RIJEKA, ZAGREB - Drama riječkog HNK
Ivana pl. Zajca uspješno je otvorila sezonu koreodramom
Damira Zlatara Freya “Dama s kamelijama”, dakako po tekstu
Alexandera Dumasa Sina. Glasovita ljubavna drama ovdje je pretvorena u slijed od tucet prizora - pokretnih sličica, što se nižu ne predugo, sat i deset minuta, poput kakvog pomalo staromodnog i usporenog, urednog videospota.
Frey je i scenograf i kostimograf i koreograf, a pozornicu je iskoristio u cijelom volumenu, ostavivši je uglavnom praznu, s dva visoka drvena polukružna pokretna zida što se koturaju i otvaraju po potrebi, iza, ispred ili između glumaca. Frey je na granici kiča, koju, međutim, ne prelazi.
Plastične kokoši
Plastično cvijeće što je zatrpalo smrtno ozbiljnu ljubavnicu, snijeg što sipi, večernja odijela, seksi haljine kurtizana, plavo svjetlo, duge okomice svjetla, crvena plahta površine rukometnog igrališta, sve to pridonosi da se što više raširi prostor za igru i da se stvore kontrasti, primjerice između usamljene duše koja odlazi i svjetine koja se nesrećama hrani.
U predstavu je uključeno čak 66 zaposlenika Baleta, Opere i Drame riječkog HNK, neki čak nose plastične koze i predimenzionirane plastične kokoši pod miškom, drugi sumanuto izvode piruete, a usred njih središnji akteri dostojanstveno pate.
Marguerite Gautier, nesretnu damu, igra
Tanja Smoje, ponajbolja riječka mlada glumica. Ovdje je odjevena u prozirnu haljinu proviđenu crnom čipkom i izgleda doista lijepo.
Glumi bez glasa (katkad je nasnimljen), kao i njezin partner Jasmin Nekić, u ulozi njezina nesuđenog supruga Armanda Duvala. Pjevač Damir Urban, dojmljivo ćelav, igra pak Smrt i Sudbinu, također nijem i pomalo bizaran. U stvari, predstavi daje snagu i svježinu odlična glazba Marijana Nećaka, koji parafrazira i citira Verdijevu “Traviatu” i pokoji valcer, ali i makedonske narodne melodije, od čega pravi uspjelu dramsku rešetku.
Predstava, dakle, nije kontroverzna, nije politična nego estetična i pomirljiva prema stvarnosti. Tko želi od problema pobjeći u teatar, ovdje mu se nudi zahvalan materijal.
Vječna pohlepa
Zagrebačko Satiričko kazalište Kerempuh sezonu je otvorilo još uspješnije. Paolo Magelli postavio je, sa svojom standardnom ekipom, “Vukove i ovce”, klasičan tekst ruskog pisca Aleksandra Nikolajeviča Ostrovskog.
Posrijedi je politička satira iz sredine 19. stoljeća, čiji su akteri lakovjerni građani, pohlepni građani i pokvareni predstavnici vlasti. Magelli, međutim, taj komad nije postavio kao političku satiru nego kao satiru društva. Prijevare i falsifikati ne padaju s neba i korupcija ne cvate sama od sebe, nego je ona samo nastavak grešnih ljudskih želja, rezultat vječne pohlepe i nezadovoljstva.
Malenom Kerempuhovom pozornicom, koju je scenograf
Hans Georg Schafer cijelu iskoristio, ogolivši stražnji zid i postrance popikavši cijeli plastičan botanički vrt, dominira
Elizabeta Kukić u ulozi pohlepne i lijene usidjelice Meropije Davidovne Murzevecke. Ona svoga nećaka Apolona Viktoroviča Murzeveckog (
Borko Perić)nastoji pretvoriti u muškarca kupujući mu votku, možda ga i seksualno iskorištava, a usput ga želi i materijalno namiriti tako što će prevariti naivnu udovicu iz susjedstva Jevlampiju Nikolajevnu Kupavinu. Njihov odnos je neskriveno perverzan kao što su perverzni i ostali likovi na sceni. Kukavice se hrane strahom, siromašni se plaše bankrota, bogataši su naivno velikodušni.
Odlični Mlikota i Matula
Kupavinu igra Branka Trlin, vrlo energično pa i slojevito. Borko Perić je živopisan, pogotovo kad glumi da je pijan, ali istodobno je i nepretenciozan, tako da ispada duhovit takoreći sam po sebi. Odlični su i Vedran Mlikota u ulozi pokvarenog i plašljivog odvjetnika Vukola Naumoviča Čugunova te Vili Matula u ulozi velegradskog “pravednika” Vasilija Ivanoviča Berkutova.
