Kad sam bila mlada, voljela sam izaći van. Točnije, voljela sam svaki vikend navečer provesti vani, a da sam mogla i preko tjedna, učinila bih isto. Za klince u pubertetu to je normalno. Pobjedu nosi uglavnom onaj kojem roditelji dopuste da najdulje ostane. Cure su uvijek morale najranije ići doma, a dečki su ostajali dokad su htjeli. Curama je uvijek bilo malo teže i shvaćam zašto. Baš sam nekidan s Charlesom pričala o djeci i zaključila da bih radije imala dečka nego curu. Mnogo je razloga. Najvažniji je to što sam ja žensko i znam kakvim su stvarima izložene tinejdžerice, a znam i kako se ponašaju. Odnosno, znam kako su se ponašale kad sam ja izlazila. Sada više nisam sigurna je li sve isto kao tada. Mnogo se stvari promijenilo u posljednjih 10 godina, od vremena kada sam počela izlaziti.
Međutim, neke se nikada neće promijeniti, primjerice tramvaji i noćni busevi. Noćni busevi i tramvaji su horor za svakog tko ih propusti pa mora na cičoj zimi stajati na trgu i čekati idući koji dolazi za sat vremena. Gripa je garantirana zbog umora, pada imuniteta i hladnoće. Ne mogu nabrojati koliko sam puta stajala i čekala noćni tramvaj. Kući sam uglavnom uvijek išla s prijateljima, ali znalo se dogoditi da ga i sama čekam. A sama nikad nisam voljela čekati jer bi me ili netko pijan počeo ispitivati ili bi, kada bi tramvaj napokon došao, unutra bila hrpa Dinamovih navijača koji bi strašili sve ljude po tramvaju, a ako bi primijetili da ih netko gleda, taj bi najčešće postao meta sprdnje. Nakon nekog vremena naučiš da se u noćni tramvaj ulazi na prva vrata, kod vozača, na sigurno.
Najbolnije ipak tek stiže. Ako ste bili povlašteni i živjeli negdje blizu centra, onda o tramvaju niste trebali ni razmišljati. Iako sam kući išla s prijateljima, oni su često izlazili iz tramvaja nekoliko stanica prije mene. Ja sam se morala voziti skroz do Črnomerca i moja agonija bi se nastavila. Trebala sam čekati noćni bus ili gledati jednog kako mi upravo ispred nosa odlazi. Znalo mi se navečer dogoditi da izgubim pokaz ili da ga nemam kod sebe, ili da mi je istekla ona mjesečna ceduljica koja se stavlja u pokaz, pa sam nerijetko po uputama vozača ZET-a morala poslije ponoći pješačiti od Črnomerca do Vrapča. Jebiga, zna se dogoditi da nemaš novca za kartu i da nemaš pokaz kod sebe. Jednako tako se često zna dogoditi da neki vozači ZET-a ne razmišljaju što se sve može dogoditi djetetu koje samo tumara Ilicom u pola 1 ujutro. Vjerujte mi, svašta.
