U krizi identiteta i očitoj krizi nedostatka pravih vođa, s vizijom i odlučnošću, Europska unija je iskoristila komemoraciju Helmutu Kohlu, arhitektu njemačkog, ali i europskog ujedinjenja, kako bi podsjetila koliko je važan projekt EU. Bez sumnje Kohl je ostavio bogato nasljeđe. O tome su redom govorili svjetski lideri, od bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona, sadašnjeg ruskog premijera Dmitrija Medvedeva do predsjednika Europske komisije Jean-Claudea Junckera, Europskog vijeća Donalda Tuska i Europskog parlamenta Antonija Tajanija. Svaki od njih je imao i osobnog iskustva s Kohlom. Najdirljiviji je bio Juncker koji je posvjedočio kako je Kohl pustio suzu i nazvao jednim od najsretnijih trenutaka u svom životu summit u Luksemburgu kada je odlučeno da se otvore pregovori o proširenju s državama koje su bile s istočne strane željezne zavjese tijekom hladnog rata.
Kohla su svi isticali kao lidera koji je imao hrabrosti gurati ono u što je vjerovao da je pravedno i dobro bez obzira na to je li to bilo popularno u javnosti ili ne. Upravo takvih lidera danas nedostaje u Europi. Danas kada je sve manje solidarnosti u EU, a sve više svađa, podsjećanje na Kohlovo nasljeđe može biti od pomoći. On je Europu stavio ispred Njemačke, zalagao se za "europsku Njemačku, a ne njemačku Europu". A i sama komemoracija u Europskom parlamentu, a ne državna u Berlinu, ide tome u prilog, iako mnogi smatraju da je to i zbog nesuglasica unutar Kohlove obitelji koja se raspadala dok su se Njemačka i Europa ujedinjavale.
No ono što nismo primijetili tijekom govora na komemoraciji je spominjanje njegove uloge u priznanju Hrvatske i Slovenije. Ako su na tu zaslugu zaboravili Juncker, Merkel, Tajani, Tusk, Clinton ili Medvedev, na to su trebali podsjetiti predstavnici Hrvatske i Slovenije. Istina, i jedni i drugi su imali važnijeg posla oko rješenja spora na granici i lobiranja kod drugih država EU da stanu na njihovu stranu. Tko bi se sada sjetio da nije bilo lako osigurati 1991. priznanje i da je tada neki Kohl to gurao toliko snažno da je bio spreman i na svađu s Britancima i Francuzima. Istina je da se u trenutku kad se u Strasbourgu održavala komemoracija Kohlu odvijao summit u Dubrovniku, gdje su predsjednica i premijer imali unaprijed zakazane obaveze jer su i domaćini. Tako da u Strasbourgu nije bilo visokih državnih predstavnika Hrvatske. Koliko čujemo, bilo je pokušaja da se nekim liderima institucija EU sugerira da spomenu i zaslugu Kohla za priznanje današnjih uspješnih članica EU, Hrvatske i Slovenije, ali to očito nije uspjelo.
Da nije Kohlu bilo lako 1992. godine, vidljivo je i iz tekstova pojedinih zapadnih medija koji i dalje pišu o tom "preranom priznanju", pa čak i da je Kohl zbog toga "odgovoran za rat u bivšoj Jugoslaviji".
I danas se od nekih njemačkih diplomata može čuti da je takvo angažiranje Kohla i njemačke diplomacije mnogima teško palo. Ne samo zbog toga što se time prihvatila činjenica da se Jugoslavija raspada nego i zbog mišljenja da Njemačka, nakon ujedinjenja, kao veća država sada diktira Europi što treba učiniti. O tzv. preranom priznanju Hrvatske i Slovenije, pa čak i spominjanje da je "Hrvatska bila saveznica u 2. svjetskom ratu", i dalje se piše po zapadnim medijima.
A pravi razlog zašto je rat eskalirao nije nikakvo "prerano" priznanje nego neodlučnost međunarodne zajednice, što je Milošević shvatio kao zeleno svjetlo za nastavak realizacije svog projekta velike Srbije. Priznanje Hrvatske i Slovenije bilo je doprinos ujedinjenju Europe, priznanje težnji naroda za slobodom i prava da sami odluče o svojoj sudbini. Zato, ako se Europa ne bude sjećala takve Kohlove zasluge, mora se sjetiti Hrvatska.