Izbjeglička kriza koja je pogodila Europsku uniju primorala je Bruxelles da potraži pomoć i od onih od kojih je radije ne bi tražio. U Bruxellesu danas dočekuju predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, dugogodišnjeg turskog lidera koji u očima zapadnih diplomata sve više djeluje kao autoritarni vođa. Možda će, reda radi, netko od njegovih domaćina u Bruxellesu usput spomenuti i pritisak na medije, sudstvo i ugrožavanje slobode izražavanja u Turskoj, ali to svakako neće biti glavna tema razgovora s Erdoganom. EU treba njegovu pomoć oko izbjeglica koje preko Turske, balkanskom rutom, stižu na zapad Unije. Čak i oni lideri država članica koje se ne slažu oko pristupa izbjegličkoj krizi slažu se s time da se do rješenja ne može doći bez pomoći Turske. S time da ga treba tražiti u tursko-grčkoj krizi i putem veće pomoći Turskoj, slažu se, primjerice, i hrvatski premijer Milanović i njegov mađarski kolega Orban.
Turska graniči sa Sirijom i Irakom, na njezinu se teritorij nalazi već oko 2 milijuna izbjeglica. Mnogi od njih gledaju prema zapadu Europe. Od Turske se sada očekuje da ih zaustavi, da ih ne pusti da otplove s turske obale prema grčkim otocima ili na kopnene granične prijelaze prema Grčkoj i Bugarskoj. EU je spreman to platiti i već nudi milijardu eura.
No, je li Turska spremna tek tako pomoći Europskoj uniji, onoj koja ju drži što dalje od sebe iako formalno s njom pregovara o članstvu. Čak i najveći Erdoganovi kritici smatraju da je Europska unija prema Turskoj neiskrena i nepoštena te da bi bilo bolje da joj jednostavno kažu kako nema mogućnosti da postane njezina članica nego da se pretvaraju da pregovaraju, ali Turska, eto, ne ispunjava uvjete.
Turska je otvorila pregovore o članstvu u EU prije točno deset godina, istog dana kada i Hrvatska, čak sat vremena prije nas. No, Hrvatska je već dvije i pol godine članica EU, a Turska se za to vrijeme nije pomaknula. Otvorila je 14 od 35 poglavlja, a zatvorila samo jedno, ono o znanosti i istraživanju. Formalni je razlog za praktički blokadu pregovaračkog procesa politika Turske prema Cipru, ali svima je jasno da je glavni problem sve jače protivljenje turskom članstvu u mnogim državama EU. Teško je danas naći nekog utjecajnijeg diplomata u EU koji bi priznao da doista vjeruje da će Turska ikada postati članica, ali nitko nema hrabrosti predložiti prekid procesa pa se sada svi pretvaraju.
Ionako su dosad odnosi Europske unije s Turskom bili zasnovani na geostrateškom značenju te zemlje. Kao članica NATO-a, ona je dala veliki doprinos obrani Zapada tijekom hladnog rata. Bila je most prema Istoku s Europi “prihvatljivim oblikom islama”. Zapadu je bila saveznik i tijekom sukoba u bivšoj Jugoslaviji.
Danas je geostrateška važnost Turske za zapadnu Europu još veća, i to ne samo zbog izbjeglica. U Siriji se nastavlja sada već dugogodišnji rat. Ruski avioni lete iznad Sirije lete i bombardiraju, dakle, na samoj granici NATO-a. Turska upada i na teritorij Sirije kako bi udarila na položaje Kurda, koje optužuje za terorizam na vlastitom teritoriju. Bez Turske, svakako, nema rješenja za krizu potaknutu izbjegličkim valom koji je pogodio EU.
Sada kad EU traži pomoć Turske oko izbjeglica, pitanje je što će ona tražiti zauzvrat i što joj EU može dati. Zatraži li deblokadu pregovora, to će teško dobiti jer 28 država danas ne može postići konsenzus o bilo čemu. Turska bi mogla tražiti bržu liberalizaciju viznog režima. Za to ima povoda. EU je želi staviti na popis “sigurnih država” jer se EU pita “kakva je to poruka ako Tursku ne smatramo sigurnom, a kandidat je za članstvo”. Pitanje se može postaviti i obrnuto: kako država može biti kandidat za članstvo, a njezini građani ne mogu putovati u EU bez vize. Ukidanjem viznog režima EU bi dobila i veću fleksibilnost u vraćanju onih izbjeglica koje ne ispunjavaju kriterije za azil, jer uz viznu liberalizaciju ide i obveza Turske o readmisiji.
EU i zapadni partneri Turske bit će u neugodnijoj poziciji ako Erdogan, koji čeka ponavljanje izbora za manje od mjesec dana jer njegova stranka nije uspjela formirati vladu, uvjetuje pomoć s izbjeglicama dozvolom da unutar Sirije stvori kopnenu sigurnosnu zonu. Povod može biti potreba za zaštitom izbjeglica, ali se može iskoristiti i za napad na tamošnje Kurde, čime bi se situacija dodatno zakomplicirala.