Znala sam da iz Močvare ili s Jaruna imam dvije opcije do kuće. Ili da me odveze taksi ili da mama dođe po mene. Mojim frendicama je bio bed da ih svi vide kako nečija mama dolazi autom po njih, ali meni je to bio uvijek luksuz, neprocjenjivi luksuz. S druge strane, mame su bile jako zahvalne kada bi nečiji roditelj došao po njihove kćeri iako se znalo dogoditi da su moje frendice iz protesta otišle na tramvaj samo da ne moraju podnijeti tu “sramotu”. Roditelji su mi znali dati i novac za taksi, no taksi je tada bio znatno skuplji. Danas sam svoja osoba, zarađujem svoj novac, imam vozačku i novac za taksi pa ne moram više zvati mamu, ali danas je i puno lakše pratiti svoju djecu i pobrinuti se da kući dođu sigurno. Taksi je jeftiniji, iako preko vikenda i nije najlakša opcija. Svaki put kada dođe nova taksi služba, narod počne izmišljati razloge za bojkot. Tako je bilo s Cammeom, a i sa svima koji su slijedili. Danas postoji Uber i ja ga uvijek koristim. Ne da mi se zvati operatere koji mi naplate poziv pa otkažu taksi, tražiti na kojoj sam adresi i pitati se imam li dovoljno gotovine u novčaniku da platim vozača i ostavim mu napojnicu. Sinoć je ispred mojeg ulaza stajala grupa jako pijanih cura, a nemaju ni 18 godina. Posvađale su se oko toga kako će kući i zbog nekog dečka. Derale su se iz petnih žila i probudile me svojom deračinom. Razgovor je tekao u visokim frekvencijama i alkoholiziranom logikom. Jedna je imala novca da ode kući taksijem, ali druga je živjela na drugom kraju pa nije mogla ići s njom niti joj je ova dala da prespava kod nje “jer ju njeni starci ne vole i ako je dofura doma, ubit će je”. Patnica bez novca se zatim obračunala sa svojom škrtom frendicom pa joj je rekla da bi i ona sama imala za taksi da joj nije cijelu noć plaćala cuge. Na to su se svela današnja prijateljstva.
Zatim uplakana i očajna moli prijateljicu da je povede sa sobom. Sad bi mogli svi reći zašto ideš van bez para, zašto ne zoveš roditelje, bla bla bla... Ali svatko ima svoje razloge zašto nešto ne može.
Činjenica je da svaki roditelj želi da mu dijete dođe kući sigurno, bez obzira na cijenu i muku. Sjest će u auto ako ga imaju ili će na neki način osigurati djetetu povratak kući, pa se vraćam na Uber. Iako je tek došao u Hrvatsku i mnogi ga se boje koristiti, u principu je jako jednostavan. Aktiviraš aplikaciju koja pokaže gdje si, zatim klikneš gumb da pozoveš Uber, on te pronađe - znaš kako se zove i koja mu je registracija - pa te odvede kući.
Nema gotovine, nema problema, a ako nemaš para na kartici, nije bed, naplatit će ti kad kad budeš imao. S druge strane, čini mi se kao idealna opcija svakog roditelja jer uz to može i na aplikaciji vidjeti gdje im se djeca nalaze, kojim putem dolaze doma, tko ih vozi i koliko će koštati. Sve što klinci moraju napraviti je ulogirati se sa svojim podacima u aplikaciju s bilo kojeg uređaja.
Da je taksi nekoć koštao koliko danas košta i da su moji roditelji imali pametne mobitele, neke loše stvari koje su mi se mojom krivnjom dogodile možda bih uspjela izbjeći. Pomislila sam na uplakanu djevojku koja sjedi ispred mog ulaza i na njene roditelje koji možda i ne znaju gdje se ona nalazi i što joj se događa. Spustila sam se niz stubište i otvorila vrata. Upitala sam je koliko ima godina i gdje živi, a zatim joj pozvala Uber koji ju je odvezao kući dok sam je cijelim putem pratila putem mobitela.
Zamišljena sam se vratila u krevet. Kako bi meni bilo da mi dijete tumara nekim ulicama gdje su je prijatelji ostavili bez ičega, na cjedilu? Što da joj se nešto loše dogodi? Nikad si ne bih oprostila. Tih 55 kuna, koliko je koštala vožnja, zaista ne znači mnogo ako znaš da je netko sigurno došao kući, bez obzira na to koliko pijana ili mlada ta osoba bila. Voljela bih da se mladi mogu besplatno voziti do kuće kada im je najpotrebnije i da ih ne tjeraju iz busa kada nemaju kartu. Voljela bih da se pokaže solidarnost i zbog njihovih roditelja koji možda ne znaju što ih je zadesilo te da im se omogući da se vrate kući sigurno. Možda će onda i sami uzvratiti brigom kada postanu stariji i možda se svijet neće uvijek vrtjeti oko novca, nego oko razumijevanja za druge.