Tomislav Čadež
Frey je i scenograf i kostimograf i koreograf, a pozornicu je iskoristio u cijelom volumenu, ostavivši je uglavnom praznu, s dva visoka drvena polukružna pokretna zida što se koturaju i otvaraju po potrebi, iza, ispred ili između glumaca. Frey je na granici kiča, koju, međutim, ne prelazi.
Plastične kokoši
Plastično cvijeće što je zatrpalo smrtno ozbiljnu ljubavnicu, snijeg što sipi, večernja odijela, seksi haljine kurtizana, plavo svjetlo, duge okomice svjetla, crvena plahta površine rukometnog igrališta, sve to pridonosi da se što više raširi prostor za igru i da se stvore kontrasti, primjerice između usamljene duše koja odlazi i svjetine koja se nesrećama hrani.
U predstavu je uključeno čak 66 zaposlenika Baleta, Opere i Drame riječkog HNK, neki čak nose plastične koze i predimenzionirane plastične kokoši pod miškom, drugi sumanuto izvode piruete, a usred njih središnji akteri dostojanstveno pate.
Marguerite Gautier, nesretnu damu, igra
Tanja Smoje, ponajbolja riječka mlada glumica. Ovdje je odjevena u prozirnu haljinu proviđenu crnom čipkom i izgleda doista lijepo.
Glumi bez glasa (katkad je nasnimljen), kao i njezin partner Jasmin Nekić, u ulozi njezina nesuđenog supruga Armanda Duvala. Pjevač Damir Urban, dojmljivo ćelav, igra pak Smrt i Sudbinu, također nijem i pomalo bizaran. U stvari, predstavi daje snagu i svježinu odlična glazba Marijana Nećaka, koji parafrazira i citira Verdijevu “Traviatu” i pokoji valcer, ali i makedonske narodne melodije, od čega pravi uspjelu dramsku rešetku.
Predstava, dakle, nije kontroverzna, nije politična nego estetična i pomirljiva prema stvarnosti. Tko želi od problema pobjeći u teatar, ovdje mu se nudi zahvalan materijal.
Vječna pohlepa
Zagrebačko Satiričko kazalište Kerempuh sezonu je otvorilo još uspješnije. Paolo Magelli postavio je, sa svojom standardnom ekipom, “Vukove i ovce”, klasičan tekst ruskog pisca Aleksandra Nikolajeviča Ostrovskog.
Posrijedi je politička satira iz sredine 19. stoljeća, čiji su akteri lakovjerni građani, pohlepni građani i pokvareni predstavnici vlasti. Magelli, međutim, taj komad nije postavio kao političku satiru nego kao satiru društva. Prijevare i falsifikati ne padaju s neba i korupcija ne cvate sama od sebe, nego je ona samo nastavak grešnih ljudskih želja, rezultat vječne pohlepe i nezadovoljstva.
Malenom Kerempuhovom pozornicom, koju je scenograf
Hans Georg Schafer cijelu iskoristio, ogolivši stražnji zid i postrance popikavši cijeli plastičan botanički vrt, dominira
Elizabeta Kukić u ulozi pohlepne i lijene usidjelice Meropije Davidovne Murzevecke. Ona svoga nećaka Apolona Viktoroviča Murzeveckog (
Borko Perić)nastoji pretvoriti u muškarca kupujući mu votku, možda ga i seksualno iskorištava, a usput ga želi i materijalno namiriti tako što će prevariti naivnu udovicu iz susjedstva Jevlampiju Nikolajevnu Kupavinu. Njihov odnos je neskriveno perverzan kao što su perverzni i ostali likovi na sceni. Kukavice se hrane strahom, siromašni se plaše bankrota, bogataši su naivno velikodušni.
Odlični Mlikota i Matula
Kupavinu igra Branka Trlin, vrlo energično pa i slojevito. Borko Perić je živopisan, pogotovo kad glumi da je pijan, ali istodobno je i nepretenciozan, tako da ispada duhovit takoreći sam po sebi. Odlični su i Vedran Mlikota u ulozi pokvarenog i plašljivog odvjetnika Vukola Naumoviča Čugunova te Vili Matula u ulozi velegradskog “pravednika” Vasilija Ivanoviča Berkutova.
Tomislav Čadež
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....