ne može skinuti, osim posebnim ključem - ili presjeći silom. Remen je obično opremljen elektroničkim osiguračem, koji reagira alarmom ako je remen prekinut, obavještavajući onoga koji nadzire da osoba više nije pod nadzorom.
Elektronska narukvica primjenjuje se eksperimentalno od 1983. (Novi Meksiko), u Evropi od 1989. u Švedskoj, a od sredine devedesetih stalno u sve više zemalja (Ujedinjeno Kraljevstvo, Novi Zeland, Brazil, Italija, Francuska, Danska itd.).
Uporabom elektronske narukvice država štedi jer ne plaća smještaj ni prehranu kažnjene osobe. Budući da je svrha kazne preodgoj, država elektronskom narukvicom i tu zadaću skida sa svojih pleća i prebacuje je okolini praćene osobe (što, naravno, ne znači da država preodgaja i u kaznionicama, obično pretrpanima).